Nadigla se kuka i motika Naše stranke da brani njihovog Franju. Tačnije da brani njegovo pravo da šovinistički vrijeđa vrijednosti i simbole bošnjačkog naroda, kao i svih onih kojima je Bosna i Hercegovina na srcu, a da pritom bude pošteđen od svake vrste kritike ili odgovora.

Zašto su se našisti tako zaobadali nije teško razumjeti. Franjo Šarčević nije samo ideološki saputnik već i urednik portala Prometej.ba, koji je služio kao medijska platforma s koje su našisti godinama iznosili svoje stavove. Istina, mala platforma, ali čusta. Prohrvatska i našistička.

Dovoljno je pogledati spisak autora koji objavljuju svoje umotvorine na Prometeju pa da se uvidi kako je praktično riječ ne tek o stranačkom već i o režimskom mediju. Autori su članovi predsjedništva, vijećnici, bivši vijećnici, ideolozi, savjetnici i izborni kandidati Naše stranke.

Na Prometeju se od dotičnih, ali i njihovih drugara, moglo pročitati svašta. Promoviranje narativa “hrvatske ugrozbe”, zagovaranje konsocijacije, podrška terorističkim organizacijama poput PKK-a, relativizacija Dodikovog naoružavanja MUP-a manjeg bh. entiteta, problematizacija navodne “islamizacije” i “retradicionalizacije” Sarajeva, tvrdnje da Bošnjaci nemaju historijski kontinuitet s vlastitim srednjovjekovljem te da je insistiranje na bošnjačkoj identitetskoj posebnosti na polju historije, jezika i vjere “brutalna indoktrinacija djece”, negiranje antifašističke prirode borbe Armije RBiH, izjednačavanje branitelja i agresora i tome slične umotorvine.

Ukratko, djelovalo se avangardno u smislu kretivnog šovinističkog nasrtanja na bošnjački kolektiv s kvaziljevičarskih pozicija a u korist hrvatskih interesa. Sve to svjedoči o jednom novom fenomenu. Proplakala je nova građanska misao i politika, ona koja se porađala decenijama i rasla godinama, istina sporo ali uporno. Začeta je onoga trenutka kada su rezignirani drugovi ljevičari shvatili da njihovo idealno društvo neće i ne može zaživjeti na dijelovima Bosne i Hercegovine većinom naseljenim Srbima ili Hrvatima te da im je stoga prioritet izgraditi “raj na zemlji” isključivo ondje gdje žive Bošnjaci.

Takva spoznaja dovela je do nekoliko zanimljivih ideoloških, vrijednosnih i diskursnih preobrata. Prvi je tzv. depatriotizacija narativa, ali i konkretne politike, gdje se potpuno odustalo od ionako neiskrene, forsirane i mimikrijske odanosti vrijednostima i simbolima za koje se i pod kojim se borila Armija Republike Bosne i Hercegovine. Oni su ili trajno smješteni u domen “bošnjačkog nacionalizma” ili ih se pokušava, istina poprilično neuspješno, redefinirati u skladu s partikularnim ideološkim ljevičarskim postulatima. Nakon toga je došlo do reduciranja ideje građanskog društva na prostore na kojima multietničnost zaista i živi, čitaj ondje gdje su Bošnjaci većina, pa stoga i do razlaza s manjim dijelom bh. ljevice koja još vjeruje u građansku Bosnu i Hercegovinu na cijelom njenom prostoru. Sve to dovelo je do situacije u kojoj su srpski i hrvatski nacionalisti, kako otvoreni tako i latentni, preko noći od zakletih neprijatelja bratstva i jedinstva postali poželjni saveznici protiv jedinog preostalog neprijatelja - Bošnjaka.

Stoga se insistira da je govor mržnje spram Bošnjaka, njihovih svetinja i vrijednosti, kakav je demonstrirao Šarčević, ustvari neki “kritički intelektualizam”, štaviše prava manifestacija “multikulture”, koja, eto, mora na svaki način biti zaštićena od kritike. To nije samo zapanjujuća drskost, koja zaslužuje vrući šamar, već i jasno iskazana želja za dehumaniziranjem jednog naroda.

Ovakvi svjetonazori našli su svoju političku artikulaciju u Našoj stranci i njenoj specifičnoj ideologiji - našizmu, a svoj dolazak na vlast imaju zahvaliti pojavi stranke Narod i Pravda, čijeg je lidera Elmedina Konakovića nekadašnji predsjednik Naše stranke Bojan Bajić nazvao “historijskom ličnošću”. Sasvim opravdano, jer je Konaković omogućio ono što manjinski našisti ne bi mogli ostvariti mimo strane vojne okupacije. Upravo je taj savez subverzivne manjine, koja od bošnjačkog životnog prostora pravi svoju distopijsku prćiju, i bošnjačke malograđansko-čaršijske gluposti, rezultirao režimom “trojke”.

Danas se taj režim obračunava sa svakim ko se usudi suprotstaviti njihovim pijevcima, onima koji smjerno kukuriču njihove ideološke parole. Ideološka šizma dovela je i do toga da se kao “bošnjački nacionalisti” napadaju dojučerašnji drugovi koji zastupaju građanštinu na prostoru cijele Bosne i Hercegovine i to na nivou individualnog građanina a ne kolektiva.

Takvi stavovi tipični su za srpsko-hrvatski politički mainstream, koji u odnosu prema Bošnjacima ne funkcionira na osnovu racionalnog već predrasuda, sterotipa i zdvojnosti. U okviru takve političke kulture, bilo kakva demokratija u kojoj su Bošnjaci većina nije ništa drugo već “šerijatizacija” koja zahtjeva žestok odgovor. Činjenica da takvu političku kulturu baštine i našisti, koji svaki pokušaj promjene trenutnih okolnosti, jačanja države ili poništavanje rezultata Agresije, Genocida i etničkog čišćenja tretiraju kao “bošnjački nacionalizam”, svjedoči o fuziji hrvatsko-srpskog nacionalizma i dijela sarajevske ljevice.

Otuda i tako strastvena odbrana Šarčevićevog antbošnjačkog šovinizma. Štaviše našisti i njima bliski tipovi ogorčeniji su protivnici “bošnjačkog demografskog oportunizma” čak i od srpske i hrvatske politike jer, za razliku od navedenih, koji bi Bošnjacima ostavili neke ostatke ostataka Bosne i Hercegovine da na njima životare, našisti dijelove Bosne i Hercegovine naseljene većinom Bošnjacima vide kao vlastiti životni prostor. Stoga je za našiste od vrhunske važnosti ne samo neutralizirati Bošnjake kao politički faktor već i kao koheretnu političku zajednicu. Nametanje stava da je antibošnjački šovinizam i autošovinizm nekakva pohvalna intelektualna praksa, slobodarska vrijednost, čak i obilježje multikulture, ima za cilj upravo takvu dekonstrukciju bošnjačkog naroda.