Otkako je počela ruska agresija na Ukrajinu, čini se kako su svjetski, barem zapadni mediji pokušali sugerirati da je ekonomska kriza u kojoj se nalazimo i koja pokazuje sve jači zamah plod poremećaja na tržištu energenata uzrokovanih ovim ratom. Međutim, divljanje cijena plina i ostalih energenata započelo je dobrano prije. Potražnja za električnom energijom raste, a proizvodni se kapaciteti smanjuju, odnosno izbacuju iz upotrebe političkim odlukama uslijed njihove ekološke štetnosti.

Osim termoelektrana na ugljenvodike, tu su i nuklearne fisijske elektrane. Problem je kako zamjenska rješenja iz tzv. obnovljivih izvora ne mogu osigurati dovoljne količine konstantnog priljeva koje mogu održati industrijsku proizvodnju na zatečenom nivou, a kamoli ju povećati. Spekulacije cijenom plina na evropskom tržištu započele su znatno prije ukrajinskog rata, odnosno količine plina iz Rusije su se dostavljale sukladno ugovorima, po fiksnim cijenama, dok su trgovci plinom na “slobodnom tržištu” počeli dizati cijene u nebo, opravdavajući to povećanim rizicima opskrbe, indirektnim troškovima, osiguranjima i tome slično.

Rat protiv Ukrajine samo je bio katalizatorom, prvenstveno plinske, a onda i naftne krize koja se smatra glavnim motorom inflacije. Kako će se amortizirati plinska i naftna, odnosno energetska kriza? Ne izgradnjom vjetroparkova na vodi kako to žele baltičke države, niti vladinim ograničavanjem cijena jer to vodi u nestašice, već na dva načina, ubrzanjem i konačnom komercijalizacijom energije nuklearne fuzije i sklapanjem dugoročnih aranžmana o opskrbi plinom i naftom s drugim zemljama, uz isključivanje spot tržišta i tržišnog fundamentalizma koji se u krizama pretvara u spekulacije, kako je sada slučaj.

Izgleda da trenutno svjedočimo dezintegraciji ekonomija Zapada. Tako je Financial Times objavio podulji tekst pod naslovom “Hoće li energetska kriza uništiti evropsku industriju?”. Baziran je na aneksu pisma Evropskog industrijskog okruglog stola Evropskoj komisiji od 7. oktobra. Iz teksta se da iščitati kako se u svakom energetski intenzivnom proizvodnom sektoru (proizvodnja cementa, aluminija, stakla, čelika, amonijaka za gnojiva) djelimično smanjuje ili zatvara proizvodnja, otpuštaju radnici ili se isključuje grijanje. Aneks pod naslovom “Evropska industrijska konkurentnost se suočava s egzistencijalnom krizom” upozorava, iako svaki tako intoniran tekst treba prihvatiti cum grano salis jer uvijek postoji mogućnost preuveličavanja problema. Upozorenje kaže, ukratko sljedeće: “Trenutna kriza se samo djelimično vidi u statistikama (sic!) jer kompanije primjenjuju strategije opstanka. Pravi opseg štete bit će vidljiv u godinama koje dolaze.”

Za ilustraciju, navest ćemo neke od primjera koji se nalaze u Aneksu. Već je danas situacija kritična za sektore proizvodnje aluminija, gdje je u manje od godine u EU/EEA zoni smanjena proizvodnja za 25 posto, od čega 50 posto samo u EU. Nedostajuća proizvodnja je započela izvan Evrope, pa je evropska ovisnost o uvozu aluminija porasla na skoro 50 posto. Čeličane gase visoke peći na struju u Belgiji, Njemačkoj zbog visokih cijena električne energije, posebno one iz plinskih izvora.

Drugi je problem, kaže se u Aneksu, što će smanjene mogućnosti slobodne alokacije proizvodnih kapaciteta putem Carbon Border Adjustment Mechanisma (CBAM) Evropske unije uzrokovati to da će se ta proizvodnja unutar EU kao i poslovi izvoza proizvoda zatvoriti. Tržište čelika će se smanjiti jer nisu sve ostale aktivnosti u lancu pokrivene CBAM-om, što će rezultirati dodatnom inflacijom zbog povećanih cijena čelika. Istovremeno, vanjski će dobavljači (izvan CBAM i EU) svoje ugljikom bogate čelike prodavati na EU tržištu jer CBAM može biti zaobiđen od uvoznika. Porast cijena električne energije utrostručio je cijene koštanja cementa u EU. Potražnja je i dalje stabilna, a zbog visokih cijena proizvodnje i manje konkurentnosti, doći će do zatvaranja proizvodnih pogona cementa jer se jeftiniji uvozi. Tako je uvoz cementa u EU porastao 300 posto u pet godina, a samo u prva tri mjeseca ove godine porastao je 47 posto na godišnjoj razini.

Dakle, manjak dovoljne energije sa stabilnim dotokom jeste motor ove krize, manje zbog sankcija Rusiji (jer se ruski energenti ionako prodaju putem trećih država koje nisu uvele sankcije, pa preprodaju jeftinije nabavljenu energiju od Rusije), više zbog zatvaranja kapaciteta uslijed tzv. zelenih politika, posebno u EU. To proizvodi spekulacije i nestašice i hiperinflatorne šokove. Takva deindustrijalizacija i pad kupovne moći Evrope, njezinog stanovništva i industrije u vrtlog uvlači i ostatak svijeta, odnosno negativno utječe na globalnu ekonomiju, svakako već u dugotrajnoj krizi. Tako se Japan, treća najrazvijenija država svijeta, već suočava s ozbiljnim poremećajima finansiranja, rastućim brojem stečajeva. Istovremeno, finansijski sektor ekonomije koji bi trebao biti servis realnom i dalje nastavlja živjeti svojom dinamikom, a stanje na berzama prati se kao da od toga ovisi sudbina čovječanstva.

Dakle, gubici ili dobici spekulanata na berzama zauzimaju prime time termine, dok se stvarnost ekonomske dezintegracije realnog sektora, a time i stanovništva, prešućuje. Stoga je doista potrebno izvršiti, ne reformu unutar postojećih ideograma, već potpunu, temeljitu rekonstrukciju realnog sektora razvijenog i svijeta u razvoju, po načelu iz Kennedyjeve doktrine novih granica – da razvijamo sebe pomažući drugima da se razviju. Ne samo da bismo izašli iz začaranog kruga siromaštva, koje proizvodi sve teže i nerješive političke nestabilnosti i sukobe, već i da razvijeni sebi otvore nova tržišta sa stvarnom kupovnom i produktivnom moći. Naime, teret krize, koja je opet izazvana spekulacijama u finansijskom sektoru, i donekle pojačana agresijom Rusije na Ukrajinu, ne smije podnositi realni sektor, a to se opet događa.

Da se politička nestabilnost nadovezuje na ekonomski slom, posebno ako se rješenja traže unutar zadanog sistema tzv. slobodnog tržišta i postojeće finansijske arhitekture te gotovih recepata za cikličke krize kapitalizma stalnog ili beskonačnog rasta, pokazuje primjer nemudre, kratkotrajne britanske premijerke Liz Truss. Njezin pokušaj da oponaša Margaret Thatcher i, bez širih stranačkih konsultacija, uvede čitav niz restriktivnih mjera stanovništvu i realnom sektoru, izazvao je ozbiljne potrese u njezinoj stranci jer takve metode u ovim okolnostima ne daju željene rezultate, samo dodatno pogoršavaju situaciju.

Takozvani mini budžet njezinog ubrzo smijenjenog ministra finansija ganskih korijena Kwazija Kwartenga šokirao je berze i finansijska tržišta razmjerima predviđenih rezova poreza i novca koji bi vlada trebala posuditi jer se nije predvidjelo smanjivanje budžetskih rashoda. Funta je zbog straha od velikih troškova zaduživanja potonula, a prinosi na britanske obveznice naglo su skočili, prisilivši Englesku banku da odmah oživi program otkupa obveznica kako bi poduprla posebno ugrožene penzione fondove koji najviše ulažu u državne obveznice.

Po nekim britanskim procjenama, kada bi se sada održali izbori, Konzervativna stranka premijerke u ostavci izgubila bi 300 mjesta u donjem domu (House of Commons) Britanskog parlamenta, dakle skoro 90 posto. Također, neka istraživanja javnog mišljenja pokazuju da bi američka Republikanska stranka na mid-term izborima 8. novembra mogla ponovo osvojiti većinu u Zastupničkom domu Kongresa, što bi moglo izazvati i promjene u američkoj vanjskoj politici podržavanja Ukrajine. U Njemačkoj ozbiljno raste popularnost radikalne ljevice, stranke Lijevi, koja se protivi sankcijama Rusiji. Dakle, sistem po kojem funkcionira globalna i najveći dio nacionalnih ekonomija, posebno na Zapadu i onim zemljama koje bi htjele biti Zapadom, nalazi se u rubnim uvjetima. Onim uvjetima u kojima pravila i konvencionalne mjere ne samo da ne funkcioniraju već dodatno pogoršavaju situaciju.

Drugim riječima, potrebno je izaći iz kutije te uspostaviti nove aksiome, i nova načela, prije svega proizvodne, realne ekonomije. Na to je upozorio kineski dnevnik na engleskom jeziku Global Times, u reakciji na ostavku Liz Truss. Global Times piše da se njezina dramatična ostavka može promatrati i kao mikrokosmos sunovrata zapadne politike koja samo mijenja lidere bez promjene načina razmišljanja, što ne rješava niti jedan problem. Naravno, osim ne baš uspješnog programa (radi poznate kineske pohlepe) Road and Belt infrastrukturne izgradnje u svijetu, unatoč povećanju udjela juana u deviznim rezervama drugih zemalja na štetu još od 2008. godine inflatornog dolara, ni Kina nije imuna na ponašanje po sličnom obrascu.

Tržište nekretnina, odnosno tržište spekulativnim derivatima na bazi uglavnom neotplativih ili teško otplativih nekretninskih kredita (to je dovelo do krize na Zapadu 2008. godine) nalazi se pred pucanjem, dogovaraju se reprogrami, a nezamislivi su iznosi (mjere se u stotinama milijardi, čak i u bilionima dolara) kapitala koji će evaporirati. Ovdje postoji jedan element koji nije bio prisutan u tzv. Sub-prime mortgage krizi u SAD-u – ondje ljudi nisu mogli otplaćivati kredite jer im se krediti rejting nije provjeravao, a u Kini dio dužnika ne žele vraćati kredite jer izvođači radova jako kasne sa završetkom. Iz ovoga proizlazi da bi se ta kriza mogla riješiti bezbolnije. Ali je i dalje nejasno koliko će to utjecati na kinesku ekonomiju, odnosno koliko je ona sistemska. Kina je, za razliku od Ruske Federacije, manje izložena globalnom kasinu, odnosno globalnoj trgovini na berzama, posebno finansijskim derivatima, pa i onima baziranima na “jeftinim” kreditima za kupnju nekretnina.

Primjetan je još jedan trend, posebno nakon krize iz 2008. godine, odnosno načina na koji se s njom suočio Zapad, naročito SAD. To je trend sve vidljivije diversifikacije deviznih rezervi, od globalnog dolara prema juanu, euru i jenu. Naravno, da su euro i jen kao stabilne i potpuno konvertibilne valute sada manje atraktivne jer nisu otporne na krize poput dolara, ali sve zemlje dio svojih deviznih rezervi drže u jednoj ili obje te valute, doduše u znatno manjem omjeru prema dolaru.

Dolar je, od 1944. godine i tzv. Bretton Woods konferencije savezničkih zemalja o postratnom ekonomskom i finansijskom oporavku, zapravo globalna rezervna valuta koja je bila potpuno konvertibilna u zlato do 1971. godine. To je značilo fiksiranje valutnih tečajeva prema američkom dolaru, koji je vezan za zlato po fiksnom tečaju od 35 dolara za finu uncu. Po ovom planu, centralne/narodne banke održavale su fiksne tečajeve između svojih valuta i dolara na način da mogu prodavati ili kupovati zlato za dolare. Tako su, umjesto zlatnih rezervi, druge zemlje počele akumulirati rezerve u dolarima i investirati ih u trezorske obveznice, uz određenu kamatu i prinos.

Odlukom Nixonove administracije 1971. godine ukinuta je konvertibilnost jer se ispostavilo da su deklarirane rezerve znatno veće od stvarnih, da je nestao dio izdvojenog njemačkog zlata kao polog za otplate njemačkih zaduženja, da je već štampano znatno više dolara za jeftinu kupovinu evropske industrije i arapske nafte i da se tim ukidanjem otvara prostor za plutajuće međuvalutne kurseve i nezamislive zarade na takvim spekulacijama. Time su otvorena vrata raja za manjinu i pakla za većinu spekulacija, finansijskih derivativima i novcem, uglavnom stvarnim kolateralima nepokrivenim emisijama sredstava za plaćanje. Dok su na komunističkom istoku države štampale novac da bi se vršila plaćanja i izbjegli nemiri, a time hranila inflaciju, na Zapadu je dolarska i u dolarima emitirana derivativna finansijska ekspanzija i njezina nužna pratilja, hiperinflacija bila globalizirana.

SAD su na konferenciji u Bretton Woodsu nastupile kao najmoćnija sila, koju je iz depresije, osim New Deaka, izvukao program velike javne potrošnje na proizvodnju naoružanja kojim su snabdijevali saveznike za suprotstavljanje nacistima. Većina savezničkih zemalja plaćala je to zlatom, čime su SAD do kraja rata postale vlasnikom većine monetarnog zlata. To je onemogućilo povratak na standard zlatne rezerve (pogrešno nazvan zlatnim standardom) u kojem je svaka novčanica bila teorijski zamjenjiva za fiksiranu težinu zlata, što je priječilo inflaciju, ali i ograničavalo mogućnost monetarnih stimulansa državama koje su iscrpile svoje zlatne rezerve.

Do odljeva zlata iz Britanije u SAD došlo je 1920-ih godina kako bi se platio britanski trgovinski i deficit platnog bilansa iz Prvog svjetskog rata. Ono što je, u teoriji, bilo logično jeste to da je priljev zlata trebao povećati takvim kolateralom podržanu novčanu masu u SAD-u, tako povećavajući konkurentnost britanskog izvoza; zbog američke antiinflacijske politike, to se nije dogodilo. Zlatni standard nije se pokazao efikasnim instrumentom povećanja domaćih cijena ili povećanja reinvestiranja kapitala zemalja kreditora. To je dodatno siromašilo dužnike. Plan je uključio “Globalni mehanizam recikliranja viškova”, koji bi, preko SAD-a, upravljao svjetskim viškovima (reinvestiranjem, prvenstveno u potpuno razorene Njemačku i Japan, ali i ostatak svijeta), čime bi se očuvala globalna trgovinska stabilnost i izbjegla zamka nelikvidnosti, odnosno nemogućnost zemalja u razvoju da vraćaju dugove. Otad SAD osiguravaju likvidnost globalne ekonomije snabdijevanjem tržišta dolarima.

Već početkom ruske agresije na Ukrajinu, u februaru 2022. godine, SAD i EU uvele su sankcije Rusiji, očekujući da će ju oslabiti do mjere povlačenja iz Ukrajine kako joj se ekonomija ne bi urušila. Jedna od nametnutih sankcija jeste blokada pristupa polovini ruskih deviznih rezervi od 640 milijardi dolara. Zamrzavanje ruskih deviznih rezervi, mahom dolarskih, baš kao i afganistanskih prije toga, potaknulo je diskusije o diversifikaciji deviznih rezervi, smanjenjem dolarskih udjela. Ovdje je strah, prije svega, uvjetovan realno hiperinflatornim dolarom koji s više od 55 posto svih globalnih deviznih rezervi smanjuje kapacitete država da plaćaju deficite platnih bilansa i servisiraju međunarodne obaveze.

Nadalje, strah je prisutan i usljed mogućnosti da se od SAD-a arbitrarno još od Georgea W. Busha proglašene “odmetnute države“ (Rogue states), čija se lista može samo proširivati, suoče s istim problemom zamrzavanja deviznih rezervi na računima zapadnih banaka, čime se čak i sprečava plaćanje međunarodnih obaveza. Višedesetljetne sankcije Iranu su ogledan primjer, case study za demonstraciju ekonomskog i političkog utjecaja koje sankcije vrše, odnosno destabilizacije čak i vrlo homogenih društava kakvim se Iran uvijek činio. Vjerovatno će se u budućnosti na raznim ekonomskim školama proučavati načine na koje je Iran zaobilazio sankcije, u ovom slučaju zamrzavanje inozemnih aktiva, posebno deviznih, u nekim slučajevima i zlatnih rezervi. Ruska Federacija je, zahvaljujući velikoj proizvodnji zlata, nagomilala i najveće svjetske zlatne rezerve koje joj pomažu da premosti blokadu dijela deviznih rezervi.

Nakon ukidanja plana iz Bretton Woodsa, povećane količine dolara na globalnom tržištu uzrokovale su inflatorne pritiske i političke turbulencije, a mnoge države, zabrinute za stabilnost dolara, počele su mijenjati dolarske rezerve u zlato. Od tada svijet živi u globalnom monetarnom sistemu koji se temelji na tzv. fiducijarnom (od povjerenja) američkom dolaru u kojem on nema nikakav stvarni kolateral, osim povjerenja u vladu, odnosno centralnu banku koja ga izdaje. SAD se, zato, ne suočava s uobičajenim ograničenjima plaćanja deficita platnog bilansa. Za plaćanje obaveza dovoljno je štampati nešto dopunskih dolara. Ostale zemlje trebaju zaraditi tu valutu kako bi ispunile svoje međunarodne obaveze.

SAD su posljednjih 50 godina država sa značajnim trgovinskim i budžetskim deficitom, koje je u stanju održavati zbog statusa dolara kao globalne rezervne valute i dotoka kapitala iz zemalja s viškom na berzu u Wall Street, tako joj omogućujući povlašteno zaduživanje. Vanjski dug i trgovinski deficit SAD-a strmoglavo rastu, što dovodi do sve češćeg propitkivanja sigurnosti dolara kao rezervne valute. Guverner kineske centralne banke Zhou Xiaochuan izrazio je na sastanku G-20 zabrinutost Kine, glavnog vjerovnika (posjednika najvećeg iznosa američkih državnih obveznica) američke vlade, o sigurnosti njezinih dolarskih rezervi te iznio potrebu za promjenom ovog globalnog sistema. Slične prijedloge dala je ekspertska komisija predsjednika Generalne skupštine UN-a za reformu međunarodnog monetarnog i finansijskog sistema.

Više od 40 posto novčane mase dolara štampano je od početka pandemije koronavirusa, raste inflacija (najveća u 40 godina), a sve veći udio međunarodne trgovine plaća se alternativnim valutama. Saudijska Arabija, koja je dosad trgovala isključivo u dolarima, razgovarala je nedavno s Kinom o “cijeni prodaje nafte Kini u juanima’, a više od 30 posto centralnih banaka otkrilo je svoje planove za povećanje rezervi juana u nadolazećim godinama. Indija, razmatra “trgovinski aranžman plaćanja međusobne trgovine rupija i rublja s Rusijom”.

Predviđa se da će juan dosegnuti pet do deset posto globalnih deviznih rezervi za isto toliko godina, u odnosu na sadašnjih 2,5 posto. Udio dolara u globalnim rezervama trenutno iznosi 59 posto, a još 2007. godine bio je na 69 posto. Slijedi euro s 20,5 posto, jen s 5,83 posto pa juan koji je 2010. godine bio na 35. poziciji. Osim toga, sankcije Zapada već su utjecale na odluke Centralne banke Rusije u upravljanju deviznim i zlatnim rezervama, pri čemu bi se neutralna uloga Kine mogla pokazati ključnom. Rusija, koja posjeduje pete najveće svjetske rezerve dolara, mogla bi tu devizu jednom kad i ako se odmrzne odmah promijeniti u juan.

Euro, iako drugi po volumenu, nije ozbiljan pretendent na ulogu rezervne valute, zbog inherentnih evropskih slabosti. Kina je proširila pristup većem broju stranih finansijskih institucija kroz inicijativu Road and Belt i širenje offshore transakcijskih centara u juanima. To je povećalo ulogu juana u trgovini i finansijskim transakcijama, kao i njegovu ulogu rezervne valute. Evropska centralna banka dodala je 2017. godine juan kao istaknutu rezervnu valutu kada je Kina postala jedan od najvećih evropskih trgovinskih partnera, kao i neke zemlje Azije i Afrike. Naravno, prinos na kineske državne obveznice znatno je veći od američkog, a to može ukazivati i na neke slabosti ekonomije jer veći prinos na državnu obveznicu nominiranu u domaćoj valuti znači i veći rizik da se imaocu neće otplatiti po dospijeću.

MMF je objavio dokument pod naslovom “Potajna erozija dolarske dominacije”. U njemu se navodi kako centralne banke posljednjih godina sve više posežu za “alternativnim valutama” u svrhu diversifikacije, a od kojih juan čini četvrtinu paketa, a blizu su mu i kanadski te australski dolar. Zaključuje se i kako potražnja za dolarima pada jer je moderna tehnologija uklonila potrebu za njegovim posredovanjem pri konverziji deviza, ali i zbog traženja većih prinosa usmjeravanjem sredstava u riskantnije vrijednosnice poput dionica. Udio globalnog izvoza SAD-a je u opadanju, a snaga dolara prema ostalim valutama također slabi. Autori dokumenta zaključuju da “kraj dolara nije prognoza, nego moguć scenarij”.

Zaključiti se može da nam – ne pristupi li se promjenama paradigme, globalno – osim siromaštva prijeti dezintegracija političkih sistema i društava s nesagledivim posljedicama – anarhije ili diktature i autokratije. Da autokratija postaje sve vjerovatnijom opcijom, pokazuju i Vladimir Putin u Rusiji, a posebno Xi Jinping u Kini, i to Kini čija valuta sve više postaje rezervnom i globalnom. Autokratskih tendencija, s više ili manje uspjeha ima i u državama s duljom demokratskom tradicijom i Evropi i Sjevernoj Americi. Dođe li do urušavanja demokratskih društava u svijetu, ovi recepti suočavanja s krizom postat će dominantni. A onda će biti kasno plakati za temeljnim slobodama i ljudskim pravima.