Süleyman je bio jedini sin sultana Selima I. Postao je sandžak beg (namjesnik) na Krimu za vrijeme svog dede Bajazita II i Manise u zapadnoj Maloj Aziji za vrijeme Selima I.
Süleyman je naslijedio svog oca na prijestolju i započeo svoju vladavinu kampanjama protiv kršćanskih sila u srednjoj Evropi i na Sredozemlju. Beograd je pao pod njim 1521., a Rodos, dugo pod vlašću vitezova Sv. Ivana 1523. Na Mohaču, u avgustu 1526. godine, Süleyman je slomio vojnu snagu Ugarske a ugarski je kralj izgubio život.
Upražnjeno ugarsko prijestolje su preuzeli Ferdinand I., habsburški nadvojvoda Austrije i Ivan (János Zápolya), koji je bio vojvoda Transilvanije. Süleyman je prisznao Ivana za vazalskog kralja Ugarske, a 1529. godine, nadajući se da će se tako jednom za sva vremena riješiti Habsburgovaca, opsjedao je Beč. Loše vrijeme, daljina, nedostatak zaliha i snažan otpor kršćana natjerali su ga da odustane od opsade.
Süleyman je vodio i tri velike kampanje protiv Perzije. Prvom (1534–35) je donio Osmanlijama kontrolu nad regijom Erzurum u istočnoj Maloj Aziji, a svjedočio je i osmanskom osvajanju Iraka. Drugi pohod (1548–49) donio je mnoga područja oko jezera Van pod osmansku vlast a treći pohod poduzet je 1554–1555 kako bi se umirili buntovni Safavidi u Perziji. Prvi formalni mir između Osmanlija i Safavida potpisan je 1555. godine, ali nije ponudio jasno rješenje za probleme s kojima se suočavao osmanski sultan na njegovoj istočnoj granici.
Pomorska snaga Osmanlija postala je ogromna u vrijeme vladavine Süleymana. Khayr al-Dīn, na Zapadu poznat kao Barbarossa, postao je kapudan (admiral) osmanske flote i pobijedio je u mnogim pomorskkim bitkama. Tripoli u sjevernoj Africi pao je pod vlast Osmanlija 1551. Snažna španska ekspedicija protiv Tripolija slomljena je u Djerbi 1560. godine, ali Osmanlije nisu uspjele zauzeti Maltu 1565. godine. Osmanska pomorska moć osjećala se u to vrijeme čak i do Indije, gdje je flota poslana iz Egipta 1538. neuspješno pokušala uzeti grad Diu od Portugalaca.
U poznijim je godinama Süleymana mučio sukob između njegovih sinova. Mustafa je 1553. bio kolovođa nezadovoljstva u Maloj Aziji i pogubljen je te godine po naredbi sultana. Uslijedio je tokom 1559–61 sukob između Selima i Bajazita u vezi sa nasljedstvom prijestolja, koji je završio porazom i pogubljenjem Bajazita. Sam Süleyman umro je dok je opsjedao tvrđavu Szigetvár u Mađarskoj.
Süleyman se okružio administratorima i državnicima neobičnih sposobnosti, ljudima kao što su njegovi veliki veziri (glavni ministri) İbrahim, Rüstem i Mehmed Sokollu. Veziri i ulema, veliki turski pjesnik Bâkî i arhitekt Sinan učinili su to razdoblje nezaboravnim. Süleyman je izgradio brojne jake utvrde kako bi odbranio mjesta uzeta od kršćana i ukrasio gradove islamskog svijeta (poput Meke, Damaska i Bagdada) džamijama, mostovima, akvaduktima... Süleyman je dovršio pretvaranje dotadašnjeg bizantskog grada Carigrada u Istanbul, središte dostojno velikog turskog i islamskog carstva.
