Sredinom 19. st. u Osmanskom se Carstvu počela stvarati nova inteligencija koja je imala manju religijsku potporu i protivila se oligarhiji viših službenika i ulema. Predstavnici te nove inteligencije dolazili su iz različitih društvenih slojeva, a ne samo iz starih, moćnih obitelji te su tražili provođenje zapadnih reformi prilagođenih muslimanskoj tradiciji i shvaćanjima. Prvi njihovi vođe bili su pisci i pjesnici, a ne političari, što je razumljivo budući da su od sredine 19. st. zapadne ideje te politički i socijalni stavovi ulazili u osmansko društvo preko književnosti.

Kao zagovaratelji socijalnih i političkih reformi te modernizacije države, shvatili su da će im za uspjeh biti potrebna podrška što većeg broja ljudi u Carstvu te su nastojali upoznati ljude sa svojim idejama i pridobiti javno mišljenje. Glavno sredstvo pomoću kojeg su nastojali ostvariti taj cilj bile su novine, čiju su važnost i ulogu u zapadnom svijetu brzo prepoznali.

Pojava novina bila je veoma važna jer će se tim sredstvom koristiti Mladoturci u izražavanju svojih ideja i kritike sultanova režima, a osim toga, novine su omogućile razvijanje navike čitanja kod osmanskog stanovništva. Spomenuto je da je razdoblje od 1839. do 1876. godine poznato kao tanzimatsko razdoblje, razdoblje reorganizacije Carstva. U tom je periodu stasala nova administrativna i vladajuća elita Carstva koja se suprotstavila porastu sultanove samovlade u drugoj polovici 19. stoljeća.

Liberalne i konstitucionalne ideje bile su poznate u Carstvu već neko vrijeme, no šezdesetih godina 19. st. prvi se puta pronalazi nedvojbena liberalna kritika vladinih djela i programi konstitucionalne reforme. Prvi pokušaj organiziranja grupe liberala dogodio se 1865. godine, u lipnju, kada je mala grupa od šest ljudi, održala sastanak i osnovala tajno društvo koje je brzo doseglo broj od 245 članova.

Društvo je u belgijskim novinama nazvano jeune Turquie, fraza inspirirana Mladom Italijom, Mladom Francuskom i Mladom Njemačkom. Naziv su preuzele i druge novine, te je preko njih dospio i u turske novine Muhbir. Ime se svidjelo Ali Suaviju i Namiku Kemalu, koji su isprobali različite turske ekvivalente, da bi se na kraju odlučili za ime Mladoosmani.

Nakon smrti velikog vezira Ali Paše 1871. god. većina Mladoosmana vratila se u Carstvo. Po povratku u zemlju nastavljaju sa svojom djelatnošću te su iskoristili lošu situaciju u Carstvu (bosanski ustanak 1875. godine, ustanak u Bugarskoj i ustanak studenata teologije) i svrgnuli sultana Abdul Aziza. No kako se novi sultan Murat V. nije pokazao kao sposoban vladar, ubrzo su i njega svrgnuli te za sultana postavili njegovog mlađeg brata Abdul Hamida koje je obećao proglasiti Ustav.

Osim što je bio pod pritiskom grupe reformatora, među kojima je najznačajniji veliki vezir Midhatpaša, a koji su ga postavili za sultana, i međunarodne prilike prisilile su novog sultana da poklekne i proglasi Ustav. Naime, u julu 1876. god. Srbija i Crna Gora proglasile su rat Porti, a evropske su sile bile zabrinute položajem kršćanskog stanovništva u Carstvu te su vršile pritisak da se provedu prokršćanske reforme.

Iako se sultanu nisu sviđale ideje Midhat-paše da pretvori sve subjekte Carstva u građane jednake pred zakonom, kako bi izbjegao uplitanje stranih sila, sultan je morao popustiti te je krajem 1876. godine proglasio prvi osmanski ustav. Ustav je imao 119 članaka, a kao i mnogim drugim ustavima toga doba, za uzor mu je poslužio belgijski ustav iz 1831. godine, naravno, prilagođen osmanskim prilikama. Islam je priznat kao državna religija, sultan je imao funkciju zaštitnika muslimanske vjere, izvršna je vlast imala veću moć i privilegije od zakonodavne, ministri nisu bili odgovorni parlamentu, a zajamčena su i neka osnovna prava kao što je pravo osnivanja političkih stranaka i pravo mirnog okupljanja.

Nakon što su provedeni izbori, sazvan je parlament, koji je prvi puta zasjedao od marta do juna 1877. godine i na kojem su se po prvi puta susreli predstavnici iz različitih dijelova Carstva, te su raspravljali o stanju u Carstvu i zloupotrebama pojedinih službenika. Drugo zasjedanje parlamenta održavalo se od decembra 1877. do 13.februara 1878. godine, nakon čega ga je sultan raspustio jer su članovi parlamenta podigli optužnice protiv nekoliko ministara i zahtijevali da se ti ministri pojave u parlamentu i tamo budu ispitani. Sultan je to odbio te je raspustio parlament koji se nije sastajao sljedećih trideset godina.

Za Mladoosmane to je bio kraj: raspušten je parlament, sustav je suspendiran i tanzimatskom razdoblju došao je kraj. Iako su samo kratkoročno uspjeli u svojemu cilju, Mladoosmani su postavili temelje na kojima će izrasti mladoturski pokret koji će i sam inzistirati na povratku Ustava čije je donošenje bilo velikim dijelom zasluga mladoosmanskih vođa.

Nakon raspuštanja parlamenta i ukidanja Ustava započela je samovoljna vladavina Abdul Hamida II. što je rezultiralo najdugotrajnijim režimom kasnog osmanskog razdoblja. Bio je to autoritaran režim za koji je sultan vjerovao da je prava suprotnost apsolutizmu, iako je sultan bio iznad zakona i nije nikome bio odgovoran. Kako je bio iznimno sumnjičav prema svakome, stvorio je mrežu špijuna i doušnika te je postao poznat pod nadimkom Crveni sultan. Cenzura koja je tada uvedena bila je jedna od najjačih u tadašnje vrijeme, te su novine u potpunosti postale sluge režima, a njihovi se novinari nisu bavili političkim pitanjima, osim kada im je bilo naređeno da kritiziraju postupke stranih vlada. Zabranjeno je bilo spominjati ime svrgnutog sultana Murata V., a jedna od opasnih i nedozvoljenih tema bilo je spominjanje ubistava i smrti kraljeva, te su tako smrt srpskog kralja i kraljice 1903. godine pripisana probavnim problemima, a austrijska je carica Elizabetha umrla od upale pluća.

S vremenom je Abdul Hamidov režim počeo stvarati sve više protivnika. Zanimljivo je da su tu novu opoziciju činili mladi obrazovani ljudi koji su se školovali u školama koje je osnovao i reformirao sultan kako bi dobio kvalitetan birokratski kadar. Ta je buduća civilna i vojna elita dobila najnaprednije i najmodernije obrazovanje koje je Carstvo moglo ponuditi, a njihove ideje oblikovane su čitanjem zabranjenih djela Namika Kemala i Zija-paše koja su ih potaknuli na razmišljanja o domovini i slobodi.

Prva organizirana opozicijska grupa osnovana je 1889. godine pod imenom Društvo Osmanlija. Njezini osnivači bili su četvorica studenata medicine: Ibrahim Temo, Mehmed Reşid, Abdulah Cevdet i Ishak Sükuti. Društvo je brzo raslo dobivajući nove članove iz civilnih, vojnih, mornaričkih, medicinskih i drugih viših škola. Čini se da su, kao i Mladoosmani, za uzor uzeli talijanske carbonare te su po njihovom uzoru organizirali brojne ćelije u kojima je svaki član imao svoj tajni broj. Organizirana je i prva takva grupa u inozemstvu, u Parizu, gdje su je osnovali osmanski liberali koji su se tamo nastanili nakon što je sultan raspustio parlament. Tamo su počeli izdavati i časopis pod nazivom La Jeune Turquie (Mlada Turska), a ubrzo im se pridružio direktor obrazovanja u Bursi, Ahmed Riza Bej, jedan od najistaknutijih članova mladoturskog pokreta.

Pod Rizinim je utjecajem društvo promijenilo ime u Osmansko društvo za ujedinjenje i napredak. U tom se početnom razdoblju aktivnost Mladoturaka svodila na organiziranje novih ćelija i izdavanje časopisa, uglavnom u inozemstvu, koji su zatim krijumčareni u Carstvo. Cilj kojemu su Mladoturci težili bilo je ponovno proglašenje Ustava iz 1876. i povratak parlamentarizma jer su smatrali da će promjene u državnom uređenju spriječiti propadanje Osmanskog Carstva i osigurati njegov opstanak. To će biti i glavni cilj Mladoturske revolucije.

Godine 1896. opozicijske su grupe pokušale pretvoriti teoriju u praksu te su pripremale državni udar s ciljem svrgavanja sultana. Udar je trebao biti izveden u augustu 1896. godine, no kako je špijunska služba na vrijeme upozorila sultana o njihovom planu, brzom su policijskom akcijom uhićeni gotovo svi zavjernici. Zanimljivo je da su uhićeni zavjernici optuženi i osuđeni zbog pobune i izdaje, no nisu bili osuđeni na smrt, nego su prognani u zabačene provincije, kao što je Anatolija, Mosul i Sirija, gdje su mnogi od njih dobili radna mjesta u državnoj upravi.

Tokom 1907. i 1908. godine došlo je do određenih događaja koji su potaknuli Mladoturke na djelovanje i provođenje revolucije u julu 1908. Kako je finansijska kriza Carstva sve više dolazila do izražaja, dolazilo je do pobuna stanovništva, a osobito vojnika koji nisu dobivali plaću i koji su bili slabo opremljeni. Neki historičari smatraju da je finansijska kriza glavni uzrok Mladoturske revolucije. Osim toga, međunarodne prilike više nisu bile naklonjene Osmanskom Carstvu jer sada je i Velika Britanija stala na suprotnu stranu, te su Mladoturci odlučili krenuti u akciju kako bi spasili Carstvo od komadanja i svođenja na nevažnu azijsku silu.

Glavno žarište revolucionarnih djelatnosti bilo je u Makedoniji koja je nakon Ilindenskog ustanka 1903. bila pod posebno zaštitom stranih sila te je opasnost od gubljenja tog dijela bila stvarna. Mladoturski pokret snažno se širio nakon kongresa 1902. no 1906. došlo je do važnog događaja: osnivanja ogranaka, tj. ćelija ITC-a među kadetima vojnih škola. Prva takva ćelija uspostavljena je u Damasku pod imenom Društvo za domovinu i slobodu, a njezin je član bio i kapetan Mustafa Kemal, kasnije prvi predsjednik Turske.

Slične ćelije osnovane su u Jaffi i Jeruzalemu te u Solunu, među oficirima Treće armije. U Solunu je osim toga utemeljeno Osmansko društvo slobode (1906.) kojeg su osnovali tamošnji visokopozicionirani oficiri i službenici, a najznačajniji je Talât Bej, glavni službenik u poštanskom uredu, koji će kasnije postati jedan od glavnih vođa Mladoturaka.

Nekoliko je događaja potaknulo Mladoturke na djelovanje u ljeto 1908. Već je spomenuto da je nakon Ilindenskog ustanka Makedonija bila pod mandatom stranih sila, no krajem 1907. mandat stranih agenata bio je na isteku te su se predstavnici tih sila sastali i poslali zahtjev sultanu za produženje njihove misije. Kako je sultan to odbio, tvrdeći da ti agenti sada trebaju preći u osmansku službu, velike sile poslale su novu notu inzistirajući na tom zahtjevu. Kako sultan nije želio odobriti taj zahtjev, predstavnici velikih sila željeli su sami pronaći rješenje, po njima, veoma teškog stanja u Makedoniji.

Velika je Britanija predložila da velike sile postave nezavisnog guvernera kojeg ne bi plaćala Porta, nego one same te da se broj turskih trupa, čije je finansiranje opterećivalo makedonski budžet, značajno reducira i umjesto njih da se poveća broj stranih policajaca. Rusija je prihvatila taj prijedlog i zajedno s Britanijom krenula u izradu novog sistema reformi za Makedoniju. U strahu da će doći do provođenja, što bi značilo kraj sultanove vlasti na tom području, sultan je u ožujku 1908. izdao carski dekret kojim se produžuje mandat stranih agenata u Makedoniji sve do sredine 1914. godine.

ITC je pratio sva zbivanja te je smatrao da bi provođenje reformi, koje su favorizirale kršćane, dovelo do gubljenja teritorija Carstva u Europi i njegovo ograničavanje na azijski dio. Također su bili zabrinuti zbog položaja muslimanskog stanovništva u Makedoniji te su napravili plan djelovanja koji je uključivao ubistva osmanskih službenika, koji su dobro poznati kao korumpirani, te osnivanje oružanih odreda. Odlučeno je da se s tim planom neće krenuti odmah, nego kada i ako dođe do provođenja reformi.

Makedonsko pitanje postalo je pitanje opstanka Carstva u Evropi, a ironično je da su upravo evropske sile omogućile pokretanje Mladoturske revolucije u Makedoniji jer je zbog prisutnosti njihovih agenata tamošnja situacija bila drugačija nego u ostatku Carstva; to je potaklo tamošnje stanovništvo da se organizira i stane uz Mladoturke. ICT je iskoristio i nezadovoljstva među ljudima, osobito vojnicima, koji su podizali ustanke širom Carstva. Vojska je bila nezadovoljna zbog neredovitosti plaća, produživanja roka službe i nemogućnosti dobivanja dozvole za napuštanje garnizona.

Slijed događaja je uvijek bio jednak: prvo bi vojnici odbili poslušnost svom nadređenom, zatim bi se okupili u blizini džamije te marširali do lokalnog poštanskog ureda, zauzeli ga i poslali telegram sultanu koji bi prihvatio njihove zahtjeve. Središnja je vlast tek kasnije otkrila da su te pobune vojnike organizirane prema instrukcijama ITC-a.

Pridobivanjem vojnika, Mladoturci su dobili oružanu snagu s kojom su mogli parirati sultanu i provesti revoluciju. Nakon dugogodišnjih priprema, Mladoturci su napokon bili spremni za provođenje svojega plana: proglašavanje Ustava, svrgavanje sultana i očuvanje Osmanskog Carstva. Imali su revolucionarni program, kadar discipliniranih i požrtvovnih dobrovoljaca, široku mrežu ogranaka koja je pokrivala sve euvropske provincije Carstva i koja je učinkovito i lako provodila propagandnu kampanju, nezadovoljstva među vojskom i ostalim stanovništvom išla su im u korist, kao i makedonsko pitanje koje je stvorilo pravi strah od strane intervencije i raspadanja Carstva.

Ne zna se jesu li vođe ITC-a odredile tačan datum početka revolucije, no okolnosti su ih prisilile da reagiraju u julu 1908. U junu 1908. počele su se širiti glasine o dogovoru između Edvarda VII. i Nikole II. o podjeli Makedonije što je utjecalo na ITC da pokrene program mobilizacije, a drugi razlog za početak djelovanja bila je planirana akcija sultanovih sigurnosnih snaga koje su namjeravale uništiti ITC i ugušiti pobunu u nastanku.

Naime, brza ekspanzija ITC-a u svim evropskim dijelovima Carstva onemogućila je Mladoturcima da djeluju isključivo tajno, čak i Makedoniji gdje je mreža sultanovih špijuna bila manje učinkovita. Organizacija koja je brojala nekoliko hiljada članova teško je mogla djelovati u tajnosti, te je došlo do istraga lokalnih vlasti. U junu 1908. situacija je postala kritična, te je sultan, s namjerom da slomi pokret, pozvao neke od vojnih vođa ITC-a u Carigrad, a u Makedoniju su poslani timovi istražitelja.

Enver Bej i major Ahmed Nijazi bili su među oficirima koji su pozvani u Carigrad, no kako su shvatili pravi razlog poziva, nisu mu se odazvali, nego su okupili odrede naoružanih ljudi i otišli u brda. ITC je počeo organizirati i naoružavati i druge takve odrede provaljujući u vojna skladišta i dijeleći puške dobrovoljcima. Osim toga, prije julskih događanja, izvršili su nekoliko ubistava ljudi koji su slali špijunske izvještaje u Istanbul ili koji su bili poslani da istraže aktivnosti ITC-a.

Sultan je znao da mora brzo reagirati, no za okupljanje vojske i njezino slanje u Makedoniju trebalo je vremena. Budući da se veći dio Trećeg korpusa, smještenog u Makedoniji, priključio ITC-u, sultan se nastojao osloniti na vjerne trupe na čije je čelo postavio Šemsi-pašu. Šemsi-paša okupio je bataljone iz Prizrena i Mitrovice i nešto albanskih dobrovoljaca, te je planirao krenuti suprotstaviti se pobunjenicima.

Dana 7. jula 1908. stigao je u Manastir i odlučio krenuti u Resen gdje se nalazio Nijazijev odred, ali ITC je brzo djelovao i ubio ga prije nego je napustio Manastir. Iste noći osnovan je odred ITC-a u Manastiru koji je brojao 120 muškaraca naoružanih puškama. Sultan je za nasljednika Šemsi-paše postavio njegova zeta, ne znajući da je on bio član ITC-a te su odredi ITC-a sada bili sigurni od napada snaga koje je okupio Šemsi-paša.

Poslali su memorandum stranim konzulima pobijajući sultanove izjave da je riječ o pobuni šačice dezertera. U memorandumu su naglasili liberalan karakter pokreta, njegovu usmjerenost na cijelo Carstvo i da su lekciju o slobodi, jednakosti i pravdi naučili iz evropske historije. Također su odbacili optužbe sultana koji je ITC pokušala prikazati kao muslimanske fanatike usmjerene protiv kršćana. Uvjeravali su Europu da njihova djelatnost nije usmjerena protiv kršćana ili Evrope i da će svi imati korist od promjena režima u Osmanskom Carstvu. Izražavanje usmjerenosti na cijelo Carstvo i sve njegovo stanovništvo bilo je osobito važno jer je ITC želio naglasiti panosmanizam kako bi pridobio i nemuslimansko stanovništvo Carstva.

ITC se pripremao zadati konačan udarac sultanovom režimu. Počeli su “bombardovati“ palaču i vladu telegramima u kojima su tražili povratak Ustava, a 23. jula dali su ultimatum sultanu da do 26. jula prihvati njihove zahtjeve i proglasi Ustav, ili će njihove snage marširati na glavni grad. Dok se čekao sultanov odgovor, ogranci u pojedinim gradovima počeli su sami proglašavati povratak Ustava iz 1876. Sultan je morao priznati poraz i 24. jula izdao je dekret u kojem prihvaća sazivanje parlamenta i ponovno proglašenje osmanskog ustava.

ITC je uspostavio kontrolu nad evropskih dijelovima Carstva, dok stanovništvo u azijskim dijelovima nije bilo ni svjesno revolucije, nego su o svim zbivanjima čuli tek nakon povratka ustavnog stanja. Tek su tada ljudi širom Carstva počeli izlaziti na ulice i tada je pobuna u Makedoniji dobila panosmanski karakter. Obični građani su iskoristili tu priliku da se riješe sultanovih vlasti: zamornih službenika i poreza, ali su uskoro pred njih stali ti isti službenici kao obnovljena moć države pod vodstvom revolucionara čija je prva preokupacija bila uspostava reda i vladavine prava.

ITC je ostvario pobjedu na izborima krajem 1908. i  sada je držao parlament pod svojom kontrolom, a iako je zadržao sultana, smanjio je njegove ovlasti. Međutim, 1909. zbačen je sultan Abdul Hamid i za novog je sultana postavljen njegov brat Mehmed V. Glavni odbor ITC vukao je sve poteze u vojsci i državnoj upravi, radeći iza scene i kontrolirajući sve preko državnih institucija. Kada su došli na vlast, članovi ITC-a drastično su se odmaknuli od liberalizma i ustavne doktrine koju su proklamirali dok su bili u opoziciji: odbili su raspustiti ITC kao polutajno političko udruženje te su ga pretvorili u političku stranku, a nastavili se miješati u sve tajnim kanalima.  

Mladoturski pokret, pod čijim su se imenom okupile različite opozicijske grupe, nastojao je očuvati Osmansko Carstvo vidjevši njegov spas u uvođenju parlamentarizma, proglašenju Ustava koji će garantirati slobode i prava svih stanovništva bez obzira na vjeru. To su bili osnovni ciljevi Mladoturske revolucije, koji su općenito gledano, ostvareni u sultanovom proklamacijom Ustava i sazivanjem parlamenta. Njihov cilj nije bio uništenje Carstva, nego njegov spas. U tome su uspjeli, no nakratko jer će jednom na vlasti Mladoturci preuzeti mnoge metode hamidijanskog režima. Ubrzo će uslijediti Prvi svjetski rat i raspad Osmanskog Carstva čiji će nasljednik postati Republika Turska koju je proglasio jedan od članova Mladoturskog pokreta, Mustafa Kemal (Atatürk).

Glavne promjene, koje su nastale na političkom planu, bile su politički pluralizam, postojanje niza političkih stranaka, što nažalost nije dugo potrajalo, te porast važnosti vojske u osmanskom društvu, militarizacija politike. Druga je ustavna era ostavila u nasljeđe elemente kao što su izbori, pravo na predstavljanje, sloboda tiska, pravo na okupljanje a te ideje, jednom izražene, kasnije nije bilo lako zaboraviti. (Maja Vonić, Filozofski fakultet, Osijek)