Porodica je potvrdila da je jutros u 98 godini preselio Ejub Hadžić, Mladi musliman iz prve generacije, koji je prvi put uhapšen 1949. godine. Osuđen je, a zatim je u zatvoru odležao punih sedam godina, Nakon drugog hapšenja 1983. godine kratko je zadržan, četiri dana u istrazi, i pušten na slobodu uz oduzimanje pasoša i onemogućavanje na taj način da ode na novi poslovni izazov u Mozambik. Bio je oženjen Munirom, koja je preselila na bolji svijet 2015. godine. Imao je dva sina, Emira i Amira, koji sa svojim porodicama žive i rade u Parizu.

Rahmetli Ejub Hadžić je nedavno s udruženjem „Mladi muslimani“ promovisao knjigu "Čovjek snuje, Bog određuje - sjećanje mladog muslimana", koja je objavljena povodom 40. godišnjice "Sarajevskog procesa", odnosno upravo na dan izricanja presuda.  U 98 godini nije imao ozbiljnijih zdravstvenih problema, čitao je bez naočala, imao vozačku dozvolu, koristio modernu tehnologiju, komunikacijska sredstva, društvene mreže... Govorio je francuski i engleski jezik,  ljeto provodio kod kuće u Sarajevu, a zimu u Parizu kod sinova. Po zanimanju je bio diplomirani inženjer poljoprivrede, bio je ekspert Ujedinjenih nacija za poljoprivredu. Radio je u Maroku, Alžiru, Libiji, a hapšenje 1983. godine spriječilo je njegov odlazak u Mozambik, na mjesto direktora projekta UN-a za oživljavanje poljoprivrede ove zemlje.

Vrijeme i datum dženaze u selu Gora kod Kaknja će biti naknadno objavljeno, a mi u sjećanje ovog velikog čovjeka objavljujemo intervju koji je s njim prošle godine uradio Anes Džunuzović.

STAV: Dugo se poznajemo, imali smo i neka zajednička putovanja na kojima sam bio svjedok velike privrženosti, poštovanja i ljubavi između Vas i Vaše supruge Munire, jednog odnosa koji me je fascinirao, posebno zbog dužine vašeg braka koji je započeo 1959. godine, a meni je vaše međusobno ophođenje izgledalo kao da ste tek stupili u brak. Nedostaje li Vam supruga?

HADŽIĆ: Da, moja Munira i ja smo zaista imali fin brak koji je trajao 56 godina, od 1. septembra 1959. godine, pa do sve do njenog preseljenja na ahiret i našeg privremenog rastanka 16. aprila 2015. Nismo se gotovo nikad rastajali, bez obzira na to što sam ja radio i po inostranstvu, imao puno obaveza i putovanja – ona je uvijek bila sa mnom. Tako je bilo do posljednjeg dana. Nedostaje mi njeno prisustvo, ali sam svjestan da se na dunjaluku moraju ljudi rastati, a vjerujem u naš susret na ahiretu, ako Bog da. Nakon Munirinog preseljenja mene su sinovi nagovorili da zapišem svoja sjećanja, da napišem svoju autobiografiju, kako bih sebi našao zanimaciju, te kako bih njima, a i njihovim porodicama ostavio zapisane detalje iz svog i Munirinog života. Tako da sam napisao svoja sjećanja praktično od djetinjstva pa, eto, do dana dok taj zapis nisam završio.

STAV: Iako imate 97 godina, u odličnoj ste fizičkoj i psihičkoj kondiciji, dobrog zdravlja. Na koji način održavate Vašu mentalnu i fizičku kondiciju?

HADŽIĆ: Meni su namaz i Kur’an dio života otkad znam za sebe, a posebno sada. Redovno učim Kur'an, obavljam namaz, postim ramazan već 90 godina. Tako održavam mentalno zdravlje, a djelimično i fizičko. Nastojim šetati svaki dan i tako održavati fizičko zdravlje. To smatram najjednostavnijim, a dosta učinkovitim načinom. Kad sam u Francuskoj tokom zime kod sinova, također šetam, a kad su kišni dani, onda imam bicikl u stanu i ja to redovno pedalam i održavam fizičku kondiciju.

STAV: Preživjeli ste Drugi svjetski rat, potom politički progon komunističke vlasti, bili ste dio političkog organiziranja Bošnjaka, onda je došla Agresija na Bosnu. Dakle, imate veliko iskustvo, a vjerujem da i sada pratite politička i druga dešavanja u Bosni?! Kako gledate na trenutnu situaciju, separatizam Dodika i Čovića, podršku koju dobijaju iz Srbije i Hrvatske? Čemu ovo vodi, hoće li biti ponovo oružane agresije na Bosnu?

HADŽIĆ: Naravno da pratim dešavanja i da mjerim svaki istup. Međutim, mislim da im neće uspjeti u konačnici. Bosna će opstati kao i uvijek do sada, pozitivne snage će pobijediti. Bilo je za Bosnu mnogo težih situacija, ali je ona opstala. Ja pratim i strane medije, posebno francuske i posebno kada sam u Parizu. Nisam primijetio da se posebno piše i analizira situacija u Bosni, fokus je na Ukrajini, a Bosna se spominje najviše kroz Srebrenicu i Genocid u Srebrenici, pa i kroz neke paralele vezane za dešavanja u nekim mjestima u Ukrajini gdje se govori o genocidu i vrši se poređenje sa Srebreničkim genocidom. Nisam primijetio da se pišu analize i da se iskazuje bojazan da se rat u Ukrajini može prenijeti na Bosnu zbog utjecaja Rusije na Srbiju, a posebno utjecaja Rusije na politiku u manjem bh. entitetu. Oni očigledno ne očekuju takvu situaciju, vjerovatno smatraju da Rusija nema tu snagu, posebno nakon pomoći koju Ukrajina dobija u svim segmentima, a posebno u naoružanju, što itekako otežava Rusima realizaciju vojnih ciljeva, a istovremeno sankcije utječu na rusku ekonomiju i privredu. I ja sam mišljenja da Rusija nema snage da se bavi Bosnom, odnosno Balkanom sada i da se neće na najgori način, kroz rat i agresiju, reflektovati situacija iz Ukrajine na Bosnu.

STAV: U životu ste imali izuzetno teških perioda, ali i onih prelijepih. U ove teške uglavnom Vas je dovelo pripadanje Pokretu “Mladi muslimani” i progon koji su vršile komunističke vlasti nad pripadnicima ovog Pokreta. No, Vi ste ostali dosljedni, i pripadate ovoj ideji i ovom Pokretu, sada Udruženju, sve do danas. Kada ste i zašto pristupili ovom Pokretu?

HADŽIĆ: Ja sam u Sarajevo došao iz mog sela Gora kod Kaknja sa svojih 11 godina i upisao se u Šerijatsku gimnaziju 1936. godine. Ona je trajala osam godina, tako da sam u internatu proveo tih osam godina, od 1936. do 1944. godine. Tu sam kontaktirao s omladinom iz svoje gimnazije, ali i s omladinom iz Druge sarajevske gimnazije. Družili smo se, pravili izlete, a sve s ciljem bližeg međusobnog upoznavanja i upoznavanja s islamom. Iako sam bio učenik Šerijatske gimnazije, ono što sam saznavao o islamu na tim druženjima bilo je za mene nešto novo i progresivno. U početku to nije ni bila neka zvanična organizacija. Međutim, kada je nastao rat 1941. pa do 1945. godine ta druženja bila su intenzivnija i već smo tada bili organizacija. Pomagali smo muhadžire. Tada sam između ostalih upoznao Aliju Izetbegovića. I to je to trajalo do 1944. godine, kada sam maturirao. Onda sam 1945. godine otišao da studiram poljoprivredu u Zagreb. Stanovao sam u domu “Uzdanice”, koja je još uvijek funkcionisala. Dolaskom Ismeta Serdarevića i Dževada Čurčića u Zagreb na studije, mi smo se organizovali. Dževad je bio student medicine, Ismet arhitekture. Tu je bio i Tarik Muftić. Pošto su osnovna načela našeg organizovanja bila utemeljena na islamu, znali smo da se to neće dopasti vlastima pa smo se organizovali ilegalno. Komunisti nisu dozvoljavali da se iko druži osim na liniji ideje komunizma.

STAV: Zbog tog organiziranja u “Mlade muslimane”, uhapšeni ste 1949. godine. Šta Vam je  stavljano na teret?

HADŽIĆ: Uhapšen sam 24. maja 1949. godine. Te noći uhapšeno nas je u Zagrebu najmanje trideset. U zatvoru u Zagrebu proveo sam četiri-pet noći, a onda sam transportovan u Sarajevo.  Ono zbog čega sam ja uhapšen, zbog čega su mi sudili i zbog čega su me osudili na sedam godina zatvora jeste, osim pripadnosti Pokretu “Mladi muslimani”, tekst “Zašto je u islamu zabranjen alkohol”. Kada sam to pričao mojoj djeci, kasnije mojim unucima, i kad pričam drugim ljudima zašto sam osuđen na sedam godina zatvora, ne mogu vjerovati da je to istina.

STAV: Kako je teklo to hapšenje, Zagreb, Sarajevo, istražni postupak...?

HADŽIĆ: Nas su četvoricu iz Zagreba, u istoj grupi, vezane, vozom transportovali do Sarajeva. Pored mene, tu su bili Zuhdija Juhović, Nijaz Karaselimović i Dževad Čurčić. Smjestili su nas u Centralni zatvor i tada su počela ispitivanja. Moje ispitivanje, odnosno čitav proces, trajao je oko tri mjeseca. Bili su vrlo teški uslovi, bila je velika glad, velika ušljivost. Ja sam tri mjeseca bio u istoj košulji, u istom donjem vešu i u istom odijelu u kojem sam uhapšen, da se nikad nisam ni presvukao ni okupao za ta tri mjeseca. Bilo je i premlaćivanja. Mene su tukli, ali kad sam na kraju saznao kako su neki drugi prošli, ja sam prošao odlično. Moram spomenuti da su mi nudili i saradnju, da slušam šta drugi pričaju i da prenosim preko jednog čovjeka koji će biti veza, a zauzvrat ću dobiti nekoliko godina zatvora i dobar tretman. Odgovorio sam ovako: “Ja sam u zatvoru, ja se ne osjećam krivim što sam u zatvoru. Vi ste vlast koja vlada i vi smatrate da to nije uredu nešto i vi ćete mene kazniti. Vi mene kaznite koliko smatrate da trebate kazniti, ali ja saradnju s vama ne mogu prihvatiti.” Šta je mene navelo da to tako kažem i odlučim? Čvrsto vjerujem da mi je dragi Allah dao meleka da mi je na neki način šapnuo u uši da tako uradim, jer sam vidio kasnije, u toku izdržavanja kazne, neke pojedince koji su, mi kažemo, cinkarali, koji su prihvatili tu saradnju, ja te ljude žalim, oni su paćenici čitavog života, a ja sretan čitavog života, od tada pa do danas evo – elhamdulillah.

STAV: Onda je došlo suđenje. Suđeni u grupi u kojoj su bili između ostalih i Omer Stupac, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović, Hasan Biber, koji su osuđeni na smrtne kazne. Dakle, to je ona grupa možda za njih, za komuniste, najopasnija, jer je jedino u ovoj grupi bilo osuđenih na smrtne kazne. Kako je tekao taj tok suđenja?

HADŽIĆ: Da, mada ne znam zašto su osuđeni na smrtne kazne i tako svirepo mučeni i ubijeni. Moj proces nije u početku bio vezan za ovu grupu, kasnije su nas priključili. Uglavnom, volio bih istaći jedan detalj s pretresa, sa suđenja. Kada me je ispitivao javni tužilac Enver Krzić, između ostalog me pitao jesam li pisao članke za Mudžahid, časopis “Mladih muslimana”. Odgovorio sam da jesam i da je on bio edukativnog sadržaja. Pitao me onda da navedem primjer šta sam recimo čitao, a meni je palo napamet pa sam rekao da  sam pročitao da je u Bosni ranije bilo 350 medresa, a da sada (1949. godine, op. a.) ima samo jedna. Na što je on bijesno rekao: “I dosta vam je ta jedna.” Kad sam kasnije sjeo u prvi red osuđenika, iza mene je bio Omer Stupac, koji je kratko rekao: “Bravo, Ejube.” Bilo mi je drago što sam ostao dosljedan i čvrst. Osuđen sam na sedam godina i svih sam sedam odležao, bez dana pomilovanja.

STAV: Kako je izgledalo čitanje presude na smrt spomenutoj četvorci?

HADŽIĆ: Čuo se aplauz u sali jer je puna sala bila ljudi, odnosno omladine koja je došla s korza, preplavila od sunca da aplaudiraju za smrt. Ja, vjerujte, i tada i nikad nisam ni pomišljao na mojih sedam godina. Jer to je za mene ništa u odnosu na smrt. Meni je to bilo jako, kako bih rekao, teško mi je bilo. Ta noć, prva noć nakon presude, za čudo, bila je tiha, nikoga nisu ispitivali. U toj tišini noćnoj najedanput se čuo jedan glas, neko je počeo učiti Kur’an. Ja sam siguran da je to bio neko od ovih naših koji su bili osuđeni na smrt. Kratko je to trajalo. Onda najedanput čulo se da trči neko, stražar je trčao po hodniku i počeo je vikati. I utišao se taj glas. I danas se sjećam tog glasa.

STAV: O zatvorskim danima sigurno bismo mogli pričati danima, ali za ovu priliku molim Vas samo kratko...

HADŽIĆ: Mene su prvo prebacili u Stolac. Pošto moji roditelji nisu ništa znali o meni od hapšenja pa dok nije objavljeno moje ime u novinama da mi se sudi, znao sam da ni nakon presude neće znati šta je sa mnom pa sam našao u vozu jedan papirić i uspio da ne vide pratioci napisati svoje ime i da me vode u Stolac, te napisao kućnu adresu i da molim onoga ko pronađe taj papir da ga pošalje na tu adresu. Uspio sam na stanici u Blažuju izbaciti papir, jedna djevojka ga je uzela, pogledala i klimnula glavom. Pismo je stiglo do roditelja, zahvalan sam toj tada nepoznatoj djevojci. Tada se u zatvorima radilo, a naporedo su politički zatvorenici bili pod torturom u pokušaju preodgoja, odnosno revidiranja stavova, kako su to zvali. Ja sam radio na izgradnji vile u Stojčevcu, potom dvije godine u rudnicima u Kaknju i Zenici. Mi mladomuslimani koristili smo slobodno vrijeme za edukaciju.

Čitali smo puno, učili jezike, ja sam učio francuski i arapski, drugi engleski. Neki su bili pod većim, a neki pod manjim pritiskom za revidiranje. Nisu na mene lično vršili pritisak kao što su vršili recimo na jednog Saliha Behmena ili Omera Behmena. Salih je osuđen na najdužu kaznu izolacije od dvije godine. Samice totalne. Drugi su bili, i ja sam recimo, bio po mjesec dana, ili po petnaest dana. Ali on je bio dvije godine i bilo mu je, ovo što sad govorim to mi je pričao poslije, zabranjeno i sa stražarima govoriti, osim najnužnije komunikacije. On je imao redovnu hranu itd., vodili su ga da se okupa, da dođe itd., da izlazi na šetnju, išao je dnevno na šetnju, ne znam koliko je to trajalo, po pola sata, i mi smo to vidjeli gdje oni šetaju, ali on je uvijek sam, on šeta sam i vraća se sam. Ne smije ni s kim komunicirati. Kad je izašao iz samice, pričao mi je: “Sad kad sam izašao, meni je čudno da slušam ljude kako govore.” Bilo je teško, zaista teško.

STAV: Šta se dešava s Vama nakon izlaska iz zatvora?

HADŽIĆ: Završio sam Poljoprivredni fakultet. Zaposlio se u najprije u Prnjavoru, oženio moju Muniru, prešao s poslom u Bihać, sve u struci. Kasnije odlazim u Maroko, pa Alžir, Libiju. Tokom rada u ovim zemljama postajem ekspert Ujedinjenih nacija za poljoprivredu. Došla su djeca, njihovo školovanje. I onda dolazi posao u Mozambiku. Bio sam dolje, izvidio stanje, napravio projekt koji je prihvaćen i poslat sam na odmor u Rim, gdje je bilo sjedište FAO, to je taj odjel UN-a za poljoprivredu. Tu smo Munira i ja čekali da se pripremi teren u Mozambiku i da idemo dolje. Da ne bismo provodili vrijeme u Rimu, došli smo u Sarajevo, svojoj skoro napravljenoj kući. Bila je to 1983. godina.

STAV: Samo jedno pitanje prije 1983. godine. Jeste li imali komunikaciju s nekim od mladomuslimana tokom boravka u Africi?

HADŽIĆ: Da, dobro ste. Kad sam bio u Alžiru, jednog dana zvoni telefon. Omer Nakičević zove iz Tunisa. Imao je valjda moj telefon u Maroku. “Ejube, evo nas u Tunisu, Omer Nakičević, Safet Tokić i Abdulaziz Ahmedbegović iz Sokola.” Oni su kolege školske, mladomuslimani, svi smo robijali desetak godina, osam, sedam itd. Oni putuju i “možemo li mi biti tvoji gosti, da dođemo, mi idemo vozom?” Ja sam im objasnio na telefon gdje mi je adresa itd. To je bio susret s nekim od mladomuslimana.

STAV: 1983. godina?

HADŽIĆ: Ja i Munira došli smo početkom 1983. godine u Sarajevo. Alija je čuo da smo došli i došao nam je s hanumom Halidom na naselje. Tada mi je donio knjigu Islam između Istoka i Zapada. Uslijedilo je Alijino hapšenje, kao i drugih, a 23. aprila 1983. godine došli su i po mene. Došlo ih je sedam iz UDBE, policija, sve su pretresli i odnijeli neke knjige i šta im je bilo interesantno. Ispitivali su me o susretu s Alijom i knjizi. Tvrdili su da mi je Alija dao knjigu, a ja da nije. Naime, ja sam knjigu već bio vratio Bakiru, tako da sam znao da je ne mogu naći. Ispitivali su me četiri dana i četiri noći i onda pustili. Kažu, dobro si prošao. Oduzeli su mi pasoš, tako da nisam mogao otići u Mozambik. Iz UN-a u ovakvim situacijama nisu praktikovali da vrše bilo kakve intervencije. I tako sam ja od 1983. godine izvan posla. Vratili su nam pasoš, čini mi se, 1988. i ja i Munira smo iste godine otišli na hadž.

STAV: Jeste li bili aktivni devedesetih godina u političkom organiziranju Bošnjaka?

HADŽIĆ: “Mladi muslimani” su kroz sve te godine od Drugog svjetskog rata do devedesetih izgradili međusobno povjerenje, tako da sam ja bio prvi predsjednik SDA Ilidža. Međutim, ubrzo sam shvatio i uvidio da se ne znam baviti tim poslom, da ne uspijevam odgovoriti izazovima i odstupio sam. Tokom Agresije bio sam u Francuskoj, a našu kuću sam predao Armiji RBiH na korištenje i u njoj je bila komanda jedne od brigada. Ja i moja Munira smo u Francuskoj radili na lobiranju i humanitarno. Pisao sam članke za tamošnje medije, istupali smo i na televiziji, držali predavanje po klubovima i džematima, gdje je skupljan i novac za pomoć itd. Uglavnom, neki doprinos smo dali, koji nije mjerljiv s onim što je jedan, bilo koji borac napravio, ali koliko smo u tom trenutku mogli, uradili smo moja Munira i ja.