Mnogi danas citiraju poznatu izreku Georgea Orwella:  “U vremenima laži, izražavanje istine je revolucionarni potez.”  Možda djeluje pomalo profano, možda i banalno nakon toliko repriziranja tog proslavljenog citata, najviše po internetu naravno, ali džaba, opet su te riječi svevremene, opet se njihovo značenje iznova može prepoznavati u društvima oko nas. Možda bi se za ovu priliku mogla malčice dotjerati, pa da se kaže: “U vremenima vladavine laži” ili naprosto “dugotrajne dominacije laži”, naglašavajući kako se laž već toliko ukorijenila da je većina ljudi ne primjećuje i ne doživljava kao laž.

Nije riječ o pojedinačnim ljudskim laganjima kojima je svako od nas u manjoj ili većoj mjeri sklon ponekad, nego o vremenima u kojima su i apstraktne i konkretne laži općeprisutne i prihvaćene među širokim narodnim masama, u društvenim i državnim sistemima. U vezi s drugim dijelom izreke, gdje se kaže da je “izražavanje istine revolucionarni potez”, tu se još više možemo osloniti na neke aktuelnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Ima mnogo načina da se javno izraze određene istine, ili dijelovi istina, činjenice i podaci. Jedan od načina jeste onaj koji je preko videosnimka na internet plasirao Sadmir ef. Mustafić, imam u Livnu. On se u snimku obraćao vjernicima općenito, vjerovatno usput i svojim džematlijama, govoreći im standardne stvari u vezi s “obilježavanjem” Nove godine po gregorijanskom kalendaru. Ni prvi, a vjerovatno ni zadnji koji je nešto slično napravio. Međutim, na Mustafićev snimak su najviše reagirali oni kojima nije ni upućen. Osobe koje zagovaraju i promoviraju agnosticizam, ateizam, modernizam te još neke “izme” reagirale su burno, uvredama, ruganjem, cinizmom, arogancijom, ali i lažima. Sve te reakcije su, kako već biva, najviše išle preko društvenih mreža.

Šta ih je potaklo na tako nešto? Pa izražavanje istine, kao što je predstavljeno u Orwellovoj izreci.

Dakle, Sadmir ef. Mustafić je podsjetio vjernike na hadis o tome kako imitiranje nekih drugih religija, običaja, vjera ili svjetonazora znači da ti imitatori pripadaju onima koji ih toliko privlače da ih oponašaju. U istom kratkom videosnimku Mustafić je pokušao napomenuti vjernicima kako je bitno da znaju za sebe ko su i šta su, da drže do svog dostojanstva, to jeste da znaju šta vjeruju.

Nije ovaj video ni kriv ni zaslužan za činjenicu da  svjedočimo poluhisteričnoj trci mnogih Bošnjaka, javno samodeklarisanih muslimana, da što više, što kičastije okite jelkicu i pripreme se za proslavu gregorijanske Nove godine. Privatna je stvar, naravno, šta ko sebi u stanu ili kući kiti i obilježava, ali se ne treba onda svako predstavljati za mumina.

Ipak, više je riječ o javnom prostoru nego privatnom. Jer Sarajevo i još neka većinski bošnjačka mjesta prati oreol “islamiziranosti” bez dovoljno objašnjenja onih koji to stalno spočitavaju, a zaklinju se u sekularizam duplih standarda. Jelkice i simboli Djeda mraza su apsolutno svugdje, na svakom koraku, u poslovnim uredima, supermarketima, parkovima, bankama, na ulicama, trgovima, u hotelima… Povrh svega, i ispred ulaza u zgradu Predsjedništva BiH, onda i drugih državnih ustanova od kojih se uvijek zahtijeva stroga sekularnost.

Ne bi to ni predstavljalo neke posebne probleme da sve skupa nije praćeno potvorom na Bošnjake muslimane, na izmišljene zabrane i na kontradiktorne bajke o “talibanizacijama” javnog prostora. Pritom, po mnogim domaćim medijima se ne čestita katolički blagdan zasebno pa onda Nova godina, nego se svima u množini čestitaju praznici, ne zasebno jedan za katoličke vjernike, a drugi kao sekularni za sve građane, već u paketu za sve, kao da ne postoji šarolikost i multikulturalnost. Svakako, ne rade to svi domaći mediji, ali brojni da. Na nekoliko dana u godini izgleda da multikonfesionalnost “ne postoji” za potrebe nametnutih sekularističkih čestitki i tretmana.

Stoga efendija Mustafić u videosnimku naglašava da cijeni i poštuje druge jer oni cijene sebe. Kaže da mu je drago vidjeti kada se neko raduje. Cijeni kada je neko ponosan na naslijeđe vlastite vjere, dodavši da se žalosti kada vidi da domaći muslimani ne poštuju sebe i ono što im je vjera dala. Ironično je naveo primjer, opisavši kako bi djelovalo da neki katolik ili pravoslavac zakolje kurbane, podijeli ih na trećine prema onome kako rade smjerni muslimani, te jednu trećinu ostavi za sirotinju, jednu za susjede i jednu sebi i porodici. Naravno da je to teško zamislivo.

Slična primjedba pojavila se još 1991. godine uoči zimske sezone, kada su jelkice možda prvi put postavljene ispred ulaza u zgradu Parlamenta BiH na Marijin-Dvoru. Neki su prolaznici s podsmijehom na religijske ukrase pred državnom ustanovom tada rekli: Kako bi onda izgledalo da oni donesu kurbansko meso i dijele ga ispred iste državne zgrade?!

Uglavnom, kada se pregleda i presluša kratki snimak s predavanjem Sadmira ef. Mustafića, jasno je da u njemu nema ništa uvredljivo i nema ništa neistinito. Ali negativni komentari i brojne uvrede te ruganja upućena njemu preko (ne)društvenih mreža spadaju u kategoriju narodne izreke – “to ni pas s malom ne bi pojeo”. Dok su ga uglavnom vrijeđali Bošnjaci s kompleksom inferiornosti, podršku su mu ponudili navodno neki Hrvati. Naime, na Twitteru je efendiji Mustafiću izvjesni Mario M. napisao: “Kršćanin sam, ali već dugo nisam čuo veće istine. Veliko poštovanje.” Našla se i poruka potpore od korisnika po imenu Hrvoje Grgić – “Jesam kršćanin, ali ovaj čovjek je u pravu u potpunosti, ništa loše ne reče…”

Dakako, mrzitelji izrečene istine mogu tvrditi kako je možda riječ o lažnim profilima, gdje se neko skriva iza tuđih imena lažno se predstavljajući radi Mustafićevog opravdanja, ne nudeći dokaze za takve tvrdnje. Ali sve i da jesu lažni profili, činjenice o izrečenom ostaju činjenice, ne mijenjaju se.

Sadmir ef. Mustafić izrazio je istinu na lokalnom nivou, te izazvao jednu vrstu revolucionarnog akta. U vremenima kojima vladaju laži i mjestima gdje se narod toliko navikao na laži da više ne obraća pažnju na njih samo javno izgovaranje ovakve jednostavne istine uzburkava one koji ne podnose činjenice. Nešto slično desilo se prošle godine u ova doba. Poznata priča iz Zenice i Bužima, veliki plakat u Zenici je osvanuo s natpisom: “Jelka, Djed mraz i Nova godina nisu dio islama i tradicije Bošnjaka.” Kao i u slučaju Mustafićeve upute, ništa uvredljivo i ništa lažno. Ipak, mediji su digli halabuku oko ovoga, frtutmu koja je trajala danima.

Tragikomično je plakat nazvan “širenjem mržnje,” kako u Bosni i Hercegovini, tako i regionalno. Da se recimo napisalo na istom plakatu nešto kao “Jelka, Djed mraz i nova godina nisu dio judaizma i tradicije Jevreja”, moguće da bi izostala reakcija jer nema mnogo Jevreja u Bosni i Hercegovini i zato jer bi se lažni liberali i dvolični sekularisti uplašili da bi ih neko mogao prozvati za antisemitizam. Mogao se isti natpis odnositi i na tradiciju budista, na tradiciju Hindusa, manje bi reakcije bile iz poznatih razloga, ali bi u svakom od spomenutih slučaja bile tačne.

Zanimljivo je također da oni koji preziru govor ove vrste istine nerijetko spominju kako se vjernici bave sporednim pojavama kao što je Djeda mraz, kao što je obredno kićenje jelkica, kao što je rasipanje ogromnih svota novca na javno obžderavanje i oblokavanje te vatromet u ponoć 31. decembra, umjesto da se bave problemima korupcije, kriminala u privredi, nezaposlenošću, mladim snagama koje napuštaju državu i slično. Ovaj providni način skretanja pažnje sa suštine i izbjegavanja svoje odgovornosti za napade ne prostu istinu izraženu javno glavna im je “odbrana” od kontranapada na njihove prethodne uvrede za svakoga ko proba u javnosti podržati činjenice poput ovih. Naprosto, može ih se upitati: A zašto onda oni sami toliko histerišu oko načina obilježavanja blagdana, a ne bave se važnijim pitanjima, od korupcije i nezaposlenosti pa nadalje?

No, ima i nešto fenomenološki u tolikim strahovima od jednostavnih istina koje pritom nisu ni izrečene na uvredljiv način, a brojni se pametnjakovići ponašaju kao da jeste. Mnogi od njih zapravo najvjerovatnije žele da to ipak bude na neki uvredljiv način jer bi onda imali bar neki alibi za svoje verbalne napade i uvrede. Pošto izostaje tražena uvredljivost, preostaje im samo stvaranje što veće halabuke, pometnje i medijske histerije radi kreiranja vještačkog skandala. Onda sami sebi djeluju veći, značajniji, pametniji, duhovitiji i zarade još više divljenja i popularnosti kod svojih sličnomišljenika po bespućima internetske zbiljnosti. Miks prezira, straha i mržnje koju samozvani liberalni komentatori internetskih mreža odašilju na sve koji govore činjenice poput ovdje pregledanih odavno već zaslužuje naučno izučavanje.

Među sijačima prezira, straha i mržnje nalaze se neki novinari, istaknute javne ličnosti i najgledaniji domaći mediji. Sami se odaju, nekad svjesno, a nekad valjda i nesvjesno.