Sve je počelo kao inicijativa stripovskog weba Ninja Burger, imena koje parodira lanac brze hrane koji obećava (lažne) dostave brzinom i učinkovitošću koja asocira na ove ratnike. Dan nije odabran slučajno, već odgovara datumu premijere filma Posljednji samuraj 2003. godine. U popularnom filmu s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi, ovi “ratnici iz sjene”, odnosno shinobiji, imaju zapaženu ulogu.

Zanimljivo je da u Japanu imaju još jedan datum za sjećanje na ove ratnike: 22. februar. Na jeziku zemlje, broj dva se čita na isti način kao slog s kojim počinje riječ ninja. Bila je to inicijativa stanovništva Iga i Koka, tradicionalno povezanih s mitskim shinobijima i u kojima se nalaze turističke atrakcije povezane s njima.

Postoje i drugi proizvodi u popularnoj kulturi – filmovi, mange, videoigre – u kojima nindže ipak imaju značajniju ulogu nego u filmu Toma Cruisea. Uostalom, one su jedna od najpoznatijih ikona u Japanu, čije porijeklo seže stoljećima unatrag, u doba samuraja.

Historija ih smješta u razdoblje Sengoku (1467.-1615.), razdoblje neprekidnih ratova u Japanu, gdje su se daimi (feudalni gospodari) borili da se proglase šogunima i vladaju diljem zemlje.

U ovom okruženju kontinuiranog sukoba, nindže su djelovale po nalogu gospodara feudalnog Japana kao špijuni, ubice, gerilci... demonstrirajući gotovo nadljudsku sposobnost da ispune svoje misije uz sve vrste podmetanja: kretanje u mraku, maskiranje, uništavajući neprijatelje na hiljade mogućih načina...

Tradicija nam također govori da su se ninje isticale po svojoj posebnoj opremi za obavljanje ovih misija. Shurikeni – oštro oružje u obliku zvijezde – najpoznatije su jer su svoju reputaciju vukle kao smrtonosne ubice u sjeni, ali su, prema folkloru, imale i druge asove u rukavu, poput artefakata za hodanje po vodi ili dimnih bombi.

Mnogi se stručnjaci razlikuju u stavovima kada su u pitanju vjerovanja koja su se proširila o shinobiju. “Nema historijske stvarnosti, sve je mit”, kaže Jonathan Lopez-Vera, doktor japanske historije i autor knjige Historija samuraja.

Ovaj stručnjak za japansku historiju objašnjava da su špijuni i ubice koji su djelovali u feudalnom Japanu bili isti kao i bilo koja druga vojska u historiji, bez vanrednih sposobnosti ili oružja koje im se pripisuje.

Drugi poznavatelj tog japanskog doba, britanski historičar Stephen Turnbull, također smatra da iza nindži stoji mnogo legendi, iako je u svojim ranim radovima iznio najpopularnije viđenje ovih ratnika. Godine 2015. promijenio je mišljenje s akademskim člankom “The Ninja: An Invented Tradition?”, a nedugo nakon toga proširio je svoju poziciju s knjigom o nindžama.

U zaključcima svog akademskog rada, Turnbull smatra da nikada nije postojalo tajno društvo praktičara borilačkih vještina te dodaje da su se “kroz historiju Japana provodile tajne operacije, ali su ih vodili vješti ratnici koji ne pripadaju nikakvoj nasljednoj tradiciji”.

Da biste saznali odakle dolazi mit, morate ići u samo razdoblje Sengoku. Neki teritoriji nisu bili u rukama tih plemića ili samostana, već su ih kontrolirale skupine seljaka, lokalnih plemića, redovnika, samuraja nižeg ranga... Te su skupine dobile vlastiti naziv i nastojale su održati svoju nezavisnost od velikih frakcije koje su težile dominaciji Japanom od kraja 15. stoljeća.

Dvije regije koje su se istaknule svojom nezavisnošću pod utjecajem damija bile su one u pokrajinama Koka i Iga, u središtu otoka Honshu, koje se podudaraju s onima koje su u novije vrijeme promovirale mit o nindžama.

Veliki damiji su ih često napadali jer su ih smatrali izazovom vlasti (Koka i Iga formirali su neku vrstu federacije) i jer su bili zainteresirani za kontrolu svoje teritorije. Godine 1579. provinciju Iga napao je Oda Nobukatsu, sin Ota Nobunage, jedan od velikih samurajskih vođa i istaknuta figura Sengokua. Tako je započeo rat Tensho Iga. U prvom napadu, invazijske trupe - oko 11.000 vojnika - poražene su od strane branitelja Iga, koji su iskoristili znanje o neravnom terenu regije za provedbu učinkovitog gerilskog rata.

Ofanziva za klan Oda ovdje neće stati, a dvije godine kasnije, sam Nobunaga poveo je četverostruku vojsku da pokori Igu. Veliki daimyo napadao je sa svih strana kako ne bi dao primirje braniteljima. Unatoč porazu Daimya, mnogi su lokalni ratnici pobjegli, a njihov uspjeh u odupiranju prvom pozivu moćnih Daimya učinio ih je poznatima diljem Japana. Mit o nindžama još nije bio rođen, ali je kamen temeljac bio položen.

Zahvaljujući tom prestižu, mnogi Nobunagini suparnici i saveznici pribjegavali su uslugama preživjelih da ih savjetuje o pitanjima koja se odnose na špijunažu i taktike gerilskog ratovanja.  Jedan od najsnažnijih odnosa između lordova i gerilaca bio je onaj koji je uspostavio Tokugawa Ieyasu, još jedan veliki daimyo i konačni pobjednik u borbama tokom Sengokua. Njegov general Hattori Hanzo bio je odgovoran za organiziranje tih agenata u učinkovitu špijunsku mrežu, također specijaliziranu za druge ratne akcije.

Sengoku je kulminirao trijumfom klana Tokugawa i konačnim ujedinjenjem Japana, što je dovelo do razdoblja Edo (1603.-1868.), dugog razdoblja mira. Oko 1620. godine počeli su širiti vrlo uljepšane priče o sposobnostima tih agenata Damiana. Paralelno su se pojavili i avanturistički romani u kojima su samuraji prikazani kao veliki čestiti ratnici. Tim su protagonistima trebali antagonisti koji su bili suprotni od onoga što su utjelovljivali, a autori tih priča stvorili su plaćene ubice.

Radnja ovih romana bila je smještena u eru Sengokua, budući da je šogunat Tokugawa zabranio ambijentalnu fikciju u današnje vrijeme. Čak su i neki stvarni likovi prilagođeni kako bi se bolje uklopili u fikciju. Na primjer, general Hattori Hanzo kasnije je predstavljen kao moćni ninja vođa. Osim toga, ilustratori ovih knjiga počeli su prikazivati ove crno odjevene ubojice kao simbol vještina nindže koje ne smiju otkriti lice.

Romani o nindžama također su hranili mit o ninjutsu, borilačkoj vještini vezanoj uz ove ratnike. Stručnjaci podsjećaju podsjećaju da "nijedno pronađeno oružje ili drugi nindža predmet nije stariji od ovog razdoblja Edo", to jest, svi su nastali nakon 17. stoljeća, kada se mit počinje kovati. Također, u akademskom svijetu nema rasprave o historijskoj istinitosti shinobija.

S vremenom se slika mitskih nindža ustalila i na Zapadu. Filmovi i drugi audiovizuelni proizvodi bili su moćno oruđe širenja, poput filma Samo dvaput se živi (1967.), sage o Jamesu Bondu, gdje se slavni britanski agent suočava s ovim opasnim ubicama. Film 007 bio je samo početak cijelog niza proizvoda napravljenih izvan Japana s nindžama kao protagonistima. “Imamo mnogo primjera, na Zapadu, kao što su slavne Ninja kornjače ili američka filmska saga o Ninjama i slično”, objašnjava Lopez-Vera.