Iako se možda ne čini tako, ljetnikovac na broju 51 rue de l'Université u Parizu komadić je Afrike u Francuskoj. Zgrada iz 18. stoljeća je među desetinama nekretnina u ovoj zemlji - od dobrostojećih četvrti glavnog grada do Azurne obale - koje je stekao Ali Bongo, svrgnuti predsjednik Gabona. Prije toga zgrada je bila rezidencija dizajnera Karla Lagerfelda. To je mirna ulica, četiri koraka od Seine. Iza plave drvene kapije laje pas. “Ne, ne”, odgovara glas preko portafona na pitanje može li se ući.

Palača je simbol ere koja je pokopana ove sedmice nakon državnog udara kojim je svrgnut Bongo. Bongosi — Ali i njegov otac Omar — vladali su Gabonom 56 godina. Klan protiv kojeg se vodi istraga zbog korupcije pada – predmet istrage su i njihove 44 nekretnine u Francuskoj - a samo do prije nešto više od deset godina hvalilo ga je nekoliko francuskih predsjednika.

Gabon je bio bastion onoga što se zvalo Françafrique ili Franciáfrica, mreže političkih, ekonomskih i vojnih interesa koje je, nakon nezavisnosti 1960-ih, Francuska isplela s bivšim kolonijama. Danas je Françafrique na korak do smrti, analizira El Pais.

Ne samo zbog niza državnih udara, od 2021. godine, u zemljama koje su pripadale francuskom carstvu. Također i zbog antifrancuskog raspoloženja koje je potaknulo neke državne udare. I snage Kine i agitacije Rusije s plaćeničkom grupom Wagner. Utjecalo je i vojno povlačenje, koje je odredio predsjednik Emmanuel Macron desetljeće nakon intervencije u Sahelu. I politika samog Macrona, koji je u martu, upravo u Gabonu, rekao: "Era Françafrique je prošla." Dokusurili su je državni udari u Nigeru i Gabonu. "Postkolonijalna Afrika je gotova", kaže François Heisbourg, savjetnik Fondacije za strateška istraživanja. "Ovo je lekcija."

Prvi koji je upotrijebio riječ Françafrique bio je, krajem Drugog svjetskog rata, novinar Jean Piot. Bio je glavni urednik novina L'Aurore. "Postoji nešto što moramo sačuvati pod svaku cijenu ako ne želimo definitivno pasti u rang moći trećeg reda: to je kohezija francusko-afričkog bloka", napisoa je u uvodniku lista augusta 1945. godine.  Ove riječi odzvanjaju 2023. godine; shvata se utjecaj nedavnih neuspjeha u Africi na Francusku: oni nagrizaju njen status svjetske sile.

Charles de Gaulle shvatio je dok je vodio Slobodnu Francusku iz Londona i Afrike tokom rata i, kasnije, kada se vratio na vlast 1958. godine: kolonije koje su trebale postati nezavisne moraju i dalje biti poluga globalnog utjecaja Francuske. A ko bi se o tome mogao bolje pobrinuti nego suborac iz vremena otpora nacistima, biznismen povezan s tajnim službama: Jacques Foccart.

Foccart je bio glavni sekretar za afrička i madagaskarska pitanja u Predsjedništvu Republike. U stvarnosti je bio puno više, kako se arhivist Jean-Pierre Bat, voditelj zbirke Foccart u Nacionalnom arhivu, prisjeća u knjizi Les réseaux Foccart (Foccartove mreže). Bat piše: “On utjelovljuje mračni dio golizma, od njegove afričke politike opisane kao Françafrique do njegovih djela, stvarnih ili navodnih, u podzemlju”.

“Jacques ima hrabrosti zaprljati ruke”, rekao je jedan od Foccartovih saradnika novinaru Georgeu Chaffardu 1969. godine, u izvještaju koji je objavio u Nouvel Observateuru, a koji Bat analizira u svojoj knjizi. Izvor je dodao: “Zahvaljujući ljudima poput njega naša Afrika je održana. A, ako mi ne postupimo tako, drugi će to učiniti protiv nas. Što mislite kako će Amerikanci postupiti, u Kongu, a Rusi u Nigeriji ili Egiptu?"

Foccart je imao svoje ljude u afričkim predsjedničkim palačama. Pribjegavao je i tajnim operacijama. Kako je Chaffard napisao u izvještaju iz 1969. godine, "gaulistička želja za Afrikom dovela je do uvođenja kontingenta francuskih dobrovoljaca u krug od kojih se očekuje da budu dovoljno pametni da kontroliraju operaciju u skladu sa Jelisejskom palačom." Jasno, fenomeni poput Wagnera i njegovog pokojnog šefa Jevgenija Prigožina nisu novi.

Kraj Hladnog rata i globalizacija dokrajčili su Françafrique, ali neki običaji teško umiru. Godine 2009. s Nicolasom Sarkozyjem u Jelisejskoj dvorani, američka diplomatska depeša koju je objavila organizacija Wikileaks rekla je da je francuska politika u Africi transparentna, suprotno od onoga što je bila u danima Foccarta i Denarda. Ali, "kada okolnosti na to prisile i kada je u nacionalnom interesu Francuske da to učini, može pribjeći nejasnijim načinima povezanim s Françafrique."

Macron želi zauvijek zatvoriti ovo poglavlje i preformulirati odnos. Učinio je korake poput povrata opljačkanih umjetnina. Reformirao je CFA franak, najavio je povlačenje vojske. Ali, "Francuska zadržava stvarne pozicije u svojim bivšim kolonijama", kaže Amzat Boukari-Yabara, koautor „Une histoire de la Françafrique. L'Empire qui ne veut pas mourir“ (Historija Françafrique. Carstvo koje ne želi umrijeti). "Stubovi francuskog utjecaja još uvijek stoje: monetarna i vojna, te agresivna diplomatija", tvrdi on. “Ako postoji hunta u Burmi ili državni udar u Latinskoj Americi, ne vidimo slične borbene ili nasilne govore iz Francuske. Postoji vrlo kolonijalni tretman afričkih pitanja koji pokazuje da su duh i sistem Françafrique još uvijek prisutni”.

Antoine Glaser, autor knjige „Le piège africain de Macron“ (Macronova afrička zamka) ne slaže se s tim: "La Françafrique je bilo historijsko razdoblje." I gotovo je. “Da je Françafrique živa”, dodaje on, “ne bi bilo ovih državnih udara”. Da je Françafrique postojala, Macron bi lako uvjerio stare kolonije da osude rusku invaziju na Ukrajinu. U Foccartovo vrijeme, “kada je Francuska imala problema u UN-u, afrički šefovi država glasali su kao jedan čovjek za Francusku”, kaže Glaser.

Francuska ima baze u Senegalu, Gabonu, Čadu, Nigeru i Džibutiju. Morala je napustiti Mali, Burkinu Faso i Srednjoafričku Republiku. Za sada je ugrožava Niger, gdje vlada pučistička hunta koju Pariz ne priznaje. U Gabonu je vojna saradnja obustavljena "do razjašnjenja političke situacije", objasnio je u petak francuski ministar vojske Sébastien Lecornu za Le Figaro.

Teško je okrenuti stranicu. "U vojnom smislu, postojimo već 130 ili 140 godina", prisjeća se Heisbourg, "i to se nastavilo nakon dekolonizacije, to nije nešto površno. Kada morate poništiti historijske veze, to je teško", dodaje, zaključujući: “Françafrique je bio neokolonijalan, to je bila politika gospodina Foccarta, to nije bio zdrav odnos, ali je bio koherentan i imao je svoju učinkovitost. Sve se to počelo rasplitati prije otprilike 25 godina. Rezultat je da ova politika nije zamijenjena nečim novim i koherentnim”.