Nakon višegodišnjeg istraživačkog rada o temi uloge i utjecaja vjerskih/religijskih zajednica na društveno-politička dešavanja u Bosni i Hercegovini, u Velikoj Kladuši objavljena je i 21. oktobra promovirana knjiga Između dva zla/Između Scile i Haribde. Autor ove vrijedne knjige jeste Alija Redžepovac, nastavnik historije i geografije porijeklom iz Konjica, zaposlen u Prvoj osnovnoj školi u Velikoj Kladuši.

Knjiga Između dva zla/Između Scile i Haribde govori o utjecajima i aktivnostima, te negativnoj ulozi koju su imale Srpska pravoslavna, ali i Katolička crkva i njihova rukovodstva u dešavanjima u Bosni i Hercegovini kroz duži period, što se da pratiti i iščitavati iz domaćih i stranih historijskih izvora. Autor zaranja u dalju prošlost, sve do crkvenog raskola 1054. godine pa i mnogo dalje. Bavi se i periodom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, dotičući se nezaobilaznih činjenica koje ukazuju na bosansku posebnost i sve ono zbog čega su pripadnici Crkve bosanske bili izloženi pritiscima i progonima od Rimokatoličke crkve. Tu autor stavlja akcent na križarske ratove protiv Crkve bosanske, te nastojanja papa da u različitim periodima preko ugarskih vladara, Emerika, Kolomana, Ljudevita i Sigismunda, iskorijene “bosansku herezu”. Knjiga ne zaobilazi ni period osmanske uprave kada su na bosanskom tlu nekoliko stoljeća u miru i harmoniji većinski živjeli i jedni na druge bili oslonjeni pripadnici četiri monoteističke zajednice, muslimani, pravoslavci, katolici i Jevreji.

Sve navedeno autoru će poslužiti kao dobra priprema čitaoca za ključni dio koji se odnosi na posljednja dva stoljeća, kada je bosanskohercegovački prostor bio otvoreno izložen i “zamućen” utjecajima iz Srbije i Hrvatske, a u kojima su svoje prste imali istaknuti članovi Pravoslavne i Katoličke crkve iz susjedstva. Ti utjecaji su stanovništvu Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjacima muslimanima, donijeli puno zla, masovna stradanja, ubijanja, progone. Sve navedeno svoj će epilog imati u Genocidu u Srebrenici i stotinama drugih stratišta i grobnica širom Bosne i Hercegovine koje su bile posljedica agresije u periodu od 1992. do 1995. godine.

ANALIZA VELIKOSRPSKOG NARATIVA

Knjiga tretira mnoge datume, događaje i ličnosti unazad više od dva stoljeća, počev od Prvog i Drugog srpskog ustanka, preko Načertanija Ilije Garašanina iz 1844. godine, sve do Memoranduma SANU-a i rata devedesetih u kojem su srpska politika i Srpska pravoslavna crkva, uz pomoć akademske zajednice, sinhronizirano djelovali u cilju ostvarenja plana o Velikoj Srbiji na račun Bosne i Hercegovine i dijelova Hrvatske. Poznate sintagme “Srbi na okup” iz 1939, “Homegona Srbija” Stevana Moljevića iz 1941. ili “Svi Srbi u jednoj državi”, ali i neke druge nacionalšovinističke izjave i parole poput one episkopa Amfilohija Radovića da je “Strašnije od ubiti muslimana jedino biti musliman” predstavljaju samo djelić velikosrpskog narativa koji u ovoj knjizi analizira Alija Redžepovac, a čije su negativne posljedice na svojoj koži osjetile hiljade građana Bosne i Hercegovine.

Njegova se knjiga bavi i dešavanjima iz ugla zapadnog susjeda, ulogom Katoličke crkve i njenim aspiracijama još iz vremena srednjeg vijeka. U tom smislu Redžepovac se osvrnuo i na tezu o “hrvatskom državnom pravu” Ante Starčevića, na okolnosti stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine na račun Bosne i Hercegovine, na formiranje Nezavisne Države Hrvatske i njenu otvorenu spregu s vodećim službenicima Katoličke crkve u Hrvatskoj, na osnivanje nelegalne tvorevine Herceg-Bosne 1991. godine, te na ulogu službenog Zagreba u proteklom ratu, a sve s ciljem razbijanja cjelovite Bosne i Hercegovine i realizacije Tuđmanovih velikohrvatskih projekcija.

Alija Redžepovac dotiče se i onoga kroz što su prošli sljedbenici Crkve bosanske, dobri Bošnjani, kao i njihova kasnija pokoljenja čiji su pripadnici u masovnom broju svoje utočište pronašli u islamu i koji su, da bi opstali u svojoj zemlji i da bi sačuvali svoj identitet, jezik, kulturu, tradiciju i vjeru, morali proći, kako to kroz cijelu knjigu i dokazuje, između Scile i Haribde. Autor navodi brojne fakte koji ukazuju na veliku obespravljenost Bošnjaka muslimana kada su kroz dobro osmišljenu agrarnu reformu izgubili ogromne zemljišne posjede, kada su gotovo sto godina živjeli bez prava na vlastiti jezik i nacionalnost, kada su u javnom i medijskom prostoru otvoreno nazivani pogrdnim imenima, kada su “slatkorječivim i ljubopitljivim” parolama pridobijani da prigrle hrvatski nacionalni identitet (npr. “cvijeće hrvatskoga naroda”), kada je sve činjeno da se Bošnjaci odrode od svog identiteta i asimiliraju u Srbe ili Hrvate. Kroz takav tjesnac, na čijim su rubovima bile Scile i Haribde, duži su period prolazili Bošnjaci muslimani i na kraju uspjeli preživjeti i opstati kao narod.

Redžepovac ne samo da reda činjenice, poziva se na različite autore, originalne dokumente, stenograme i izjave, već on analizira navedene izvore, nudi zaključke te iznosi vlastito mišljenje. Nesumnjivo je da je autor ovom knjigom uspio razobličiti brojne obmane i laži, koje su dolazile (i još dolaze) iz političkih, vjerskih i intelektualnih krugova iz bosanskohercegovačkog susjedstva, držeći se načela da “svaka laž postaje sjeme budućeg zla”, te da na nju stalno treba ukazivati i argumentirano odgovarati.

SPC KAO TROLIST PROJEKTA SANU-A

Najviše pažnje Redžepovac posvećuje Srpskoj pravoslavnoj crkvi, za koju navodi da je u proteklom ratu, pored političkog vodstva i akademske zajednice, činila trolist projekta SANU-a, te da je u svrhu realizacije plana o Velikoj Srbiji “napustila ekumenski i međureligijski dijalog i potpuno prihvatila mržnju prema Hrvatima, Bošnjacima i Albancima”. Na više mjesta ističe sramnu ulogu koju je SPC imala u agresiji na BiH, SPC čiji su službenici veličali i blagosiljali Radovana Karadžića, Ratka Mladića i neke druge ratne zločince poticali, odobravali i opravdavali zločine nad muslimanskim i katoličkim stanovništvom, te na koncu svjesno prešućivali i još ih prešućuju. U tom kontekstu Redžepovac citira pohvalne riječi patrijarha Pavla, koji je zločinca Karadžića svojevremeno nazivao “uzornim hrišćaninom i oličenjem srpskog duha”.

Ne libi se Redžepovac iznijeti imena episkopa i popova koji su se posebno istakli kao ratni huškači i kao širitelji mržnje i vjerske netrpeljivosti, poput Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića. Navedene episkope uz patrijarha Pavla Redžepovac naziva idejnim sinodom Srpske pravoslavne crkve. Redžepovac ne zaobilazi ni popa Vojislava Čarkića, koji je tokom opsade Sarajeva sa svojim bataljonom uništavao Grbavicu, a koji je izjavio: “U ratu sam uvek bio Kristov vojnik, ratnik srpskog naroda, autentični četnik. (...) Sve što sam učinio, ponovo bih.” Nasuprot ovih negativnih ličnosti, Redžepovac nas podsjeća i na primjere pacifističkog stava prema vjernicima drugih vjeroispovijesti i ljudima drugih nacionalnosti, a što je vidljivo u djelu srpskog pisca Dositeja Obradovića (1739–1811) ili u riječima banjalučkog biskupa Franje Kumarice, koji je u vrijeme protekle agresije, osim za katolike, javno iskazivao brigu i za muslimane i ostale čiji su životi i imovina bili ugroženi. Kao primjer drugačijeg stava od onog koji je zagovarala velikosrpska politika i SPC, Redžepovac navodi kritiku prema “Kosovki devojci” Biljani Plavšić i episkopu Amfilohiju Radoviću koju im je zbog onoga što su činili upućivao potpredsjednik Srpskog pokreta obnove Ilija Radulović.

Kroz nekoliko javnih nastupa patrijarha Pavla i njegovih najbližih saradnika Redžepovac ukazuje na hipokriziju SPC, čiji su predstavnici u određenim situacijama tobože pozivali na mir i na prestanak ubijanja, izvrćući istinu o tome ko je napadač, a ko žrtva bestijalnog granatiranja bh. gradova i ubijanja njihovih civila. U tom smislu autor konstatira da se patrijarh Pavle “ponekad pretvara da osuđuje ratne zločine, ali nikada konkretno, jer bi u tom slučaju morao optužiti Srbe”. Posebno ističe lukavo korištenje fraza kojim se na licemjeran način željelo pokazati spremnost na mir, stalnim ponavljanjem slogana: “Spriječiti zločine”, “Sve strane u ratu” ili “Pojedine vojne jedinice”, bez jasne osude ijednog zločina koji su počinili Srbi.

MANIPULACIJE I SIJANJE STRAHA

Redžepovac je mišljenja da je SPC svojim višedecenijskim, pa i višestoljetnim djelovanjem formirala narativ u kojem je “hvalisanje i veličanje pretvoreno u obožavanje, a kritika na račun drugih naroda i njihovih vođa u rasnu i vjersku netrpeljivost”. Na više primjera pojašnjava tehniku manipulacije, sijanje straha, obmane vjernika i građana koju su radili srpski političari i predstavnici SPC-a. Među ključnim pojmovima kojima se bavi ova knjiga jesu religijski ekstremizam i sakralizacija politike, a koje Redžepovac dovodi u vezu s politikom koju gotovo 200 godina provode istaknuti službenici Srpske pravoslavne crkve. Takav pristup, prije svega od SPC, a nerijetko i od službenika iz reda nekih drugih religijskih zajednica, doveo je do toga da se i danas sve više političara služi jezikom religije, a sve više vjerskih lidera govori jezikom politike. Kao primjer jezika mržnje kojim se nastoji demonizirati, dehumanizirati i uvrijediti muslimane Redžepovac ukazuje na glavnog urednika lista Pravoslavlje Dragana Terzića, koji Bosnu i Hercegovinu naziva džamahirijom, a muslimanske vjernike “fundamentalistima, džihad ratnicima, islamskim ustašama, lopovima i sl.”

Iako se uloga Katoličke crkve ni izbliza ne može porediti s onom koju je imala SPC, Alija Redžepovac ne zaobilazi ni neke njene istaknute službenike čija je uloga bila izrazito negativna, poput uloge mostarskog biskupa Ratka Perića, koji je u toku proteklog rata nijemo pratio progone, zatvaranje u logore, ubijanje pripadnika drugih vjera i naroda na području njegove biskupije.

Kad tretira ulogu Islamske zajednice u BiH, Redžepovac se vraća na period osmanske uprave, gdje je još u startu izgrađen sistem vjerske tolerancije i poštivanja među pripadnicima različitih vjerskih zajednica. O vjerskoj toleranciji iz tog doba najvjernije svjedoče Ahdnama sultana Mehmeda El-Fatiha uručena fra Anđelu Zvizdoviću, a kojom su zagarantirana prava bosanskim franjevcima, ili pak prihvat Jevreja koji su pred inkvizicijom Katoličke crkve krajem 15. stoljeća prognani iz Španije. Međutim, još od polovine 19. stoljeća započelo je pogoršavanje odnosa među vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini koje je kasnije postalo sve izraženije. U periodu koji je uslijedio najlošije su prolazili islamski vjernici, budući da su i austrougarske i jugoslavenske vlasti imale prilično diskriminatorski odnos prema muslimanima u Bosni i Hercegovini i regiji. Istine radi, treba kazati da je taj odnos u socijalističkoj Jugoslaviji bio nepovoljan prema svim religijskim zajednicama, kakvog je stava i autor Redžepovac. U završnom dijelu knjige govori se i o određenim zloupotrebama Islamske zajednice od različitih politika i političara kroz 20. stoljeće, s posebnim osvrtom na posljednjih 30 godina.

POZIV NA PRIZNANJE ZLOČINA I TRAŽENJE OPROSTA

Među svim zaključcima koje autor izvodi posebno su interesantni oni u kojima odgovorne za mnoga zla u Bosni i Hercegovini otvoreno poziva da prihvate istinu, da se suoče s prošlošću i krenu u ozdravljenje društva: “Ako su kardinali i biskupi znali za ovakvu politiku Franje Tuđmana, a nisu ga u tome sprečavali, nego mu davali apsolutnu podršku u provođenju politike, koja je neminovno morala proizvesti zlo, onda oni snose odgovornost kao političari. Ako nisu znali, ako su prevareni, onda su oni dužni da danas govore o posljedicama tog projekta, sprečavaju dalju manipulaciju naroda, nastoje da se istina prihvati, da se suoči s prošlošću i konačno krene ka ozdravljenju društva. Dužni su da rade na detraumatizaciji, ne samo u svome narodu, nego u čitavom regionu, jer snaga i veličina jedne zajednice ogleda se u tome da njeni članovi imaju snage priznati greške, a potom ih nastoje popraviti.” Ili kada u završnom poglavlju, sugerirajući vjerskim i političkim vođama u Srbiji i Hrvatskoj da je vrijeme da priznanju zločine koje su počinili, te da zatraže oprost, kaže: “Dok Willy Brandt nije kleknuo na koljena, Njemačka nije mogla ustati.”

Analizom činjenica Alija Redžepovac dokazuje da korijeni bosanskog stradanja leže u teritorijalnim velikodržavnim pretenzijama Srbije i Hrvatske, čije je ekspanzionističko sjeme posijano još u 19. stoljeću. Na tom tragu i zaključuje da su “današnji protivnici Bosne iste one politike i ideologije kao i 1992. godine, kao i stotinu godina prije s istim ciljevima i namjerama, samo uz neke druge aktere i vođe”.

Na kraju Redžepovac govori i o implikacijama politike vjerskih zajednica na aktualni trenutak, na bosanskohercegovačke političke prilike, na društveno-političku stvarnost te moguće scenarije u narednom periodu, a koji bi mogli biti vrlo štetni po državu Bosnu i Hercegovinu: “Ipak, kakva god da je Bosna i Hercegovina, nije je lahko rasturiti niti uništiti jer ona jedan civilizacijski i historijski vrijedan i pozitivan prostor. Bosanski prostor vijekovima predstavlja pravi biser multikulture, multireligije, odnosno, predstavlja državni i geografski prostor kojeg nisu mogli uništiti ni brojni ratovi”.

U knjizi Između dva zla/Između Scile i Haribde govori se i o bosanskom usudu da su bosansku historiju sve do najnovijih vremena pisali drugi, najčešće srpski i hrvatski historičari koji su uglavnom pribjegavali metodi selekcije i falsificiranja historijskih činjenica, poput Vladimira Ćorovića, a sve za potrebe političke propagande i stvaranja pretpostavki za ostvarenje sna o realizaciji velikosrpskih i velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija na račun Bosne i Hercegovine.

U metodološkom smislu knjiga Između dva zla/Između Scile i Haribde posjeduje sve osobine ozbiljnog historiografskog djela. Pouzdane informacije i neoborive činjenice koje ona obrađuje doprinose njenoj važnosti za historijsku nauku. Popis literature i izvora koje je koristio prilikom pisanja knjige, te veliki broj urednih fusnota potvrda su akribičnosti autora, ali i širokog uvida u historijsku građu koja tretira navedenu temu. Objavom ove knjige Alija Redžepovac nametnuo se kao ozbiljan historičar koji se uhvatio ukoštac s vrlo izazovnom i složenom temom i o kojoj je u duhu angažiranog intelektualca ponudio svoje viđenje.