Često potcjenjujemo težinu koju psihopatija zaista ima u društvu. Primamo beskrajne vijesti o ubistvima, silovanjima i maltretiranjima svih vrsta, objašnjenje (ne opravdanje) obično tražimo u nekoj anomaliji ili okolini, lošem obrazovanju ili zloupotrebi droga.

Međutim, postoje trenuci kada je stvarnost mnogo više zabrinjavajuća. Ponekad nema drugog razloga osim prirode agresora. Moguće je da se radi o psihopatskoj osobi koja ne doživljava nikakvu vrstu empatije ili suosjećanja prema boli ili patnji drugih.

Profesor Robert D. Hare (koji je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za složenost psihopatije) procjenjuje da su oko 1% svjetske populacije "predatori svoje vrste". Druge studije su pokazale da se ta brojka množi s 15 ili 25, ako je riječ o zatvorskoj populaciji.

To su psihopati koji su identifikovani i za koje je društvo spremno, ali ako su procjene profesora Roberta D. Harea stvarne i da doista jedan od svakih 100 ljudi pokazuje jasne psihopatske osobine, onda se moramo suočiti sa činjenocom da je među nama na hiljade psihopata. Ko zna, možda smo i sami psihopati a da to niti ne znamo.

Najiscrpnije studije o ovoj temi obično se provode u kaznenim okruženjima; gdje nije moguće izdvojiti istinski reprezentativni univerzum društva koji dopušta da se podaci ekstrapoliraju na populaciju kao cjelinu.

Prema riječima stručnjaka, većina psihopata nisu kriminalci, već su potpuno nezapaženi u društvu. To je ono što je poznato kao subklinički ili integrirani psihopati. Temeljna razlika između kriminalnih psihopata i integriranih psihopata je stvarno počinjenje kaznenog djela, poput ubistva ili seksualnog napada. Ali oba tipa psihopata imaju, u biti, iste emocionalne i lične karakteristike.

Činjenica da ovi ljudi nisu eksternalizirali ili očitovali svoju prirodu kriminalnim ponašanjem, iskreno im otežava postavljanje dijagnoze u nekom trenutku života. No, šta ako je posebno funkcionisanje mozga psihopata uzrokovalo da oni reagiraju drugačije od ostatka populacije kada slušaju jednu ili drugu pjesmu? Šta ako možemo reći da postoje pjesme koje su ljudima puno ugodnije? Ljudima bez empatije?

Do ovoga su došli istraživači sa Univerziteta u New Yorku, koji su angažovali 200 studenata psihologije volontera i zamolili ih da ocijene ili daju povratne informacije o popisu za reprodukciju od 260 pjesama. Zanimljivo, test je dao neke zanimljive rezultate i doista, pronađeni su neki obrasci koji su činili razliku između psihopata i onih koji nisu psihopati.

Kada su istraživači ispitali preklapanje između sudionika koji su postigli visoke rezultate na ljestvici psihopatije i kako su ocjenjivali pjesme, otkrili su da postoji opći trend sviđanja i nesviđanja za oko 20 pjesama.

Među pjesmama koje su se svidjele ljudima koji su visoko rangirani na ljestvici psihopatija bile su 'Lose Yourself' (Eminem), 'No Diggity' (Blackstreet) i 'What Do You Mean' (Justin Bieber). A među pjesmama koje su psihopatski dobrovoljci grupe abnormalno mrzili bile su "Money For Nothing" (Dire Straits), "The Wayward Wind" (Various) i "My Sharona" (The Knack).

Očito, postoje mnoga etička i tehnička pitanja koja mogu nastati kao rezultat sličnog pristupa. Ne samo da je to sistem koji se na prvi pogled čini nepouzd0anim; ali, uz to, to bi impliciralo klasificiranje (ili čak prosuđivanje) ljudi na temelju slučajne stvari i nad kojom nemaju apsolutno nikakvu kontrolu umjesto da to rade svojim djelima.

Međutim, Pascal Wallisch, koji je vodio istraživanje, je kristalno jasan: "Ne želite imati te ljude na pozicijama na kojima mogu prouzročiti mnogo štete", te dodaje kako je "etičko pitanje vrlo komplikovano. Ali isto je i s psihopatom kao šefom...i isto je s psihopatom na bilo kojoj poziciji moći."

Rad je preliminaran ali naučnici sa Univerziteta New York zaintrigirani su da ponove test na puno većem broju uzoraka. Misle da, ako psihopati imaju jedinstven i drugačiji muzički ukus, onda bismo ih mogli identifikovati, na primjer, kroz učestalost posjeta Spotify listi.