U Mostaru će večeras biti održana promocija knjige SINAN-PAŠA BOROVINIĆ, društveni status, porijeklo, politički uspon, početak urbanizacije Mostara autora dr. Adisa Zilića, dr. Faruka Taslidže, dr. Sedada Bešlije, dr. Harisa Derviševića i Ahmeta Kurta u zajedničkom izdanju Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru i Medžlisa Islamske zajednice Mostar. Doprinos je dao i prevodilački tim sačinjen od darovitih arabista zaposlenih u Medžlisu IZ Mostar.
Knjiga ima dvije stotine stranica, a obogaćena je s tridesetak ilustracija u boji, od kojih su neke osmanske minijature, a pored fotografije iz savremenog doba čitaoci mogu vidjeti i zanimljive kartografske prikaze ratnih pohoda Sinan-paše, te dokumente koji, pored ostalog, govore o prostornom širenju Sinan-pašine i ostalih mostarskih mahala, te formiranju grada. U sklopu sadržaja knjige prvi se put objavljuje Sinan-pašina vakufnama, koju možemo uzeti kao pravni akt o službenom verificiranju osnivanja grada Mostara. Ovo naučno djelo koje obrađuje vremenski okvir dug skoro sedam stoljeća, od 1200. pa do 1900. godine, ima monografski karakter i podijeljeno je na tri poglavlja.
Recenzenti ove knjige, emeritus prof. dr. Enes Pelidija i doc. dr. Nedim Rabić napominju da je autorski tim, upotpunivši različite naučne metodologije i kompetentnost, stvorio jedinstveno djelo koje će sigurno spadati u najvrednije historiografske radove do sada napisane o Mostaru.
Šta novog saznajemo iz ove grafički izuzetno lijepo uređene knjige koja je rezultat zajedničkog truda petorice autora različitih stručnih usmjerenja?
Sinan Borovinić je bio čovjek uglednog vlastelinskog porijekla iz vremena Bosanske Kraljevine. Otac mu je prije njega započeo službu kod Osmanlija. Odrastao je i gradio karijeru u okrilju Osmanske Države, nalazio se na vrlo povjerljivim, odgovornim i osjetljivim političkim pozicijama. Bio je jedan od najbriljantnijih Bošnjaka u historiji Osmanskog Carstva. Vrhunski vojskovođa i administrator. U službi sultana Selima I učestvovao je u najvećoj teritorijalnoj ekspanziji Carstva, koje je pod komandom ovog dvojca za dvije godine povećalo svoju teritoriju za dva i po puta.
Visoko je najvjerovatnije mjesto gdje su bili posjedi porodice Borovinić, a ne oko Foče, kako se ranije mislilo. Istraživanja potkrepljuju mišljenje da je Sinan Borovinić unuk kneza Tvrtka, odnosno sin Ivana Borovinića “nestalog” u vrijeme sloma srednjovjekovne bosanske države.
U svakom slučaju, nakon sudbonosne 1463. godine, kada se gubi trag mnogih uglednih bosanskih porodica, mlađahni Sinan Borovinić se kao plemić našao na sultanovom dvoru. Tu je odgojen, obrazovan i stasao za službu. U dosadašnjoj literaturi Sinan-paša je nerijetko zamjenjivan sa savremenikom i imenjakom kapudanom Güveği Sinan-pašom. Zbog toga su se i potkrale omaške da je Sinan-paša Borovinić imao vakufe u Galibolu i Elbasanu, te i da je bio oženjen Aišom hatun, kćerkom sultana Bajazida. Sultanov zet i vakif Galibolua i Elbasana zapravo je spomenuti Güveği Sinan-paša.
Prijepis vakufname Sinan-paše Borovinića u istanbulskom Arhivu Predsjedništva vlade bio je priložen uz vakufnamu kapudana Güveği Sinan-paše, pa je ta okolnost vjerovatno i uzrokovala poistovjećivanje dvojice različitih osmanskih funkcionera s istim imenom.
Sinan-paša je već u aprilu 1504. godine stigao u Foču i preuzeo dužnost sandžak-bega Hercegovine. Sve ukazuje da je konačna odluka Visoke porte da se na lokalitetu jednog ruralnog trga (pazara) na lijevoj obali Neretve tri stotine metara uzvodno od visećeg drvenog mosta započne s ozbiljnim urbanim razvojem donesena na osnovu Sinan-pašine sugestije. Naime, on je na tom mjestu po vakufskom principu do konca 1506. godine dao podići džamiju i prvo mostarsko javno kupatilo (hamam).
Vakufnama kojom je pravno legalizirana izgradnja navedenih objekata napisana je u trećoj dekadi mjeseca džumadel-evvela 912. hidžretske godine, odnosno u periodu između 9. i 19. oktobra 1506. godine. Sinan-pašina vakufnama ujedno je i prvi dokument u kojem se Mostar spominje u statusu grada (kasabe). Zapravo, izgradnjom Sinan-pašine džamije zadovoljeni su svi neophodni preduslovi na osnovu kojih je Mostar od centralne vlasti službeno proglašen gradom, tj. zvanično uvršten na listu osmanskih kasaba. Tim činom stanovnici Mostara stekli su privilegovani (muaf) položaj, što znači da su ubuduće bili oslobođeni plaćanja rajinskog poreza (çift resmi) i raznih državnih nameta. Otprilike u isto vrijeme formiran je i Mostarski kadiluk, pa je tako grad na Neretvi postao i sudsko-administrativno središte.
Uz Sinan-pašine zadužbine u Mostaru ubrzo se formirala prva stambena četvrt (mahala) i postala embrion budućeg grada, koji se nastavio širiti uzvodno i nizvodno od ove prve mahale, da bi kasnije prešao i na desnu obalu te se nastavio širiti uzvodno uz tok Radobolje.
Po svojim arhitektonskim odlikama Sinan-pašina džamija pripada tipu jednoprostornih džamija s četveroslivnim krovom i kamenom munarom. Bila je građena od fino tesanog kamena, a prema sačuvanoj predaji drvene grede za džamiju sječene su u Ričini. Džamija ima pravougaoni plan dimenzija 13,5 x 18,5 m, što je ubrajalo u jednu od najvećih džamija osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini.
U godinama nakon Drugog svjetskog rata planski je otimana vakufska imovina i brisan islamski identitet grada Mostara. U sklopu te režimske kampanje, u noći 30. decembra 1949. godine, nakon gotovo 450 godina postojanja, minirana je i porušena Sinan-pašina (Atik) džamija na Mejdanu. Temelji džamije otkriveni su 2009. da bi ponovno podizanje i rekonstrukcija bili završeni deset godina kasnije.
Doprinos Sinan-paše Borovinića u širenju Osmanske Države
Sinan-pašino namjesnikovanje u Hercegovini završeno je koncem 1506. godine, kada mu je povjerena uprava sandžaka sa sjedištem u Smederevu. Tu je boravio sve do oktobra 1513. godine, kada ponovo postaje bosanski sandžak-beg. Međutim, nije se Sinan-paša mogao dugo zadržati u svojoj Bosni. Ubrzo je pozvan u ratni pohod koji se pokazao kao krupna historijska prekretnica. Jedno od kadrovskih rješenja na koje se sultan Selim I Javuz (1512–1520) odlučio u procesu snaženja države odnosilo se na Sinan-pašu Borovinića. Ovaj već do tada iskusni državnik 23. aprila 1514. godine postavljen je za anadolskog beglerbega. Sinan-paša Borovinić, koji je imao veliki udio u pobjedi u bici kod Čaldirana, imenovan je za beglerbega Rumelije na Divanu održanom 25. augusta 1514. umjesto Hasan-paše, koji je izgubio život tokom bitke.
Šest dana nakon pobjede nad vođom Dulkadirovaca 1515. u mjestu Göksun sultan je imenovao Sinan-pašu Borovinića za velikog vezira. U bici kod Ridanije, koja je 23. januara 1517. završila pripajanjem Misira (Egipta) osmanskim posjedima, Sinan-paša Borovinić je zauzeo desno krilo unutar centralnih osmanskih snaga na čelu sa sultanom. Vođa Memluka Tomanbaj je napao središte osmanskih jedinica gdje se nalazio sam sultan. Kada nije uspio probiti osmanski obruč, okrenuo se na desno krilo. U okršaju prsa u prsa Sinan-paša je bio ranjen i kasnije umro. Njegovo tijelo je nakon bitke ukopano u zaviju šejha Demirtaša, a sultan je naredio da se podigne turbe.
Određene epohe i ličnosti iz bogate historije grada na Neretvi još nisu adekvatno istražene i predstavljene javnosti. Tako je, naprimjer, potpunom zaboravu do sada bio prepušten Sinan-paša Borovinić, čovjek čija je uloga presudna u razvoju Mostara kao urbanog mjesta i koga s pravom smatraju njegovim osnivačem. Izlaskom ove knjige to se donekle ispravlja i osvjetljava našu ranu historiju i ulogu potomka poznate srednjovjekovne bosanske vlastelinske porodice Sinan-paše Borovinića, koji je ostavio neizbrisivi trag u historiji Mostara, ali i historiji Osmanske Države. Knjiga je, također, važan doprinos kulturi sjećanja kako Mostaraca, tako i svih stanovnika naše zemlje.