Danas se više ne pitamo kako spriječiti treći svjetski rat, već kako ga zaustaviti. Izraelskim genocidom koji traje u Gazi, ali i na Zapadnoj obali, taj novi globalni sukob nije započeo, već je nastavljen. Počeo je prije godinu i po, napadom jedne stalne članice Vijeća sigurnosti UN na drugu članicu Ujedinjenih nacija, čime je srušena sigurnosna struktura svijeta nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine. Da je to stvarno bio početak novog svjetskog oružanog sukoba, svjedoči promptno uključivanje SAD i njezinih EU saveznica kao i drugih „zapadnih“ zemalja slanjem svakovrsne, posebno vojne pomoći napadnutoj Ukrajini.

Nikada se od 1945. godine jedna stalna članica Vijeća sigurnosti nije odlučila na agresivan potez rušenja suvereniteta i teritorijalnog integriteta neke članice UN, posebno ne na aneksiju dijelova njezine teritorije, kao što je to 24. februara učinila Rusija. Odgovor je bio očekivan i, reklo bi se, logičan. Pitanje eskalacije toga rata uključivanjem trećih zemalja zasad je zauzdano, ali ova je godina pokazala da se eskalacija svjetskog rata ne dešava na jednom području. Baš kako je to bio slučaj u periodu oktobar 1939. – maj 1940. Nakon sovjetsko-njemačke agresije na Poljsku, sovjetske na Finsku, Estoniju, Litvu i Latviju, posljedičnih sovjetske okupacije Finske, aneksije Litve, Estonije i Latvije i podjele Poljske između tih dviju država, nastao je tajac, neko zatišje sve dok Njemačka nije napala Belgiju i Nizozemsku kako bi lakše okupirala i pobijedila Francusku, zaobilazeći njezinu odbrambenu Maginot liniju. Rat je eskalirao naglo i munjevito, sve su države pale bez ili uz malo loše organiziranog otpora. Slijedile su Danska, Norveška i napad na Britaniju. Pravi se rat rasplamsava tek 1941. njemačkim napadom na SSSR i japanskim na SAD i britanske, francuske i nizozemske kolonijalne posjede u Aziji.

No, stvarno Drugi svjetski rat počeo je daleko od Evrope, jednom jezivom uvertirom japanskog genocidnog pohoda na Kinu 1937. Da je bilo razuma tada, u ta dva interludija, bilo je vremena za diplomatiju kako bi se opći rat zaustavio, no ona je bila nemoćna zahvaljujući različitim bilateralnim sigurnosnim ugovorima kojima su zemlje jamčile sigurnost i odbranu u slučaju napada drugim zemljama, ali i ludilu lidera Osovine koji su željeli širiti svoj etnički ili, kako su ga nazivali, životni prostor. Razum je ustuknuo pred silom i krvožeđi. U tom ludilu najgori je genocid proveden nad Jevrejima Evrope (ovo je važno – Jevrejima Evrope od Evropljana, ne Jevrejima Bliskog Istoka, Irana ili Magreba od Arapa ili Iranaca), a ukupno je ubijeno skoro 80 miliona ljudi, širom svijeta, u Evroaziji, Australiji i Africi. Na ratištima su ginuli vojnici zemalja na čijim se teritorijima nije vodio rat – SAD, Kanade, Novog Zelanda, tadašnje Britanske Indije, subsaharske Afrike jer su mnogi podanici britanske krune i francuskog predsjednika ratovali za svoje kolonijalne gospodare ili suverene.

Niz regionalnih postaje globalnim sukobom

Ovaj historijski izlet bio je potreban da bi se u širem kontekstu shvatilo šta se dešava posljednjih mjeseci. Azerbejdžan je prvo u septembru munjevitom vojnom akcijom okončao tri desetljeća staru armensku okupaciju svoje regije Gorski Karabah, bez skoro ikakvog glasnog suprotstavljanja, a kamoli prijetnji SAD ili EU, Rusije ili Kine. Naprosto je procijenio da je došlo neko novo vrijeme tektonskih promjena u svjetskom odnosu snaga i postigao svoj cilj, uz minimalne gubitke i minimalnu štetu na međunarodnom planu, naravno, koristeći slabost Rusije angažirane u agresivnom ratu protiv Ukrajine, da djeluje na dva fronta, posebno kao zaštitnik Armenije, i to u njezinoj agresivnoj politici vojne okupacije teritorije Azerbejdžana. No, ovo nije kraj, već samo odgoda daljnjeg vojnog sučeljavanja, ovaj puta direktnog oko još spornih teritorija i koridora, ovih dviju zemalja.

Na dan 50. godišnjice početka Jomkipurskog rata, koji je kasnijim pregovorima doveo do povrata od Izraela okupiranog Sinajskog poluotoka Egiptu, u kojem je element iznenađenja razbio izraelske snage i omogućio velika teritorijalna napredovanja udruženih arapskih vojski, vojno-politički pokret Hamas, koji vlada Pojasom Gaze, poduzeo je vrlo uspješnu gerilsku akciju na jugu Izraela, pri tome se služeći i metodama izvan ratnog prava, ubijanjem i otimanjem civila. To je izazvalo tzv. nerazmjernu odmazdu Izraela, ratne i zločine protiv čovječnosti i najavu te početak genocida nad Palestincima. Isto tako, povećalo je vjerovatnost regionalne eskalacije na susjedne države, pa i šire koja bi mogla rezultirati i upotrebom taktičkog nuklearnog oružja koje Izrael posjeduje. I drugi regionalni konflikti s globalnim ponderom već se aktiviraju i pitanje je procjene kada će se, u izmijenjenim geopolitičkim odnosima u svijetu, aktivirati i kojom silinom.

Kako to izgleda u praksi? Skrenuta pažnja svjetske javnosti s rusko-ukrajinskog rata omogućila je intenziviranje napadnih akcija s obje strane i intenziviranje rata, dok SAD omogućavaju dodatnih 100 milijardi dolara za vojnu pomoć Ukrajini i „neograničenu vojnu i svaku drugu pomoć Izraelu“, dakle i „iz čista zraka“ kreiran inflatorni novac, ali i Tajvanu za nadolazeći rat s Kinom, pri tome ne razlikujući ukrajinsku borbu za očuvanje cjelovitosti i suvereniteta i izraelsku brutalnu agresiju na stanovništvo Gaze te decenijsko nasilje, kršenje ljudskih prava i dostojanstva kao i otimanje zemlje i vlasništva Palestincima na Zapadnoj obali i Kudsu. Na američko upućivanje dva nosača aviona, jedne krstarice i četiri razarača u istočni Mediteran kao „taktike odvraćanja regionalnih sila“ Kina je uzvratila najavom slanja svojih pomorskih snaga. Kineski ratni brodovi u Mediteranu ili Perzijskom zaljevu… Kako to karakterizirati nego kao globalni sukob.

Kada je učinjena prva nepravda

Borci Hamasa su, prema izraelskim izvorima, ubili 1.400 Izraelaca samo na dan napada. Taj se broj upoređuje s 3.000 poginulih Amerikanaca pri napadu na Blizance 11. septembra 2001, što se koristi kao okidač bezuslovne solidarizacije s izraelskim postupcima u američkoj, ali i zapadnoj javnosti. Isto tako, ne navode se brojevi, posebno ne civila iz odmazde koju su SAD sa svojim saveznicima izvršile u Afganistanu, kao niti brojevi koji se računaju u stotinama hiljada civilnih žrtava u Iraku, koji je napadnut pod lažnim optužbama za gomilanje oružja za masovno uništenje ili hiljadama Palestinaca ubijenih tokom izraelske okupacije, pa se ne upoređuju čak niti s brojem nastradalih Palestinaca u izraelskoj odmazdi dosada. Licemjerje na steroidima. Nije niti čudno. Jer, nerazmjerna odmazda ili gola agresija (šok i užas kako je svoju genocidnu operaciju u Iraku nazvao George Bush Jr.) donosi za nekoliko redova veličine veće, posebno civilne žrtve, pod opravdanjem borbe protiv terorizma ili Osovine zla. A takav je genocid „opravdan“. Ne doduše, pred javnošću, ali ko još vodi računa o javnosti.

Zapravo, kada danas Netanyahu briše svu historiju prije Hamasovog napada, ponaša se kao George Bush 2001. tvrdeći da se ima pravo učiniti sve što se smatra potrebnim. Pri tome se, iako se čini dosta amaterski, pokušava plasirati lažne vijesti, obmane koje se, zahvaljujući društvenim mrežama, razotkrivaju. Pokušava se zabraniti rad nekim medijima, onima koji ne pristaju na političke diktate svojim redakcijama. Kada se obmane razotkriju, na scenu stupa ušutkivanje oponenata otrcanom optužbom za antisemitizam koja se inflatorno dijeli za svaku, pa čak i unutarjevrejsku kritiku izraelskog režima ili politike. Štaviše, čak se izjednačava anticionizam s antisemitizmom. Dakle, svaka kritika protofašističke ideologije cionizma ima se smatrati antisemitizmom, čak i kada dolazi od Jevreja! To je kao da svaku kritiku fašizma proglasite protuitalijanskom rabotom, posebno ako to čini neki italijanski filozof.   

Ovo je tipičan imperijalni trik, od Rima, preko Londona do Washingtona D. C. i Tel Aviva. Puštajući bijesnu reakciju SAD 2001. kao i Izraela danas na bijes koji je bio toliko očekivan i toliko logičan, predstavlja drugu stranu terorističkom, fašističkom, pa čak i zvjerskom, u izjavi izraelskog ekstremističkog ministra. Izraelska vojska je bez mrve empatije prema civilima, bez ograde i s puno ubilačkog fanatizma najavila scene koje će se „teško probavljati“. Ovdje nema razumijevanja o drugim i drugačijim narodima i kulturama, posebno uslovima u kojima žive ispod ljudskog dostojanstva kao minimalnog uslova sposobnosti da se živi u društvu. Tekuća viktimizacija kao podloga za regrutaciju sutrašnjih nacista.

Dakle, pravda nije bila ugrožena 7. oktobra. Ona je bila ugrožena još 1947. planom podjele mandatnog područja Palestine, uz kontinuirano naseljavanje Jevreja iz Evrope i bez stava arapskih zemalja, a kamoli samih Palestinaca te uspostavom države Izrael na teritoriji većoj od one koja je previđena planom podjele UN-a. Sve iza toga samo je posljedica te arhajske nepravde. I kada Palestinci pristanu na podjelu, koliko god nepravedna bila, kao ustupak za konačno stjecanje državnosti, makar i na dvije razdvojene teritorije, nepravda se nastavlja, kao da ništa nije dogovoreno. Nelegalna gradnja jevrejskih naselja, nastanjenim nasilnim najfanatičnijim cionistima i vjerskim ekstremistima, blokade, ucjene, arbitrarna hapšenja i zatvaranja čak i djece, gradnja zidova preko palestinskih teritorija, svakodnevna ponižavanja na svim check pointovima kojih je sve više…

Alternativa

Put u novi globalni sukob, pokretanjem niza regionalnih ratova, u uvjetima dramatičnih promjena globalne ravnoteže ima alternativu. Nekoliko je pravaca na raspolaganju. Diplomatija, ali ne samo ona koja će zaustaviti nasilje i osigurati humanitarnu pomoć, već i koja će konačno uspostaviti održiv okvir za stvaranje palestinske države, po formuli dviju država, na tragu sporazuma Abbas–Beilin iz 1995. Možda je ova Hamasova inkurzija, osim ponovnog skretanja pažnje na palestinsko pitanje, pokrenula glavne sile da prestanu samo pasivno promatrati izraelsko osvajanje palestinskih teritorija, uz neviđeno nasilje i kršenje ljudskih prava, već i da se aktivno, posebno pritiskom na Izrael vrate mirovnom planu s jasnim, nedvosmislenim i rokovima preciznim planom koji treba rezultirati formiranje palestinske države s punim suverenitetom i integritetom, što bi kreiralo platformu i za trajniji mir i za saradnju država u regiji, pa time i uspostavu punih diplomatskih odnosa Izraela s arapskim susjedima. Naravno, u startu bi se trebali eliminirati svi ekstremni stavovi i politike, pa osim Hamasove i deradikalizacije drugih palestinskih organizacija, potrebna je i izraelska, i to po dubini društva, neka vrsta decionizacije i početka doba postcionizma.

Cionizam kao ideologija nema mjesta i nije kompatibilan s mirovnim procesom, posebno ne s palestinskom državom, i to treba svima biti jasno, posebno u Evropskoj uniji i SAD. Da diplomatija ima rezultate, pokazala je kineska inicijativa koja je pomirila i približila Saudijsku Arabiju i Iran, nakon desetljeća nepovjerenja, pa čak i posredničkog, stravičnog rata u Jemenu. Tako je indijski Consortium News 18. oktobra objavio članak bivšeg indijskog ambasadora M. K. Bhadrakumara, koji je prvo objavljen na Indian Punchline, dva dana prije. U zaključku Bhadrakumar kaže da koordinirana saudijsko-iranska strategija koju podupire Kina vrši jak pritisak na Izrael da pristane na prekid vatre i deeskalaciju.

Kako i UN podržavaju taj pristup, Izrael se sve više nalazi u izolaciji. Svaki nastavak izraelskih zločina narušava njegove odnose sa SAD jer se Bidenova administracija nalazi pod vanjskim i unutarnjim pritiscima zbog bezrezervne podrške izraelskim odmazdama. Unutarnji pritisci su vidljivi u ostavkama koje daju šefovi ureda u State Departmentu i Kongresu, tvrdeći da je ova politika u neskladu s vrijednostima koje SAD zagovaraju i očekuju od drugih da ih poštuju. Vanjski pritisci su vidljivi, kao i u slučaju Ukrajine, najviše od zemalja globalnog Juga, koje više ne žele slušati diktate moralno kompromitiranih, čak i moralno bankrotiranih zapadnih vlada ili zadržati srdačne odnose sa zemljama koje su pružile podršku ili se solidarizirale s Izraelom, poput Indije. Podrška Izraelu u ovom trenutku dodatno ih kompromitira i slabi utjecaj u većem dijelu čovječanstva.    

Isto tako, zanimljiva je vijest da je jedan od rezultata nedavnog samita zemalja BRICS-a bio i zahtjev talibanskog režima u Afganistanu da se ta zemlja pridruži toj organizaciji. Sjetimo se, to su oni koje je Zapad proglasio radikalnim islamistima, navodno nesposobnima za modernu civilizaciju. Ko zna, kako je zaključio jedan američki komentator, Kina bi mogla Zapad poučiti tajnama borbe s takvim radikalima, bez pokretanja krvoločnih ratova ili bi Talibani mogli uputiti Zapad u koristi od velikih infrastrukturnih, razvojnih projekata. Svijet se, očito, mijenja. 

Na tragu ovog posljednjeg, nazire se i drugi put – ekonomski. Promjena paradigme ekonomskih odnosa i međunarodne finansijske arhitekture vodit će ka eliminaciji ekstremnog siromaštva koje je uzrok destabilizacije svakog društva i time će eliminirati državno i svako drugo nasilje za suočavanje s posljedicama siromaštva. To znači da se, umjesto sadašnjeg predatorskog sistema vladavine finansijskog nad realnim ekonomskim sektorom, uspostavi sistem održivog međunarodnog finansiranja usklađenih razvojnih, industrijskih, energetskih i ostalih infrastrukturnih projekata, od kojih bi svi imali koristi, prema doktrini Johna Fitzgeralda Kennedyja s početka 60-ih godina prošlog stoljeća – razvijamo sebe, razvijajući druge.

Očaj stanovništva vodi u njegovu radikalizaciju i spremnost na eliminaciju „drugih“ koje se percipira krivcima, i to kolektivno. Pravi krivci ostaju u sjeni i dalje rimskom devizom „divide et impera“ vladaju i jednima i drugima, svjesno žrtvujući „druge“ za njihovu buduću radikalizaciju i novi ciklus zločina. To se zove fašizam. Ili cionizam, svejedno.   

Treći je put onaj iz davne 2001. godine koji je inaugurirao tadašnji iranski predsjednik Muhammed Khatami – Dijalog civilizacija. Tu je inicijativu dijaloga, baziranog na zajedničkim vrijednostima koje su u svoja najbolja doba baštinili svi civilizacijski krugovi, prihvatila Organizacija Ujedinjenih nacija i 2001. godinu proglasila godinom Dijaloga civilizacija. Nažalost, na to je iz SAD odgovoreno svrstavanjem Irana u „osovinu zla“, EU je po običaju šutjela, a te je godine izvršen teroristički napad na Blizance s već pomenutim nerazmjernim reakcijama. Krajnji je čas da se u osvit trećeg svjetskog rata reafirmira ova inicijativa. Dijalog vrijednosti koji prerasta u plodonosnu saradnju, umjesto sukoba interesa koji prerasta u niz manje ili više povezanih ratova koji čine globalni sukob. Odnosno, možda je krajnje vrijeme da se iskreno suočimo s nepravdama koje uzrokuju moderni fašizam i terorizam te bestijalizaciju ljudi, prema izraelskom ministru unutarnjih poslova. Jer bestijalizacija je dehumanizacija žrtve, sjećate se, prva faza genocida.