Kako je jedan telegram, koji je poslao Safvet-beg Bašagić povodom smrti Lava Tolstoja, izazvao bijes austrougarskih vlasti

Dvadesetog novembra 1910. godine Lav Tolstoj je izgovorio svoje posljednje riječi. Uputio ih je svojoj porodici koja se okupila uz njegovu postelju. „Volim istinu“, kazao im je skoro pa u bunilu, pod teškom temperaturom i upalom pluća. Skončao je u 82. godini života, na željezničkoj stanici Astapovo, u sobi šefa stanice, na putu s porodičnog imanja Jasna Poljana, oko 200 kilometara od Moskve. To je imanje bilo njegovo nasljedstvo, 1.600 hektara zemlje s 350 kmetova za čiju se djecu brinuo do samog kraja, djecu kojoj je na imanju podizao škole u kojima ih je podučavao. To je bilo imanje na kojem je napisao „Rat i mir“ i „Anu Karenjinu“.

Umro je deset dana nakon što je napustio dom, kuću u kojoj je rođen i u kojoj je živio gotovo cijeli život. Zašto je Lav Tolstoj otišao od kuće, tema je brojnih kasnijih istraživanja. Zna se da je želio okončati s „gospodskim“ životom koji je njegova porodica vodila, ali je zauvijek ostala misterija zašto se na odlazak odlučio 28. oktobra 1910. godine? Ono što se zna jeste da je odluka o odlasku bila spontana te da Tolstoj nije imao pojma kamo ide.

Na isti način na koji su reagirale novine širom svijeta na vijest o smrti velikog pisca reagirala je i muslimanska štampa u Bosni i Hercegovini. „Muslimanska sloga“ i „Gajret“ objavili su tekstove iskazujući veliko poštovanje prema Tolstoju i njegovom radu. Bosanski muslimani odali su počast L. Tolstoju na sastanku njihovih predstavnika u Bosanskom parlamentu 23. novembra 1910. Sastankom je predsjedavao Safvet-beg Bašagić, stoji u članku objavljenom 1972. godine koji se može naći u „Analima Gazi Husrev-begove biblioteke“.

Tri dana kasnije dr. Safvet-beg Bašagić je zajedno s članovima Sabora Bosne i Hercegovine izrazio duboko poštovanje i žaljenje povodom Tolstojeve smrti. Naime, prva tačka dnevnog reda na sjednici Sabora BiH, održanoj 23. novembra 1910. godine, bila je posvećena Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Sjednici je predsjedavao Bašagić, čijim je odobrenjem i znanjem, dajući riječ narodnom poslaniku Kosti Majkiću, promijenjen dnevni red, što se vidi po stenografskim bilješkama.

Dakle, odobrenjem Bašagića poslanik Majkić, kako stoji u Analima, obratio se Saboru ovim riječima: „Gospodo poslanici! U Astapovu, malenom mjestašcu prostrane ruske države, ispustio je u nedjelju iz jutra u 6 sati i 5 minuta svoju plemenitu dušu jedan od najvećih ljudi, koji svojim radom, svojim idealima, pripada ne samo Rusiji i Slovenstvu, nego čitavom čovječanstvu; sa ovijem se svijetom rastao čovjek, kojega je srce bilo neobično veliko, a duh tako opsežan, da je obuhvatalo čitavo čovječanstvo. Za ovim velikanom ne žali samo i ne oplakuje ga velika ruska nacija; njegova smrt izazvala je boli i tugu u sviju kulturnih naroda, koji znaju shvatiti i ocijeniti neizmjerno bogatstvo misli, što ih je taj velikan u djelima svojim ostavio budućim ljudskim pokoljenjima, da se njim oplemenjavaju i podižu do čistijega i savršenijega života.

Čovjek, o kome govorim, i kojega će uspomena trajno i kroz vječita vremena slaviti ljudstvo, jeste Lav Nikolajevič Tolstoj!

Pa kad se na svim stranama prostranog svijeta oplakuje smrt ovog duševnog džina, ovog borca za prava i dostojanstvo čovjeka, kojega je srce sve do zadnjega časa kucalo za slabe, nejake, siromašne, uvrijeđene i potištene, pridružimo se i mi gospodo poslanici, općoj čovječanskoj žalosti pa riječima: 'Slava mu!' odajmo i učinimo ovdje u ovoj visokoj kući spomen velikom besmrtniku Lavu Nikolajeviču Tolstoju!“

Bosanskohercegovački sabor odao je poštu velikom piscu i izrazio saučešće ruskoj Dumi. Ovaj akt Sabora izazvao je reagovanje zajedničkog ministra finansija, barona Burijana, koji je smatrao da Bosanski sabor nije po Ustavu nadležan da daje izjave i opšti sa stranim predstavništvima. Time je Sabor prekoračio djelokrug svoje nadležnosti, stoji u knjizi „Bosna i Hercegovina u vrijeme Austro-Ugarske vladavine“ historičara Hamdije Kapidžića.

Kapidžić piše da je na sjednici Bosanskog sabora od 23. novembra 1910. godine narodni poslanik Kosta Majkić evocirao uspomenu na velikog ruskog pisca Lava Tolstoja i završio govor sa: „Slava Tolstoju!“ Na to su poslanici ustali i klicali Tolstoju. Zatim je narodni poslanik Sćepan Grdić izjavio pred Saborom: „U sporazumu sa članovima srpskog kluba slobodan sam predložiti Saboru da povodom smrti L. N. Tolstoja izjavi naš Sabor saučešće predsjedništvu ruske Dume“, te je pročitao izjavu saučešća: „Predsjedništvu Dume Petrograd. Najmladi slovenski Sabor izjavljuje svoje duboko saučešće velikom ruskom narodu povodom smrti velikog mislioca L. N. Tolstoja. Predsjednik b. h. Sabora.“

Predsjednik sabora dr. Safvet-beg Bašagić je pitao: „Prima li visoki sabor ovaj prijedlog narodnog poslanika?“ Sabor je jednoglasno primio prijedlog.

Ovu izjavu slovenske solidarnosti zapazili su vrhovi Zemaljske vlade, koja je o tome izvijestila zajedničko Ministarstvo finansija u Beču telegramom od 23. novembra 1910. godine. Zemaljska vlada u aktu saučešća Sabora nije vidjela da je on prekoračio svoj djelokrug i da je time povrijedio Ustav. Ovaj je slučaj postao, međutim, predmet diskusije u Beču, gdje su nadležni faktori bosanske politike smatrali da je Bosanski sabor izišao iz okvira svoje nadležnosti. Ministar Burijan obratio se pismom civilnom adlatusu, baronu Benku, 25. novembra 1910. godine. Burijan je upozorio Benka da se Bosanskohercegovački sabor ogriješio o član 35 Ustava time što je poslao telegrafskim putem saučešće predsjedništvu ruske Dume povodom smrti Lava Tolstoja. Burijan je bio mišljenja da bi bilo potrebno upozoriti predsjedništvo Bosanskog sabora na učinjeni prestup zakonske odredbe i opomenuti ga da je dužno da se, pod svim okolnostima, pridržava ustavnih odredaba i saborskog poslovnog reda.

Po Burijanovom mišljnju, nastavlja dalje Kapidžić, ne bi bilo potrebno izričito naglašavati ovu opomenu. On naglašava da se „ovim nije mislilo prigovoriti tome što je Sabor izjavio saučešće povodom Tolstojeve smrti. Ministar je podvukao Benku da se izjave saučešća i simpatija mogu odvijati jedino u krilu zakonodavnog tijela. Slanje telegrama ruskoj Dumi zabranjeno je članom 35 Ustava, koji glasi: „Sabor ne smije općiti sa drugim predstavništvima, niti smije izdavati kakvih objava.“ Burijan je dalje skrenuo Benku pažnju na ovaj propust saborskog predsjedništva, koje se nije snašlo u datoj situaciji, i naglasio da mu prepušta da skrene na zgodan način pažnju predsjedništvu na pomenute okolnosti, i to više u vidu razgovora, ali s time da ovaj slučaj služi kao putokaz za buduće analogne slučajeve.

Očevidno je da upravljačima Bosne i Hercegovine u Beču nije bilo po volji da najmlađi slovenski Sabor prekorači djelokrug svoga djelovanja, čak ni u aktima međunarodne kurtoazije, kao što je bio slučaj s izjavom saučešća povodom smrti Lava Tolstoja. Protiv izjave saučešća u vezi s Tolstojevom smrću u samom Saboru u Beču ne bi imali ništa protiv, ali da takav akt postane javan i da se to konstatuje u štampi i pošalje izjava jednom stranom predstavništvu, a pogotovo ruskom, smatrali su nedopuštenim i prekršajem odredaba Bosanskog ustava. I ovaj primjer jasno ukazuje na ograničenost bosanskog Ustava i ograničenost djelovanja Sabora. U isto vrijeme on pokazuje sposobnost domaće buržoazije da pretekne austrougarske vlasti i da javno manifestuje osjećanja slovenske solidarnosti odavanjem pošte velikom ruskom piscu Lavu Tolstoju, zaključuje Kapidžić.

Trideset godina kasnije, nakon telegrama Safvet-bega Bašagića, još će jedan Bošnjak doći u središte pažnje javnosti zbog svojih veza s Tolstojem. Podsjetimo, kada se, poslije više od pet decenija lutanja svijetom, tada 59-godišnji Mustafa Krilaš, rodom iz sela Gunjani kod Kreševa, vratio kući, bila je to senzacionalna vijest za sve ondašnje jugoslavenske dnevne novine. Zato što je bila riječ o čovjeku koji je radio na Tolstojevom imanju a da nije imao pojma da radi kao hamal kod velikog pisca. Senzacija je bila i što je Krilaš govorio 14 jezika. U tadašnjim novinskim tekstovima piše da je na putovanju proveo 56 godina, da je maternji jezik obnovio u Turskoj među bosanskim muhadžirima, a da se, između ostalih, koristi kineskim, japanskim, indijskim, starogrčkim, arapskim, turskim i perzijskim jezikom.

Je li Lav Tolstoj, jedan od najvećih književnika u historiji, rođen kao hrišćanin, primio islam? To je pitanje koje muči i kojim se decenijama bave brojni ruski novinari, mediji, kritičari i književni analitičari. Oni su često analizirali veze Tolstoja s islamskim svijetom. Podsjećaju da se, kada je budućem ruskom klasiku bilo 13 godina, porodica preselila u Kazanj, drevni grad na Volgi, koji je u srednjem vijeku bio jedno od središta muslimanske države Volške Bugarske, a potom i glavni grad Kanata. U Kazanu je djed budućeg pisca Ilje Andrejeviča bio guverner od 1815. do 1820. godine. Mladi Tolstoj 1844. godine upisao se na tamošnji Univerzitet, na Odsjek za orijentalne jezike Filozofskog fakulteta. Tu je učio arapski i turski jezik pod vodstvom istaknutog naučnika Mirze Kazimbeka, jednog od utemeljitelja ruske orijentalistike.

Godine 1851. piščev stariji brat Nikolaj nagovorio ga je da zajedno odu na Sjeverni Kavkaz, gdje je Tolstoj gotovo tri godine živio u kozačkom selu na obalama rijeke Terek, putujući u međuvremenu u Kizlyar, Tiflis, Vladikavkaz... Veličanstvena priroda Kavkaza, poznavanje života i običaja zaraćenih strana, razumijevanje karaktera koje je formirao „duh planina“ i islam, utjelovljeni su u Tolstojevoj autobiografskoj priči „Kozaci“, pričama „Racija“, „Sječa drva“, kao i u kasnijoj priči „Hadži-Murat“. Kasnije je pisac u svom dnevniku zabilježio da se zaljubio u tu „divlju zemlju, u kojoj su tako neobično i poetično spojene dvije suprotnosti – rat i sloboda“.

Do kraja života nosio je uspomenu na svoje prijatelje s Kavkaza, ostat će zapisano kako je izgubio novac na kartama, zbog čega mu je prijetila opasnost, ali ga je spasio Čečen Sado Miserbiev, koji je u potpunosti nadoknadio gubitak. Kroz život je nosio utiske o učenju sufijskog šejha Kunta-hadži Kišijeva, koji je pozivao na pomirenje i nenasilje. Kasnije se dopisivao i s Muhammadom Abduhom (1848–1905), poznatim islamskim reformatorom koji je 1899. godine imenovan egipatskim muftijom. Prepiska s Abdom zasebna je fascinantna tema, koja govori o Tolstojevom dubokom interesu i za doktrinu islama i za njegov društveni reformski potencijal u ime poboljšanja života naroda širom svijeta.

Komunikacija s arapskim naučnikom bila je posebno važna Tolstoju – uostalom, on je sam prevodio hadise na ruski. Tolstoj je poznavanje hadisa smatrao jednako važnim za ruske čitatelje kao i poznavanje mudrosti drugih naroda. Tolstojeva komunikacija s turskim muslimanima bila je iznenađujuće bliska. Azerbejdžanci su prvi počeli aktivno prevoditi velikog pisca na svoj jezik 1896. godine. Dopisivao se i lično komunicirao s mnogim Tatarima, kako pristašama tradicionalnog islama, tako i reformatorima. A ova strana njegova života – dijalog s Tatarima – posebno je fascinantna tema.

Bio je neobično zabrinut za vjerska pitanja, posebno za islam. Tatari su to znali i pisali su mu o svojoj vjeri: pitali su, savjetovali se, raspravljali. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća nije, možda, ostao nijedan tatarski pisac ili javna osoba koji se, na ovaj ili onaj način, ne bi okrenuo djelu i učenju Lava Nikolajeviča Tolstoja. Šejh-Kasim Subaev je pisao Tolstoju iz Kazana: „Velikom učitelju morala. U ime svih muslimana u Rusiji, izražavam zahvalnost za to što ste poučavali nas i narode uopće bez razlike vjere i nacionalnosti. A osim toga, Vi, veliki učitelj života, mnogo ste se potrudili da opišete život Baškira u malom, ali vrijednom djelu, priči 'Iljas', koju sam preveo i objavio.“

Tolstoj nikada nije posjećivao daleke islamske zemlje, ali je upoznao islam preko Kavkazaca, Tatara i Baškira. Geografija njegovih „islamskih putovanja“ jeste Sjeverni Kavkaz i Astrahan, Orenburg i Baškirija, tatarska naselja u Povolžju i na Penzenskoj zemlji i, konačno, Krim.

U Rusiji je poznata Tolstojeva prepiska s Tatarom Asfandijarom Voinovim. „Ljudi poput našeg dragog učitelja i svjetskog pisca rađaju se ne u godinama, nego u stoljećima, a pogotovo je stara majka Rusija u 2000 godina rodila samo jednoga u liku našeg dragog grofa L. N. Tolstoja“, piše Voinov Tolstoju. „Prelazeći na vaše vjerovanje i koncept, vidim da prepoznajete i vjerujete u jednog Boga. To je jako dobro. Ovo je islamska vjera i Poslanikovo učenje.“ Tolstoj je vrlo ljubazno odgovorio na ova pisma iz Istanbula. „Vaše slaganje s glavnim tačkama mog uvjerenja, izraženim u odgovoru Sinodi, jako me razveselilo. Jako cijenim duhovnu komunikaciju s muhamedancima“, napisao je Tolstoj Voinovu.

Tolstoj je rođen u bogatoj i plemićkoj grofovskoj porodici. Budući književnik imao je ugodno djetinjstvo, ali kako njegova duša u tome nije pronašla mir, stupio je u vojnu službu, ratovao na Kavkazu i Krimu. Nakon toga je putovao Evropom, proučavao zapadnjačku umjetnost i kako je imao puno slobodnog vremena, Tolstoj se okrenuo književnosti. Iako ga je porodica, osobito njegova supruga, poticala da se usredotoči na pisanje, on, uviđajući probleme okoline oko sebe, nije mogao ne podijeliti svoje kritičke ideje o ovom pitanju. Tako je postao poznat kao mislilac.

Tolstojeva druga, filozofska narav počela se očitovati nakon duševne krize koju je doživio 1874. godine. Pisac koji se proslavio svojim djelima počeo je stvarati djela koja su se bavila problemima religije, obrazovanja, morala, jednom riječju, svih aspekata života. Naprimjer, razvio je vlastiti pedagoški sistem koji je prakticirao u školi koju je otvorio u svom selu. Vjerovao je da su ljudi čisti od rođenja i želio je staviti u duše seljačke djece koja nisu bila dotaknuta civilizacijom, odnosno zlom, sjeme koje bi im omogućilo da postanu veliki mislioci u budućnosti.

Tražeći građu za svoje romane, Tolstoj je počeo proučavati historiju kraljevske ruske porodice. Kao je išao sve dublje, izgubio je interes za oružje i vojsku, napustio je „prljavštinu“ i „razmaženi“ život u gradu, radije ostao na svom imanju u mjestu zvanom Yasnaya Polyana, živeći „čistim“ seoskim životom. U seljačkoj košulji Tolstoj je radio u polju, šivao je sam svoju odjeću i izrađivao cipele. Vidjevši u kakvim je uslovima živjela elita i u kakvim su uvjetima živjeli seljaci, pisac je osjetio gnjev prema bogatstvu. Zbog toga je često postio, prakticirao je razne dijete i izbjegavao obilne obroke.

Tolstoj je u jednom trenutku svog života počeo vjerovati kako je Crkva skrenula s Isusovog puta, pa je došao u sukob s pravoslavnim klerom. Izopćen je iz crkve, proglašen je nihilistom i ateistom, a niz njegovih knjiga je zabranjen. Iako se ideje velikog pisca i filozofa doimaju radikalnim, Tolstoj je bio protivnik nasilja. Vjera je zauzimala značajno mjesto u njegovom životu i filozofiji. Ali njegova vizija vjere razlikovala se od crkvene.

Tokom rusko-turskog rata 1877/1878. godine sreo je ratne zarobljenike koji su bili poslani u Tulu, mjesto kamo je u isto vrijeme Tolstoj stigao s porodicom. Dijelio im je novac i cigarete i pitao ih kako žive. Vidjevši primjerak Kur'ana kod mnogih od njih, nije mogao sakriti iznenađenje i počeo se intenzivnije zanimati za napisano. Stotinjak godina nakon Tolstojeve smrti počele su se pojavljivati ​​tvrdnje da je primio islam, no čini se da takve tvrdnje nemaju utemeljenja, te da je bila isključivo riječ o Tolstojevim nakanama dubokog reformiranja Crkve uopće.

Objavljena je zbirka izreka Poslanika koju je navodno Tolstoj godinama skrivao. Iako je diskutabilno je li Tolstojevo autorstvo napisanih izreka stvarno ili ne, zna se da je pisao brojna pisma u kojima iznosi tvrdnje o pozitivnom utjecaju Poslanika i islama na njega. Odlučivši napustiti okolinu koja ga nije razumjela, Tolstoj je planirao preko Bugarske preseliti u Tursku.

Barem tako tvrdi Henri Troyat u knjizi koju je napisao o Tolstoju. Da li je zaista pisac želio preseliti u tadašnju Tursku, je li tamo namjeravao primiti islam, nije poznato niti to danas iko sa sigurnošću može tvrditi, ali je jasno da su njegovi pogledi i način života koji je želio slijediti iznimno bliski s temeljnim islamskim učenjem.

Ruskinja koja se udala za muslimana Elena Efimovna Vekilova pisala je Tolstoju da njeni sinovi žele primiti islam i tražila savjet šta učiniti. On joj je odgovorio: „Što se tiče same prednosti muhamedanstva nad pravoslavljem..., mogu samo svom dušom suosjećati s takvim prijelazom. Ma koliko bilo čudno ovo reći, za mene, koji postavljam više kršćanske ideale i kršćansko učenje u pravom smislu, za mene ne može biti sumnje da muhamedanstvo u svojim vanjskim oblicima stoji neusporedivo više od crkvenog pravoslavlja. Dakle, ako se čovjeku daju samo dva izbora: prikloniti se crkvenom pravoslavlju ili muhamedanstvu, onda za svaku razumnu osobu ne može biti nikakve sumnje u izbor i svako će umjesto toga preferirati muhamedanstvo uz priznanje jedne dogme, jednog Boga i Njegovog Poslanika... Yasnaya Polyana, mart 15, 1909.“

Lav Tolstoj je razumio i cijenio islam, poznavao vjernike različitih nacionalnosti, prijateljevao i dopisivao se s njima. Iza sebe je ostavio slike muslimana, posebno onih s Kavkaza i Tatara i svoja uzbudljiva razmišljanja o islamu. Stoga je lakše razumjeti zašto je napisao: „Bilo bi mi jako drago da ste iste vjere kao ja. Zaroni malo u moj život. Svi životni uspjesi – bogatstvo, počasti, slava – sve to nemam. Moji prijatelji, čak i porodični, okreću se od mene. Neki me – liberali i esteti – smatraju ludim ili slaboumnim poput Gogolja; drugi – revolucionari i radikali – smatraju me mistikom, brbljavcem: ljudi iz vlasti smatraju me zlonamjernim revolucionarom; pravoslavci vjeruju da sam đavo. Priznajem da mi ovo teško pada... I zato, molim vas, gledajte na mene kao na dobrog muhamedanca, pa će sve biti u redu.“