Naš prvi boravak u Sarajevu desio se baš u ramazanu, a nema sumnje da je bosanska prijestolnica baš u to vrijeme najzanimljivija, kao što su to italijanski gradovi otprilike u vrijeme karnevala. Ramazan je, doduše, period muslimanskog posta, ali bi ga u izvjesnom smislu mogli nazvati muslimanskim karnevalom.

Kao što kod nas veseli svijet prespava cijeli dan da bi se noću zabavljao, tako i musliman – onaj koji to može – nastoji danju prespavati striktno trajanje posta kako bi se tokom noći utoliko intenzivnije mogao predati užitku.

Naravno, teža je sudbina onih koji su primorani da svoj svakodnevni manje ili više težak posao obavljaju i tokom ramazana. I oni se zabavljaju u noćnim satima, onoliko koliko im to sredstva dozvoljavaju, ali sve dok sunce ne zađe i oni uz glad i žeđ moraju završiti posao na poljima, u radionicima ili trgovačkim radnjama.

Skoro je zadivljujuća savjesnost kojom se redom svi oni podvrgavaju ovakvim neumoljivim zahtjevima, kako podnose odricanja, a uprkos odricanjima rade čak i najteže poslove. Strogoća njihovog posta uglavnom dovodi do toga da svugdje u islamskim zemljama onaj koji ne posti uživa najmanji ugled.

U turskim dijelovima grada po danu je mrtva pustoš. Koga posao ne tjera van, ostaje kod kuće, ili spava, ili se odaje miru i tišini. Ulicama se vuče samo poneka klonula pojava. Središte saobraćajnog i poslovnog života, Čaršija, ni tada ne gubi svoju živost. Ali i ovdje su ljudi vidno slabi, iscrpljeni, iako ni dalje ne zapostavljaju svoje poslove. Jesti i piti, udahnuti miris, poljubiti ženu, pušiti – sve je to zabranjeno. Strogi vjernik ne guta čak ni svoju pljuvačku, i naljuti se kad neki nevjernik prođe pored njega pušeći, budući da bi dim mogao dotaknuti njegov nos.

Ne preporučuje se u ovo doba šetati čaršijom pušeći. Time se u svakom slučaju izlažete strogim pogledima, ako ne i otvorenom prijekoru. Bliži li se, pak, zalazak sunca, tada svi s cigaretom u jednoj i žeravicom u drugoj ruci iščekuju pucanj topa kojim se daje znak da je dvanaest sati i da je post završen.

Prema islamskom računanju vremena, pri zalasku Sunca uvijek je dvanaest. Ako se džepni sat ne poklapa s promjenjivim položajem sunca, onda je to krivica kaurskog urara. Nakon pucnja topa postači prvo povuku nekoliko dimova duhana, zatim slijedi čaša vode i tek onda svako hrli na iftar koji se obično sastoji od velikog obroka kod jednog ili drugog prijatelja.