Konkretno, u Sarajevu, Prištini i Podgorici očekivalo se da će Sjedinjene Države i Evropska unija konačno videti Srbiju i režim Aleksandra Vučića onakvima kakvi jesu: satelitsku državu Kremlja koja sije razdor kroz mrežu regionalnih zagovornika s ciljem širenja sopstvenih kvazi-imperijalnih mahinacija i, u koordinaciji sa Moskvom, zaustavljanje aspiracija Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore za članstvo u NATO-u i EU. I, kao rezultat, konačno bi uslijedile posljedice po Beograd.
To se nije dogodilo. Ustvari, tokom protekle godine, Sjedinjene Države, čak i više nego EU, agresivno su produbile svoju posvećenost prema autokratskom predsjedniku Srbije, istovremeno preorijentišući svoj širi regionalni fokus na Beograd i njegove spoljnopolitičke prioritete. Dok u ukrajinskom kontekstu Bidenova administracija insistira na principu “ništa o Ukrajini bez Ukrajine” – što znači da Ukrajinci moraju biti uključeni u sve pregovore u vezi s ratom – i svoju podršku Kijevu Biden je uokvirio u izraz šire prodemokratske agende, takav princip se ne primjenjuje na Zapadni Balkan.
Ovdje se sa Vučićem sastaju američki ambasadori u Sarajevu i Beogradu kako bi razgovarali o nestašlucima secesionističkog Vučićevog poručnika Milorada Dodika u Bosni. Oni to čine dok ističu „važnost podrške (bosanskom) suverenitetu, teritorijalnom integritetu i multietničkom karakteru i funkcionalnim institucijama na državnom nivou“ — ali bez ijednog prisutnog bosanskog zvaničnika.
Američki ambasador u Srbiji, Christopher Hill, rutinski kritikuje vladu susjednog Kosova zbog, kako tvrdi, nepoštovanja Briselskog sporazuma iz 2013. godine — koji je imao za cilj da stvori put ka međusobnom priznavanju i diplomatskoj normalizaciji između dvije države — na oduševljenje ozloglašenih režimskih tabloida u Srbiji. Hill, međutim, nema šta da kaže o odbijanju Srbije da realizuje ključne odredbe tog sporazuma, kao i nekoliko novijih. Ustvari, Beograd je toliko nepopustljiv po pitanju Kosova da je nedavni sporazum iz Bruxellesa i Ohrida, u kojem je posredovala Evropska unija kako bi (ponovno) započeo proces normalizacije, Vučić odbio čak i da potpiše. Umjesto toga, tvrdio je da je pristao na to usmeno, ali je zatim u roku od nekoliko sati jasno stavio do znanja da nema namjeru da se pridržava bilo kojeg aspekta dokumenta.
U međuvremenu, Sjedinjene Države su se u Crnoj Gori pojavile kao glavni strani pokrovitelj, zajedno sa Srbijom, heterodoksne koalicije navodnih reformatora čiji su najznačajniji članovi blok srpskih nacionalističkih i klerikalističkih partija koje čak i Washington prepoznaje kao one koji su na ruskom platni spisak. Novi predsjednik zemlje, Jakov Milatović, predstavio se kao proevropski umjereni političar, a predviđa se da će njegova novoformirana stranka, “Evropa sada”, dominirati na predstojećim parlamentarnim izborima u junu.
Ali Milatović je prethodno bio ministar ekonomskog razvoja u kratkotrajnom mandatu vlade Zdravka Krivokapića, tvrdokornog srpskog nacionaliste koji je blizak i sa Beogradom i sa Moskvom. Kada je Krivokapićeva vlada pala 2022. godine, Milatović je smijenjen. Njegovu kasniju predsjedničku kampanju podržao je cjelokupni srpski nacionalistički establišment u Crnoj Gori, pa čak i osuđeni srpski ratni zločinci poput Vojislava Šešelja. Kada je došlo vrijeme da njegove pristalice proslave njegovu konačnu pobjedu, učinile su to uz srpske zastave i četničke pjesme o Kosovu.
Zašto se Washington našao u savezu sa Beogradom? Nije teško objasniti, ali to je politika koja je potpuno u suprotnosti sa stavom Bidenove administracije prema Ukrajini. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Bidenova administracija je ispravno prepoznala da je ukupna politička i sigurnosna situacija na Zapadnom Balkanu postala neodrživa. Bosna, Kosovo i Crna Gora bile su najvjerovatnije žarišne tačke, koje bi Moskva lahko mogla kooptirati za stvaranje poslovičnog drugog fronta u Evropi – možda ne u kinetičkom smislu, ali svakako politički. Kao takvo, bilo je u interesu Sjedinjenih Država da brzo zaključaju Zapadni Balkan nakon dvije decenije prepuštanja regiona Bruxellesu – sa strašnim rezultatima.
Da bi se to postiglo, State Department, prema javnoj evidenciji, zaključio je da su mu potrebni partneri koji mogu ispuniti svoja obećanja. Na Zapadnom Balkanu to generalno znači oslanjanje na najmanje pluralističke režime u regionu. Kao što je primjetila Majda Ruge, viša saradnica za politiku u Evropskom savjetu za spoljne odnose: „Zapadne vlade dosljedno tretiraju Beograd kao nezamenljivog igrača u glavnim pitanjima sa kojima se suočava Zapadni Balkan. Šta god da je u pitanju, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je prvi koga zovu. Dio ovoga je razumljiv: vlast u Srbiji je koncentrisana kod Vučića, koji je sebi pribavio značajnu kontrolu.”
To također znači da se odmah odbace Sarajevo, Priština i Podgorica, uprkos tome što su sve tri očigledno prozapadne orijentacije i Crna Gora je članica NATO-a. To je zato što je politika sve tri države iznutra previše frakcijska, dobrim dijelom zbog direktnog miješanja vanjskih sila: Srbije, prije svega, ali i Hrvatske, barem u slučaju Bosne. Očigledno, Bidenova administracija vjeruje da mir na Balkanu zahtijeva fokusiranje interesa jakih na slabe, fokusiranje interesa onih koji će najvjerovatnije izazvati nestabilnost u odnosu na one koji žele da se brane.
To je vrsta realpolitičke računice koja je pokretala decenije američke politike u nestabilnim regionima. To je ono što je Washington pokušavao da uradi sa Pakistanom, Egiptom, Saudijskom Arabijom, pa čak i Rusijom godinama ranije. Rezultat govori sam za sebe. Kao što je Daniel Serwer, bivši američki diplomata i stručnjak za vanjsku politiku, primijetio prošlog mjeseca, “osnovna analiza” onih koji guraju ovu politiku “je pogrešna”. On je nastavio: „Oni su se u saradnji sa Hrvatskom i Albanijom oslanjali na Srbiju kao ključnu državu u regionu koja će donijeti stabilnost. Ali Srbija je revizionistička sila. Želi da vlada svim Srbima u regionu. Hrvatska i Albanija imaju manje ambicije, ali u istom pravcu: da kontrolišu svoje sunarodnike u susjednoj Bosni i na Kosovu.” U kojoj mjeri je Albanija dio ovog trijumvirata ostaje diskutabilno, ali nekoliko iskusnih posmatrača dovodi u pitanje centralnu ulogu Srbije i Hrvatske u ovoj šemi.
Ipak, prava nevolja je u tome što čak i kada bi Bidenova administracija preispitala svoju politiku, nejasno je da li bi to u ovom trenutku napravilo veliku razliku. Pogrešni koraci američkog predsjednika Joea Bidena u regiji ostavili su tako snažne posljedice da on možda neće moći spasiti svoju reputaciju među zajednicama koje su najviše pogođene njegovim odlukama, a koje su ujedno i najproamerički orijentirani narodi u regiji. To je posebno slučaj u Bosni, gdje je autorska uloga Washingtona u drskom, neliberalnom i partizanskom manipuliranju Ustavom Federacije BiH od strane Ureda visokog predstavnika u ime hrvatskog nacionalističkog HDZ-a BiH i njegovih partnera u secesionističkom Dodikovom SNSD-u, smanjila povjerenje u Sjedinjene Američke Države do poslijeratnog najnižeg nivoa.
Očigledno, međutim, ni Bijela kuća ni State Department nisu zabrinuti. Sjedinjene Države su 27. aprila ponovo podržale drugi krug demokratski sumnjivih ustavnih promjena u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH nakon što su prvobitni amandmani visokog predstavnika Christiana Schmidta od 2. oktobra 2022. godine – nametnuti samo nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta na Općim izborima u zemlji – propali i nisu proizveli željeni ishod (tj. vlast kojom dominira HDZ BiH). Svako pretvaranje da se radi na realizaciji održivih, demokratskih, liberalnih reformi u Bosni (i njenom ustavu koji su izradili SAD) je nestalo. Washington sada djeluje isključivo u interesu svojih obaveza prema Beogradu i Zagrebu, a time i političkih interesa njihovih bosanskih i regionalnih zastupnika.
U neobičnom historijskom preokretu, ako Bidenov tim požali zbog svog stava prema Balkanu, to će, barem kratkoročno, biti zbog izborne realnosti u SAD-u. Mali, ali izborno značajni džepovi bosanskohercegovačkih Amerikanaca, na primjer, u swing državama kao što su Georgia, Michigan, Sjeverna Karolina i Arizona, između ostalih, dovoljno su brojni da iduće američke predsjedničke izbore okrenu na stranu republikanskog kandidata. Od 2015. godine, na primjer, procjenjuje se da je 10.000 Bosanaca živjelo u američkoj državi Georgiji, koju je Biden osvojio s manje od 12.000 glasova razlike 2020. Sličan broj Bosanaca ima i u Sjevernoj Karolini. U Michiganu, koji ima približan broj bosanskih Amerikanaca u državi, guvernerka Gretchen Whitmer proglasila je 1. mart “Danom bosansko-američkih država”. Samo grad Phoenix, Arizona, prihvatio je oko 7.000 bosanskih izbjeglica tokom 1990-ih i ranih 2000-ih, a zajednica je od tada značajno porasla. Sve ove brojke zbirno su otprilike na 50.000 do 70.000 bosanskih Amerikanaca koji žive samo u širem području St. Louisa u državi Missouri.
Malo je vjerovatno da će republikanci ispuniti ključne interese ovih birača u pogledu njihovih regionalnih prioriteta. Ali u razgovoru sa liderima bosansko-američke zajednice širom zemlje, osjećaj izdaje zbog Bidenovog zaokreta u politici prema Bosni i Balkanu je opipljiv. Bosanci ne moraju glasati za republikance da bi umanjili Bidenove šanse za reizbor. Samo trebaju ostati kod kuće.
Čak i tako, to će biti slaba utjeha za one ranjive regionalne populacije koje su sada prepuštene na milost i nemilost nacionalističkim vladama u Srbiji i Hrvatskoj i svom historijskom i političkom pamćenju koje dolazi sa njihovim obnovljenim primatom. Kao i često ranije na Zapadnom Balkanu, velika ideološka obećanja našeg doba – u ovom slučaju, nada u kategoričku, normativnu posvećenost političkog Zapada odbrani demokratije i prava malih nacija da budu slobodni – bačena su u pepeo. Potrebno je samo putovati manje od 1.000 milja jugozapadno od Buče, u Ukrajini, da bi se uvidjelo da se Sjedinjene Države sarađuju sa poznatim ruskim zagovornicima u ime šuplje i okrutne stabilnosti.
Autor: Jasmin Mujanović
Izvor: Foreign Policy Magazine
