Cijeli svijet povezuje Iran s moćnim i zastrašujućim Persijskim carstvom, koje je zauzimalo golemu teritoriju, velike regije Afrike, Azije i Evrope. A onda je 1935. godine Reza Pahlaví, jedini monarh koji je istovremeno nosio titule šaha Persije i šaha Irana, odlučio promijeniti ime svoje zemlje u Iran.
Razlog koji ga je motivirao na ovu promjenu je taj što naziv Persije nije odražavao etničku raznolikost zemlje, jer je ukazivao samo na Persijance, koji su bili jedan dio stanovništva. Zbog toga su od 20. stoljeća vlasti insistirale na korištenju naziva Iran, koji obuhvaća veliko etnografsko, kulturno i historijsko bogatstvo ove strateški važne zapadnoazijske nacije.
Šah Reza Pahlaví je bio fasciniran Hitlerom. Na kraju Drugog svjetskog rata saveznici su ga prisilili da prepusti prijestolje u ruke svog sina Mohammada Reze Pahlavija, koji je pobjegao iz Irana 1979. godine, malo prije nego što je ajatolah Homeini preuzeo vlast i uspostavio sadašnju Islamsku Republiku Iran.
Kad je odlučeno da se promijeni ime Persije u Iran, na stolu su bile i druge opcije. Na primjer, Iran je mogao dobiti u imenu nastavak stan, kao i druge obližnje nacije Afganistan ili Tadžikistan. Ali u perzijskom, koji je službeni jezik zemlje, sufiks stan ne odnosi se na cijelu teritoriju, već samo na neke od njegovih pokrajina, poput Lorestana, Kurdistana ili Baludžistana.
Za evropskog turistu Iran je zemlja persijskih ćilima. Ali, ako ga nekada posjetite, bilo bi bolje da ne pogriješite i Irance nazovete Persijancima, pogotovo ako je sagovornik Kurd, u tom slučaju bi se mogli naljutiti. Zapravo, tek nešto više od polovine iranskog stanovništva su Persijanci, a slijede Hazari, (25 posto) i Kurdi, Baludži, Turkmeni, Armenci i Arapi (potonji čine manjinu od samo jedan posto stanovništva).
Prije arapskog osvajanja većina Iranaca bili su Zoroastrijanci, ali su postojale i kršćanske i jevrejske zajednice. Islamizacija je bio spor proces koji je završio krajem 10. stoljeća, kada je većina stanovništva već bila muslimanska.
Osvajanje muslimana pridonijelo je korištenju arapskog jezika sve do 10. stoljeća, kada je došlo do ponovnog rađanja neopersijskog, jezika na kojem je pisao pjesnik Omer Hayam.
