Ponovo je predloženo neko usrano primirje posredstvom engleskog majora iz Unprofora, ali granate padaju na Skupštinu grada, na Trg Pere Kosorića (sada: Trg heroja), na Poštu u Novom Sarajevu, na Kobilju Glavu, na Mojmilo…

Dosadno mi je. Čitam ponovo K. Steinera 7000 dana u Sibiru. Ovi naši Divljaci s Pala pozajmili su, a nije im bilo teško, neke staljinske metode kojima žele poniziti ljudska bića, a neke od tih staljinskih metoda naivne su prema ovim četničkim.

U našem tv-dnevniku Zapad najavljuje vojnu intervenciju.

Ponovo bombardirano staro jezgro Dubrovnika. Vjerovatno se onaj divlji kamiondžija iz Trebinja ljutnuo što ga Hrvati, sada, gađaju. Kada mu je jednom prigovoreno što gađa Dubrovnik, rekao je da to nema veze – napravit ćemo ljepši i stariji…! Taj zadrigli guslarski primitivac oličenje je srpsko-crnogorske četničke elite. On će također biti opjevan u desetercu, kao i brojni hajduci prije njega. On će biti uzor drčnim dječacima istočne Hercegovine. I za pola stoljeća će biti Jovo nanovo. Samo, mi više nećemo biti isti.

(…)

Prof. dr. Nenad Kecmanović i dr. Pejanović “ušli” su u Predsjedništvo RBiH, umjesto prof. dr. B. Plavšić i prof. dr. N. Koljevića. Ovim je SDS obilježen kao zločinačka stranka, i to ne “ekstremni dio” već cela.

Nenad je oprezan, ali je, eto, ušao u “naše” Predsjedništvo. Ne znam da li bi mu trebalo vjerovati, premda je ušao prema nekom izbornom redu. Kada se kolebao u tome, prije mjesec dana, Emina mu je rekla (oni su kolege na Fakultetu političkih nauka): Ili ćeš biti četnik ili partizan. Tvoji su bili partizani.

Nenad je simpatičan pokvarenjak. Svi životni putevi bili su mu asfaltirani – od osnovne škole do rektorske stolice, nešto očevom linijom, nešto ličnim šarmom. Nije rubni Srbin, već domaći, ali ispod njegovog šinjela izišli su i oni četnici najvulgarnije sorte, naprimjer Šešelj. Pritom, Nenad je ostao uglađen, slatkorječiv, samoljubiv, pomalo patetičan i pomalo blaziran. Sve prema potrebi, prema miljeu. Voli biti visoko i voli se slikati. Somnabulno!… S njime je sve moguće – atipičan Srbin, ali ništa nije sigurno, kao da je Rvat.

Dobio sam telefonom prof. Pranjića u Zagrebu. Dirnut je javljanjem, pogođen je ratom u Hrvatskoj i ovdje, nema riječi, mumla, pita “imate li koru kruva”.

Iza 20 sati zračna opasnost. Upoznao sam na Breki nekoliko tipičnih muslimanskih sarajevskih porodica u vrijeme ovih podrumskih druženja. Niko od njih desetak, raznih uzrasta i profesija, nije čuo za mene, čak ih moje ime i prezime podsjeti na nekog drugog moga prezimenjaka. Svakako, nisam time lično pogođen, čak mi to koristi u podrumskom životu, ali me kao podatak podsjeća na neka moja početna razmišljanja još 1967. o nedostatku našega javnog života. I tako dalje. Najbolje je opet potegnuti Krležu: Hrvatska hrče…

(Alija Isaković, Antologija zla, Ljiljan, Sarajevo, 1994)