Ima jedna zanimljiva pojava u vezi sa sarajevskom “trojkom”: Teško joj se lijepe nadimci.

Trojka je do sada bila nazivana, između ostaloga, “strankama okupljenim oko HDZ-a”, “HDZ-ovom sarajevskom bojnom”, “sarajevskim stožerom HNS-a” ili “m:tel”, “Ko-Ko” i “frankenštajn koalicijom” ali ništa od ovih nadimaka se nije uspjelo zadržati.

Razlog je jednostavan, “trojka” je vrlo dinamična i neumorno nastavlja s izdajama koje je danas teško i nabrojati, te joj stoga daleko više odgovaraju karakterni umjesto opisno-temporalnih nadimaka. Nazvati njihovu politiku izdajničkom govori dovoljno. Uostalom i sam naziv “trojka” odgovarajuće opisuje njihovo djelovanje, jer ukazuje na zavjereničku prirodu i asocira na crne trojke, troprstaše, urotničke ćelije.

Upravo zato smo u nedoumici kako nazvati posljednju izdaju koju je “trojka” priredila na Dodikovom imanju u Bakincima pored Laktaša. Šta bi najbolje odgovaralo: “Bakinačka izdaja”, “kapitulacija u Bakincima”, “januarska rasprodaja”, “bakinalije kod Dodika”, “brodolom u Bakincima”... ništa dovoljno dobro ne opisuje dno izdaje na koje su “trojkaši” potonuli i po kojem usrdno stružu li stružu.

Servilna “trojka” toliko se kompromitirala u Bakincima da je dobila i prvu ozbiljnu javnu opomenu od svojih američkih mentora i handlera koji su je doveli na vlast kako bi djelovala u njihovim a ne Dodikovim ili Čovićevim interesima. Još gore po “trojku”, na njihove pokušaje kontrole štete i paničnog negiranja da su pristali ili potpisali bilo šta sporno reagirali su ne samo njihovi međunarodni sponzori već i koalicioni partneri iz SNSD-a i HDZ-a. Milorad Dodik i Dragan Čović javno su priprijetili da će objaviti stenograme, tonske zapise i dokumenta sa sastanka nastavi li “trojka” s jogunastim odbijanjem da ispoštuje potpisano.

A “trojkaši” su potpisali bezuslovnu kapitulaciju i predaju države u ruke Dodika i Čovića. “Trojka” je pristala da pitanja Izbornog zakona, CIK-a i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine riješi onako kako to žele Dodik i Čović. Pritom su kapitulirali ne u institucijama već na Dodikovom privatnom imanju uradivši upravo ono za šta su godinama optuživali druge: vaninstitucionalno kompromisersko djelovanje u korist antidržavnih politika.

Tragikomičnost cijele situacije ogledala se i u tome što je prvo Elmedin Konaković demantirao postojanje bilo kakvog dogovora, da bi nakon njega Nermin Nikšić ipak potvrdio da je do dogovora zaista došlo. Takva posvemašnja neusklađenost u djelovanju pokazuje koliko su zaista u “trojki” zglajzali i da u suštini ne znaju šta rade. Kada ostanak na vlasti po svaku cijenu postane jedini razlog političkog djelovanja, kapitulanstvo postaje i jedina moguća politika.

Zašto “trojka” sve to radi, je li Konaković kompromitiran vezama s narko-kartelom “Tito i Dino”, je li tačna Lagumdžijina izjava da u SDP-u postoji agentura susjednih država pod imenom M-3 koju sačinjavaju kadrovi čije prezime počinje tim slovom ili Naša stranka i dan danas slijedi smjernice svoga nekadašnjeg predsjednika Bojana Bajića o povratku kulturnih centara u ruke Srba i Hrvata – više nije ni bitno. “Trojka” pravi veleizdajničke poteze nauštrb države i bošnjačkog naroda te su stoga ništa drugo već izdajnici.