Davno je pisan ovaj nedovršeni tekst. Dovrših ga. U međuvremenu se štošta promijenilo, pa da vidimo šta, kako, u kojoj mjeri. Ovako to ide:

Jasmin Imamović voli umjetnost. A i umjetnike. One mrtve osobito. Ili isključivo. Tako je, sredinom prošle godine, a sukladno opsesivnom porivu ka dubokoumnim sentencama, na promociji reizdanja Kranjčevićeve poetske zbirke Trzaji uspio izvaliti ovo: “Od danas je Kranjčević dio Tuzle, a Tuzla dio Kranjčevića.”

Sviknuti na nebulozne izjave samoproglašenog kulturalnog arbitra i književnog poduzetnika, tuzlanski intelektualci ni riječju nisu reagirali na ovu mudrosersku glupariju. Samo su zakolutali očima i odmahnuli rukom. Poput Nesima Tahirovića, primjerice, koji je, na Imamovićevu žalost, još živ. I samim tim izložen besprizornoj mržnji. Imamovićevoj, dakako.

Kriv što je živ, Tahirović ovih dana, osim sa zdravljem, muku muči i sa skladištenjem ogromne kolekcije slika i drugih umjetničkih radova. Iz dosadašnjeg depoa, smještenog u jednom od pomoćnih objekata Klinike za psihijatriju, naprosto je deložiran, a alternativnog rješenja nema. Gradska uprava šuti, a njen čelnik i hejter živih umjetnika zasigurno se naslađuje Tahirevićevom mukom. I čeka da umre. Pa da ga potom silno zavoli. I gromko usklikne: “Od danas je Tahirović dio Tuzle, a Tuzla dio Tahirovića!”

No, preveliki je umjetnik Nesim Tahirović, pa se rješenje njegovog problema već nazire. Vlada Tuzlanskog kantona, a na inicijativu premijera Bege Gutića, obećala je, ako im je vjerovati, iznaći i rješenje i adekvatan prostor za skladištenje Tahirovićevih umjetnina.

A na razočaranje lažnog antifašiste Imamovića, čije je nedavno “historijsko pomirenje” s krvno zavađenim Selimom Bešlagićem izazvalo kod svekolikog razumom obdarenog pučanstva migrenu, nagon za povraćanjem, anksioznost, dijareju i druge psihosomatske tegobe. Nakon višegodišnjeg međusobnog pljuvanja, optužbi, podmetanja i čega sve ne, dojučerašnji krvni neprijatelji, nasmijani i zagrljeni, i uz svitu stranačkih poltrona, grupno su se fotografirali i obznanili kako za ovaj grad dolaze bolja vremena. Kakva laž. Nikakvog tu pomirenja nema niti boljih vremena. Naprosto, interesi su im se poklopili. Niko, ali zaista niko, odavno nije ovako grubo i bezočno ponizio intelekt Tuzlaka. Kolektivno sjećanje također.

Tako, u svježem je sjećanju bijeg lažnog antifašiste Jasmina Imamovića iz antifašističke Tuzle tokom februarskih protesta 2014. godine. Osim što je kukavički, njegov bijeg iz tada uzavrele Tuzle nije posve jasan. Od koga i od čega je pobjegao tuzlanski gradonačelnik ako se zna da bijes obespravljenih radnika i sirotinje nije bio usmjeren ka njemu? Čak je, navodno, tražio i azil u Ambasadi SAD-a u Sarajevu, uz obrazloženje kako mu je život u Tuzli ugrožen. I krije li se, možda, odgovor na ovo pitanje u njegovoj nesmotrenoj izjavi tokom ceremonije otvaranja rekonstruiranog tuzlanskog Narodnog pozorišta, kada je, na opće iznenađenje prisutnih, rekao i ovo: “Miješao sam se u izgradnju svake zgrade u Tuzli, samo u rekonstrukciju Narodnog pozorišta – ne.” Ovdje bih se zaustavio, a nadležnim institucijama, kada dođe vrijeme za to, a doći će, prepustio da rade svoj posao.

No, vratimo se još malo umjetnosti i umjetnicima. Ovih dana, stjecajem sretnih okolnosti, fundus Galerije portreta u Tuzli obogaćen je za šezdesetak radova hrvatskog slikara Vladimira Pintarića. Upriličena je i izložba koju je otvorio tuzlanski gradonačelnik. Hvalospjeva nije usfalilo, a Pintarić je – pogađate – mrtav.

Bilo je mučno gledati i slušati Dženana Jusufovića, direktora Galerije portreta, muzičara po profesiji i Imamovićevog malog od palube, kako se doslovce pati u nastojanju da kaže bilo šta iole suvislo o slikaru čije mu ime ništa ne znači i o čijem umjetničkom opusu, sljedstveno, pojma nema. Konfuzni Jusufovićev istup donekle je popravio koliko-toliko informirani kulturalni arbitar te je, uz ostalo, rekao: “Pintarić je stvarao umjetnička djela koristeći se različitim slikarskim tehnikama, a neke od grafika predstavljene su na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine, gdje su pobudile veliku pažnju stručnih krugova i donijele mladom izumitelju (?) laskavo priznanje i medalju.” I dodao da je “presretan što Tuzla sada ima 65 djela poznatog slikara Pintarića, dok Zagreb ima samo jedno djelo”.

Jao li se Zagrebu, a blago li se Tuzli što dobi Pintarića, pa postade dio nje, a ona dio njega.

A Nesim Tahirović? Neka fino sačeka dok ne dođe na red. Pa živ je, zaboga!

Zaključak: Veliki Nesim Tahirović je umro. Čuvena Galerija portreta također. Preimenovana je, baš onako seljački, u Centar za kulturu. Negdje i od nekog, onako usput, čuo sam da Jasmin Imamović nije više gradonačelnik. Ide u Sarajevo, u nekakav parlament, veli taj neko.

Međutim, glasine su glasine, pa se kiselkasto osmjehnuh i nehajno odmahnuh rukom. Nedoumica? Pa, dobro, možda i jeste, s njim se nikad ne zna, ali, u biti, koga briga za tamo nekog kulturalnog arbitra. Ide? Pa neka ide. Daleko mu kuća bila.