Abdulah Dado Hajdarević, 40 godina star, nezaposlen, neoženjen, preko noći, ali bukvalno preko noći 28. na 29. maj 2021. godine postao je poznat široj bh., ali i regionalnoj javnosti. Abdulah je, prema medijskim izvještajima, 28. maja navečer pokušao ući u zgradu “Bosmala” u Sarajevu, gdje se nalazi sjedište Face TV-a i doći do redakcije ove televizije s namjerom fizičkog obračuna s vlasnikom i glavnom zvijezdom ove televizije Senadom Hadžifejzovićem. Naravno, već na ulazu u zgradu “Bosmala” zaustavljen je, vraćen, a kasnije i uhapšen zbog prijetnji. Protiv Abdulaha pokrenut je i postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu, a on je pušten na slobodu uz mjere ograničenja koje su ogledaju u zabrani prilaska Senadu Hadžifejzoviću, te zgradi u kojoj se nalazi Face TV.
Abdulah Dado Hajdarević i dalje bi bio nepoznat široj bh. javnosti da nije “krenuo” na Senada Hadžifejzovića i da ovaj događaj nije iskorišten u političke svrhe i u svrhu lične promocije Hadžifejzovića i njegovog rata ili bolje reći agresije koju vodi već nekoliko godina protiv SDA, a prije svega protiv porodice Izetbegović. Proizvođena je medijska i politička histerija, redale su se osude, a sve zbog navodne povezanosti SDA s Hajdarevićem i njegovim činom prijetnje Hadžifejzoviću. To su argumentirali navodnom izjavom Hajdarevića pri pokušaju da uđe u zgradu “Bosmala” da Senadu “nosi pozdrave Sebije Izetbegović”. Drugi argument političkim protivnicima i medijima nenaklonjenim SDA bila je, po svemu sudeći, namontirana fotografija Abdulaha Hajdarevića s Bakirom Izetbegovićem. Stoga ni ne čudi da se ubrzo pojavila stvarna fotografija Abdulaha Hajdarevića s Elmedinom Dinom Konakovićem, koja udarno stoji na Hajdarevićevom Facebook profilu, kao i njegova fotografija ispred uredskih kancelarija Naroda i pravde.
Kao urednik i voditelj dijaloške emisije Sasvim iskreno, koja se emitira na MTV Igman, imao sam priliku intervjuirati Abdulaha Hajdarevića u augustu 2019. godine, a na temu njegove životne priče tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Abdulah Hajdarević imao je 11 godina kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu. Živio je tada u selu Godijeno, u općini Foča. Dijete je razvedenih roditelja tako da je odrastao najviše uz djeda Safeta i nanu Halimu, majčine roditelje. Kada su četnici napali selo Godijeno, Abdulah se u selu našao s nanom i sestrom. Dedo i stariji Abdulahov brat već su bili napustili selo. Dedo Safet, iako u sedmoj deceniji života, pokušao je organizirati mještane prije same Agresije kako bi se zaštitili od četničkih napada, ali nije naišao na razumijevanje pa se sklonio u šumu. Kasnije se uspio prebaciti do Sarajeva i nažalost poginuti u 67. godini kao pripadnik Armije RBiH.
Kada su četnici napali selo, Abdulah se s nanom, sestrom i ostalim zaostalim seljanima povukao prema Crnoj Gori, odnosno prema bošnjačkom selu Luke. Četnici su opljačkali i zapalili dio sela, a među zapaljenim kućama bila je i kuća njegovog djeda i nane.
U selu Luke ostali su kratko i ponovo se vratili u svoje selo u jednu od kuća koje nisu bile zapaljene. Očekivali su da će se sve brzo smiriti i da će moći nastaviti normalno živjeti. Međutim, četnici nisu imali takve planove. Jednog dana Abdulah je šetao po selu i čuo kako automobil dolazi blizu seoske džamije. U automobilu su bila četiri četnika, a među njima i njegov nastavnik likovnog Miroje Lončar. Upravo je on zapalio džamiju koja je imala drvenu munaru. Sve je to gledao Abdulah iz neposredne blizine.
Nekoliko dana kasnije, igrajući se napolju, oko kuće, Abdulah je primijetio dolazak tri četnika i jednog Bošnjaka zarobljenika u selo, upravo u onaj dio gdje je živio. Uplašen, počeo je bježati, a jedan od četnika je potrčao za njim pucajući iz automatske puške. Abdulah je skočio s neke stijene i našao se u šumi. Mogao je pobjeći, međutim, čuo je glas sestre koja je odgovarala četniku na neko pitanje. Odlučio je odmah da se preda i bude uz sestru i nanu. Izašao je na stijenu i predao se. Tu su ih četnici neko vrijeme provocirali, plašili, tražili su oružje i onda otišli. Da bi nekoliko dana iza toga odlučili da definitivno zauzmu selo i pobiju i protjeraju zaostale Bošnjake.
Abdulah je s nanom i sestrom uspio da se prebaci ponovo u Luke i da tu ostane do 2. augusta 1992. godine. U selu Luke susreo se i s majkom koja je radila u gradu i koja se uspjela nekako izvući do Luka. U selu je bilo koncentrirano približno 1.000 Bošnjaka iz nekoliko pokorenih bošnjačkih sela. Tu su ostali do 2. augusta, a onda su se probili kroz četničke teritorije do Goražda. Tu je Abdulah s nanom i sestrom ostao do kraja Agresije. Majka mu se prebacila u Sarajevo, gdje je bila pripadnik Armije RBiH. Po okončanju Agresije, Abdulah Hajdarević nastavlja život u Sarajevu.
Abdulah Hajdarević sa sobom nosi snažne ratne traume, pojačane odrastanjem u porodici s rastavljenim roditeljima te postratnim frustracijama. Iza čina prijetnje Hajdarevića Hadžifejzoviću ne stoji politika. Niti je nagovoren ili podmićen od SDA, niti iza njegovog čina stoji NiP.
