Historičar Marko Attila Hoare vanredni je profesor i voditelj istraživanja na Odsjeku za političke nauke i međunarodne odnose u Sarajevo School of Science and Technology. Rodio se u Londonu, diplomirao je na Univerzitetu Cambridge 1994, a doktorirao na Univerzitetu Yale 2000. godine. Autor je četiri knjige: Bosanski Muslimani u Drugom svjetskom ratu (2013), Historija Bosne: od srednjeg vijeka do danas (2007), Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni: Partizan ii četnici (2006) te Kako se naoružavala Bosna (2004). Ovih je dana, nakon sedamnaest godina pisanja i istraživanja, objavljena njegova nova knjiga o historiji Srbije, što je i bio povod za razgovor.
STAV: Nedavno je objavljena Vaša nova knjigu, o historiji Srbije. Zašto ste se odlučili na takav poduhvat?
HOARE: Nakon što sam napisao četiri knjige o Bosni i Hercegovini, odlučio sam da je vrijeme da proširim svoj fokus kao historičar. Oduvijek sam bio fasciniran Srbijom i nakon više od dvije godine života osjećam privrženost toj zemlji. Želio sam razumjeti njenu središnju ulogu u historiji Jugoslavije i samom raspadu Jugoslavije, ali i razumjeti zemlju i njezinu historiju općenito. Malo je dobrih historijskih knjiga o Srbiji na engleskom jeziku i smatrao sam da je to nedostatak koji treba pokriti.
STAV: U objavi na Facebooku rekli ste da ste na knjizi radili 17 godina. Je li vrijedilo?
HOARE: To je vrlo dobro pitanje. Da sam znao da će to trajati toliko dugo, možda se ne bih upuštao u ovaj projekt. Ali ja sam historičar, i bilo koji ozbiljan rad na historiji o bilo kojoj velikoj, važnoj temi trajat će dugo; problem je što mi kao ljudi živimo samo 80-90 godina, i to ako imamo sreće, tako da čovjek može završiti samo nekoliko takvih projekata. Sad kad je gotov, zadovoljan sam što sam dao ozbiljan originalan doprinos razumijevanju Srbije. S obzirom na to da sam historičar regije, ovo je bila prava knjiga za napisati. Ali jednog dana bih volio napisati knjigu o temi koja nije vezana za bivšu Jugoslaviju ili Balkan i nadam se da ću za to imati dovoljno vremena.
STAV: Ovo je još jedna od vaših knjiga koje se bave poviješću Balkana. Zašto vam je ovo područje tako zanimljivo?
HOARE: Studirao sam historiju kao dodiplomski student na Univerzitetu u Cambridgeu kad je 1991. godine izbio rat. S obzirom na moje hrvatsko porodično porijeklo i moj interes za historiju, bilo je neizbježno da me obuzme potreba da objasnim rat i historiju koja je prethodila tome. I što više neko istražuje historiju određene zemlje ili regije, otkriva više pitanja na koja treba odgovoriti. Ali, u principu, istraživanje i pisanje historije je umjetnost i zanat, a druge teme mogle su biti jednako zanimljive da sam se umjesto toga usredotočio na njih.
STAV: Mnogi od onih koji čitaju i istražuju historiju ljute se kada stranci pišu o historiji ovih zemalja. Kako na to gledate, osjećate li se uopće strancem?
HOARE: Ideja da stranci ne bi trebali pisati historiju određene zemlje je nečuveno filistarska i ksenofobna. Historije zemalja trebaju pisati i domaći i stranci, budući da nude različite perspektive; prvi ima prednost prisnosti, drugi kritične distance. Živahni intelektualni život zahtijeva različite perspektive. Što se mene tiče, osjećam se nešto između stranca i domoroca; više sam stranac, ali s afinitetom prema regiji koji dolazi iz moje vlastite porodice.
STAV: Kakve reakcije Beograda očekujete?
HOARE: Nadam se da će moja knjiga izazvati interes u Beogradu. Većinu ozbiljnih istraživanja i pisanja o srbijanskoj historiji doista rade historičari iz Srbije i u Srbiji; mnogo manje strani historičari. Većinu postojećih radova o srpskoj historiji na koje sam se oslanjao za svoju knjigu napisali su srpski historičari. Dakle, ovo je jedna od publika za koje pišem; možda ona najvažnija. Nadam se da će se barem nekome od njih knjiga svidjeti ili da će barem cijeniti moju drugačiju perspektivu, slagali se s njom ili ne.
STAV: Ima li na Zapadu interesa za historiju Balkana nakon ratova devedesetih?
HOARE: Na Zapadu postoji interes za tu historiju. Uvijek mi je drago kada ljudi na Zapadu pokažu interes. Taj će interes porasti ako u regiji izbije još jedna kriza, koja će privući naslove, kao što očekujem da će se na kraju dogoditi. Nažalost, kvaliteta akademskih studija na Zapadu posvećenih bivšoj Jugoslaviji uglavnom je vrlo loša. To djelomično odražava pad akademskog sektora općenito, budući da postaje sve više korporativan i poslovno orijentiran. Ali također i specifični “dejtonski duh” u pogledu proučavanja regije, pri čemu naučnici izbjegavaju kontroverze i fokusiraju se na sigurne, blage istraživačke teme. Dakle, ljudi na Zapadu s intelektualnim interesom, ali koji nisu usko stručnjaci za bivšu Jugoslaviju, zanimljivija su publika od onih koji jesu.
STAV: Kažu da je historija učiteljica života. Nauče li narodi Balkana išta iz svoje historije?
HOARE: Nauče nešto, ali često krive lekcije. Postoji toliko mnogo različitih lekcija koje se mogu izvući iz historije da je to možda neizbježno. Ali tužno je vidjeti koliko su kreatori politike u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji malo razumnih zaključaka izvukli iz novije historije.
STAV: Kada danas govorimo o historiji Srbije, koliko je njeno poznavanje pod utjecajem mitova, a koliko je rezultat ozbiljnog naučnog rada?
HOARE: Ljudi koji samo površno poznaju historiju Srbije – i Srbi i nesrbi – skloni su recikliranju mitova. Međutim, na tu je temu napravljeno mnogo ozbiljnog naučnog rada, iako su to uglavnom radovi srpskih historičara koji su pisali za pretežno srpsku publiku. Bolji srpski historičari ne reproduciraju samo mitove – barem kada zapravo pišu o historiji Srbije. Ali oni često ne dovode u pitanje ustaljena tumačenja i vjerovatnije je da će reciklirati mitove i klišeje o drugim narodima – Hrvatima, Albancima, Bošnjacima itd. – i o određenim emotivnim temama, kao što je raspad Jugoslavije.
STAV: Koje su ključne odrednice historije Srbije, koji su po Vama najznačajniji događaji?
HOARE: Priča koju pričam u svojoj knjizi je o stvaranju nove srpske države 1804–1815. i stvaranju nove srpske vladajuće klase, uključujući novu birokratiju i vojsku, i odnos srpskog naroda prema njima, i kako su ovi svi evoluirali. Država je konačno uspostavljena kroz saradnju s Osmanlijama, a nova vladajuća klasa nastavila je iskorištavati i ugnjetavati srpsko seljaštvo slično kao što su to činili Osmanlije, tako da su srpski seljaci općenito gledali na novu državu i vladajuću klasu kao na nastavak osmanskog ugnjetavanja. To je izazvalo protudržavnu srbijansku narodnjačku nacionalističku reakciju, koja je na kraju našla svoj izraz u Narodnoj radikalnoj stranci Nikole Pašića.
Nova vladajuća klasa postupno se više evropeizirala, u smislu oponašanja odijevanja i manira Srednje i Zapadne Evrope, pa ju je srpski populistički nacionalizam tretirao kao tuđu, nedomoljubnu, nesrpsku – to je bitno za razumijevanje srpske političke kulture do danas. Od parlamentarnih izbora 1880-ih, Radikalna stranka uživala je podršku većine srpskog stanovništva, a srpski su monarsi shvatili da je potrebno određeno prilagođavanje. Ova prilagodba proizvela je nešto blisko parlamentarnoj demokratiji, na papiru, od 1889. i, još trajnije, od 1903. godine. Ali monarhova prilagodba radikalima također je postavila osnovu za antidemokratski, militaristički, pretorijanski otpor, koji je postavio temelje za puč 1903. godine, Crnu ruku, Sarajevski atentat 1914. i, na kraju, puč 1941, koji je Jugoslaviju gurnuo u Drugi svjetski rat, a nakon toga i u četnički pokret Draže Mihailovića.
U međuvremenu, na ljevici, protivljenje Pašićevoj prilagodbi monarhijskom režimu dovelo je do toga da se militantniji radikali odvoje od njega i osnuju Samostalnu radikalnu stranku, kasnije temelj za Jugoslavensku demokratsku stranku. Prihvatili su jugoslavenstvo u nadi da bi utapanje Srbije u Jugoslaviju moglo preokrenuti ono što su vidjeli kao korumpirani, opresivni poredak kod kuće u Srbiji. Ali ono što se zapravo dogodilo jeste to da je jugoslavensko ujedinjenje 1918. godine proširilo srpski poredak na cijelu Jugoslaviju, dok je monarh (princ-regent, kasnije kralj Aleksandar Karađorđević) sada mogao manipulirati većim brojem frakcija – Hrvatima, Slovencima, muslimanskim Bošnjacima kao i srbijanskim radikalima i demokratama – kako bi uspostavio svoju apsolutnu vlast nad Jugoslavijom, otuda i njegovu diktaturu 1929. godine. Uspostava ovog autoritarnog jugoslavenskog režima rezultirala je, još jednom, srpskom nacionalističkom opozicijom, koja je vlastite vladare smatrala nesrpskim i nedomoljubnim, pridonoseći puču 1941. godine, koji je Jugoslaviju gurnuo u Drugi svjetski rat.
STAV: Koji su ključni događaji u povijesti Srbije kada je riječ o njenom odnosu prema Bosni?
HOARE: Srbija se tradicionalno nastoji proširiti na Bosnu. Ali pošto se na Bosnu gledalo kao na srpsku zemlju, srpski nacionalizam nije bio izvorno antibosanski kao takav. Konzervativniji srpski čelnici, poput Ilije Garašanina i kneza Mihaila Obrenovića, bili su načelno otvoreni za savez s muslimanskim Bošnjacima, i doista, glavna muslimanska bošnjačka stranka – Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) Mehmeda Spahe – odigrala je ključnu ulogu u donošenju Vidovdanskog ustava 1921. godine, kojim je uspostavljen centralizirani jugoslavenski ustavni poredak pod srpskom dominacijom.
Tek nakon uspostave Jugoslavije, budući da srpske stranke u Bosni nisu mogle razbiti JMO niti asimilirati Muslimane, srpski nacionalizam istinski je krenuo u antibosanskom smjeru, što je rezultiralo podjelom Bosne između četiri banovine pod diktaturom kralja Aleksandra 1929. godine. Četnički genocid nad muslimanskim Bošnjacima iz 1940-ih bio je rezultat ove srpske borbe za vlast iz 1918. protiv muslimanskih Bošnjaka. U konačnici, genocid iz 1990-ih kataliziran je uspostavom bosanske državnosti 1940-ih, priznavanjem muslimanske nacije od 1968. godine i evolucijom Republike Bosne i Hercegovine prema suverenitetu, što je prijetilo potpunim gubitkom zemlje u korist srpskog naroda.
STAV: Konačno, kada se očekuje promocija knjige i njeno izdanje na bosanskom jeziku?
HOARE: Još nemam planove u tom pogledu. Želio bih pronaći prevoditelja i izdavača koji će moći plasirati knjigu u zemlje u kojima se govori bosanski, srpski i hrvatski jezik. To je moj sljedeći cilj.
