„Gdje si, Samire?“, rekoh konobaru u bijeloj košulji s crnom leptir-mašnom. „Eee“, na trenutak je zastao, zatim je nekako nesigurno i isprekidano izgovorio: „Gdje si... rođak?! Jedva te prepoznah, k'o iz vode da si izrastao... Stani tu i ne mrdaj! Sad ću se vratiti, samo da uslužim.“ Ušao je u kuhinju, da bi potom iznio pet-šest porcija ćevapa, pljeskavica, roštilja, onog što je bila narudžba... Spuštao je tanjire, redao je ljepljive i naparane somune, servirao salate... Radio je to s nekakvom lahkoćom, činilo mi se kao da ima barem četiri ruke. I uvijek je na Samirovom licu bio osmijeh. Volio je to što radi i radio je s posvećenošću... Prije nego što će ponovno ući u prostor kuhinje, odakle se izbacuju jela s roštilja ili čorbe, skrenuo je u hodnik i stao naspram mene. Čekao sam red na toalet. „A, otkud ti ovdje? Kako je mama? Kako je Nedžmija? Trebamo se vidjeti, al' nikako stići. Radim, dan za danom i... Kad dođem kući, nisam nizašta. Al' hvala Bogu, radi se.“ „I, je l' ima posla?“, upitah. „Ma ima posla, svakim danom sve više i više“, govorio je Samir. Rekoh mu da sam s košarkašima, da idemo na utakmicu u Mostar na gostovanje. „I reci mi, Samire, šta da naručim? Pljeskavicu ili ćevape?“, upitah. Odmahnuo je rukom. „Ako već mora biti roštilj (zastao je na trenutak razmišljajući), uzmi miješano meso! Nećeš pogriješiti“, reče Samir prije nego što se izgubio iza pulta... U prostoriju u kojoj se jede došao sam zadnji. Oliver, Sanjin, Kemura sjedili su za istim stolom. Već je bila narudžba. Trener mi rukom išareti da pozovem konobara. Pojavio se Samir. Naručio sam miješano meso. Samir se zadovoljno smješkao. Ćaskali smo dvadesetak minuta kada je u prostoriju za ručavanje ponovo ušao konobar. Iznosio je jela, salate, hljeb, vodu, poneko kiselo mlijeko u čaši... Zadnji sam dobio pladanj, kada su gotovo svi završili s jelom. Saigrač Džindo, centar, najkrupniji i najstariji u ekipi, nadvio se nad moj tanjirom, vrteći glavom: „Hmm, vidi, vidi... Ti ćeš, mali, uspjeti u životu!“ Potom se okrenuo prema saigračima i nastavio besjedu: „Mi svi ćevape, pljesku, a on (rukom je pokazao na mene) file, ražnjiće, komad pečenja.“ I dalje je vodio monolog: „A ti, Džindo, po ćevape i kuhano jaje, da te drži! Da možeš odigrat' utakmicu!“ Vrtio je glavom. Bilo mi je strašno neprijatno. Potom je Džindo usmjerio pogled prema treneru Muhamedu i rekao nekako povišenim tonom, odlučno, kao kakav general pred bitku, kada valja nešto važno saopćiti vojnicima: „Ako dobijemo utakmicu, neće Uprava proći bez Gojka!“ Svi su prasnuli u smijeh. Tako su se glasno smijali da su se i drugi gosti restorana „Panorama“ okretali u želji da saznaju šta se dešava. A opet, ja sam se crvenio i želio pobjeći s tog mjesta. Prisjeo mi je „specijalitet“. Potom je poslužen topli napitak, kahva ili čaj, ovisno šta je ko tražio. Gledao sam kroz prozor restorana. Kao na dlanu, mogao sam vidjeti Jasen, Čaršiju, Memagića Stijenu, obronke Romanije i Konjuha što su se stapali u samom Olovu. Skoro je polovina novembra. Nadvili su se oblaci. Kiša je počela rominjati isprva polahko, zatim sve jače i jače, dok se nije pretvorila u pljusak. S nestrpljenjem sam čekao da izađemo, da se sklonimo s tog mjesta blamaže, gdje su, čini mi se, sve oči bile uprte u me, satrapa koji je naručio najskuplje jelo u restoranu. Osjećao sam se poput Čike iz crtanog romana Zagor, koji je uvijek švorc i u potrebi da se pravda u gostionicama. Želio sam se što prije dočepati sunca, Hercegovine, Mostara, biti negdje daleko... Kada ćemo već krenuti?!?

II

Vozač Centrotransa, Hasan zvani Haso, upalio je grdosiju. Zabrundao je motor autobusa i krenuli smo tačno u deset sati. Prolazi smo pored Dolova i Bakića. Prešli smo i nekadašnju crtu razdvajanja, negdje na „ničijoj zemlji“ između Krivajevića i Bakića, s obje strane ceste prema šumi, izvirivale su table „Pazi mine“. Bio je to podsjetnik da je ovaj komad tla još uvijek kontaminiran, zasijan minsko-eksplozivnim sredstvima i da će tako još dugo ostati. Vozač je prebacio u manju brzinu kako smo se penjali, konačno, počeli smo se spuštati putem prema Krivajevićima. Nebrojeno puta smo mi iz Olova dolazili tu na piknik u proljeće, ljeto, ili u kasnu jesen, onda kada je bilo sunčano, kada livade nisu bile natopljene kišom. Zimi bismo odlazili skijati ili do planinarskog doma i čuvene Bijambarske pećine, neistražene i očaravajuće, gdje su stanovali stalaktiti i stalagmiti raznih boja i oblika. Jedna od tih slika, te ljepote unutrašnjeg svijeta, baš iz te pećine, krasila je i udžbenik geografije. Sada je cijelo selo bilo u ruševnom stanju, bez stanovnika, napušteno, kao u onim dokumentarcima o Černobilu.

Ništa nije bila bolja situacija ni u naseljima što su se pružala dalje uz cestu, magistralni put M-18, žilu kukavicu, magistralu što je spajala dva najveća centra u FBiH, Sarajevo i Tuzlu. Sela, zaseoci koji su se pružali uz cestu od Čevljanovića do Semizovca, bila su tek redovi srušenih kuća ili u goroj varijanti gomile cigle, crijepa, betona, kao da je kakav uragan prošao. Kažu da su pitomci vojske Jugoslavije, u ona dva-tri mjeseca nakon potpisivanja Dejtona, a prije reintegracije, dolazi uvježbavati miniranje objekata. Valjalo je uništiti, učiniti neuslovnim za stanovanje, ono što će biti vraćeno, pripasti Kantonu Sarajevo, pripasti Federaciji Bosne i Hercegovine. Ne znam koliko je u tim pričama bilo istine u vezi s pitomcima, ipak, i golim okom je bilo vidljivo da je taj „posao“ neko uradio profesionalno. Uništena je statika objekta, čak i onih pomoćnih zgrada poput štala, garaža. Ništa se nije moglo obnoviti, nije bilo uslovno za koristiti. Nekako u isto vrijeme, pored slika tog užasa, navirale su mi i sjećanja, kada sam jedne prilike s daidžom u njegovom narandžastom stojadinu išao u posjetu rodbini na Kobilju Glavu. Bila je s nama i majka, mamina mama. Zastali smo negdje na putu, svratili možda baš ovdje gdje je sada samo smeće i razvaline. Bilo je proljeće, bilo je sunce, bili su nasmijani i veseli ljudi. Bila je bezbrižnost, bilo je sve kontra danas, kontra ovih oblaka, ruševina, tragova ljudskog zla i besmisla.

Na obzorju se ukazao Semizovac. Pored puta „Kulin Dvor“, čuveni restoran. „A jesu l' ti ovo rođaci?“ Upita me Sedad. „Imaju dvije loze.“ Rekoh. „Ova koja ima para i ova moja – kokuzna.“ Smijali smo se na moju dosjetku u autobusu.

Prošli smo i pored kasarne. Stajali su mladi vojnici, koju godinu stariji od mene, vjerovatno regruti, na stanici pored „Energopetrolove“ pumpe, preko puta kasarne, sa svojim teškim ruksacima. Prije ulaska u Vogošću vozac Haso je kratko razgovarao s trenerom, potom je okrenuo autobus ulijevo. Išli smo prema sarajevskom naselju Rajlovac. Nizale su se kafane, granapi, prodavnice mješovite robe. Pored puta stajala je masa naroda, stolovi s bijelom tehnikom, raznim potrepštinama. Pazarni je dan... Pijaca mnogo veća i s više naroda nego je to bilo u Olovu.

Sporo smo se kretali. Za razliku od Olova, nije padala kiša. Samo je sve bilo sivo. I nebo, i put, i ljudi, i automobili dok smo se probijali kroz gužvu. Pojavio se i voz, zatutnjao je željezničkom prugom uz cestu. Odjednom, Haso je naglo zakočio. Pod inercijom, blago smo se zatalasali naprijed, tako da sam glavom udario u naslon sjedišta ispred mene. Vozač je ugasio autobus, otvorio vrata, iskočio i za tren se našao na cesti. Gledali smo šta se dešava. „Pa jesi l' normalan?“ Vikao je na vozača sive lade koji je pokušao nešto objasniti. „Malo je falilo da te udarim i onda belaj! Policija, zapisnik, kazna, ko će to naplaćati?!?“, vikao je Haso. Čovjek nasuprot njega samo je slijegao ramenima, da bi zatim, jedva čujno, progovorio: „Šta ću? Auto je samo stalo.“ Potom je ušao u vozilo, pomogli su slučajni prolazni što su se zatekli tu da izgura auto do prvog proširenja. Trajalo je skoro sat dok smo izašli iz Rajlovca, Stupa, prigradskih naselja našeg glavnog grada. S olakšanjem sam dočekao ulaz u Hadžiće. Prolazili smo pored nekadašnjih pogona „Coca-Cole“. Slijedio je Pazarić, potom Tarčin. Tunel na Ivanu, ono „I“ na spoju Hercegovine i Bosne, na spoju dvije klimatske zone, sada dva kantona, Sarajevskog i Hercegovačko-neretvanskog. Olovo je u novoj administrativnoj podjeli pripalo Zeničko-dobojskom kantonu. Morali smo proći skoro do Sarajeva pa se vraćati nazad prema Zenici. Do Sarajeva manje od 60 kilometara, do Zenice više od 120. Duplo. Oduvijek smo bili sarajevska regija. Išlo se u srednje škole, visokoškolske ustanove, liječilo se, porađalo se u Sarajevu... Radilo se u pogonima „Pretisa“, „Energoinvesta“, „Vranice“... Ne znam nikoga iz Olova da je otišao u Zenicu. Ne znam nikoga iz Zenice da je živio u Olovu. I Tuzla nam je bliža od Zenice. Paradoks našeg novog društvenog uređenja. Koliko administrativnih granica moramo proći na ovo malo... A svaki kanton ima svoju vladu, propise i policiju. Stajali su policajci s golfom trojkom s one strane Ivana na proširenju zaustavljajući putnike. Spuštali smo se prema Jablanici, poznatoj po muzeju, janjcima i hidrocentrali. Vrh Prenja je bio u oblaku, činilo se da se spaja planina i nebo. Uvijek me fascinirala ta planina. Prenj je za mene bio simbol nečeg surovog, divljeg, ali u isto vrijeme zadivljujućeg i nečeg što se teško može dokučiti. U Konjicu ćemo igrati za koju sedmicu. Smjenjuju se Konjic i Vogošća na čelu tabele košarkaške lige A2. Mi i KK „Lokomotiva“ iz Mostara smo na začelju. Prošli smo most Begića i Begovića, metalnu konstrukciju. Dobio je ime po dva stražara, dva vojnika Armije RBiH što su mučki ubijena na straži. Drežnica... Grabovica... Hidrocentrale na Neretvi, ono što smo učili iz „Prirode i društva“ u nižim razredima osnovne škole. Odjednom, ukazala se dolina, nestalo je krša i kamenjara, na tabli je pisalo Vrapčići. Predgrađe Mostara. Velež se uzdizao kao kakva uzletna staza s krakom što te opet vraća ka Mostaru. Bilo je tmurno, ali nekako manje i nekako drugačije nego je to bilo u Bosni. Haso je parkirao na autobuskoj stanici, onoj prijeratnoj kod Carinskog mosta. Kažu da se s druge strane Neretve izgradila druga, paralelna. Svaka strana rijeka ima svoju stanicu, svoj red vožnje, svoje linije, svoje putnike. Grad je podijeljen. Stari Grad je onaj gdje se vihore zastave s ljiljanima. S one strane zastave su druge države. Mostar je grad pod upravom EU. Pitam se u kakvoj dvorani ćemo igrati. Mora da je veća od naše. Prolazimo jezgrom starog grada. Sve je srušeno, svugdje su tragovi rata, gelerisani objekti bez prozora i krova... Srušen je i simbol grada, Stari most, biser arhitekture iz osmanskog perioda. Čini mi se da ovakav stepen razaranja nigdje nisam vidio. Čak ni u mojoj mahali, mom gradu. Puše vjetar, snažniji i hladniji nego u Bosni. Gledam u Neretvu, u grad srušen i razvaljen, bez mosta, s improvizovanom visećom konstrukcijom što spaja dvije obale i na momenat se osjećam tako tužno, na momenat ponosno. Ovi ljudi ovdje, Mostarci, heroji su! Ostali su i opstali u gotovo nemogućim uslovima.

III

Da li je ikada jedan mostarski i olovski klub igrao u istoj ligi? Mala sala osnovne škole. Jedva da se može ugurati klupa za rezervne igrače pored linije koja čini granicu košarkaškog igrališta. Domaćini mi rekoše da Mostar nikada nije imao salu. I najtrofejniji klub, poslije „Veleža“, ženski rukometni klub „Lokomotiva“, kao domaćin je igrao u Nevesinju. Jednostavno, što se tiče sporta, Mostar je grad fudbala i skokova, sve ostalo je sporedno. Gubimo na poluvremenu. Ulazim u drugom poluvremenu. Debitujem. Ubacujem prve koševe. U ključnim momentima promašim slobodna bacanja. Izgubili smo. „Pokisli“ napuštamo salu negdje u nekoj mostarskoj mahali s ove istočne strane grada i vraćamo se kroz stari grad ka autobuskoj stanici.

Prolazim pored Karađoz-begove džamije. U nastavku kafići i muzika. Nosim loptu i ispuštam je nenamjerno tako da se otkotrljala pred sto za kojim sjede djevojke. Jedna od njih dodaje mi loptu i pokloni osmijeh, i to takav da u momentu poželiš vječno ostati u tom trenutku...

Vraćamo se. Dan je kratak. Zaspao sam. Budim se i već gledam u svjetlucava svjetla Sarajevskog aerodroma. U grupi navijača i Menon. Vide se obrisi zgrada na Alipašinom Polju. Menon, gledajući u daljinu, s nekom čudnom sjetom izgovara „antologijske“ riječi. „Jarane, kol'ko Sarajevo ima trijeba?“ Potom nastavlja i s uzdahom daje odgovor: „Mnogo.“ I kao da žali što se vraćamo kući, u malo mjesto, gdje su, valjda, mogućnosti manje, gdje svako svakog zna, gdje je sve manje-više predvidivo i dosadno.

Smijemo se, pričamo viceve, pjevamo... Umorni ulazimo u naš mali i pokisli grad. Na upit onih što su se zadesili na autobuskoj u ovo doba „kako smo igrali“ odmahujemo rukom. Već je noć, ledena kiša, novembar, sivilo. Vraćam se kući, ondje me čeka toplina, majčina riječ utjehe. I nove školske obaveze. Moram čitati „Zeleno busenje“. Za nepunih deset dana je lektira. Razmišljam o Mostaru, sabiram utiske, mogao bih živjeti dolje, hava je nekako drugačija, a opet naš narod.... Izgubili smo utakmicu, ali upoznao sam jedan grad, makar na dan. Ovako nešto je bilo nezamislivo prije dvije godine. Ipak se stvari kreću nabolje, a u kretnji je bereket.