Kada je putovao svijetom Muamer Gadafi pojavljivao bi se s pratnjom od četiristotinjak ljudi i gdje god da bi došao, podigao bi svoj 'pustinjski kamp', u kojem su bile i deve. Od domaćina je tražio isključivo Mercedese i nekoliko janjaca za žrtvovanje. Domaćin bi mu stavio na raspolaganje legiju agenata nacionalne policije.

Ipak, Gadafi je više volio zaštititu svojih Amazonki, tridesetak žena koje su djelovale kao njegova pretorijanska garda.

Gadafijeva privatna vojska rođena je kasnih 1970-ih, kada je preuzeo titulu ' vođe revolucije Velike socijalističke narodne Libijske Arapske Džamahirije'. Godine 1979. u Tripoliju je otvorena Vojna akademija za žene kao simbol ženske emancipacije. Bilo je to vrijeme kada je svijet na njega gledao kao na sponzora terorizma i trebala mu je zaštita.

Gadafi je uvijek tvrdio da je jedinicu stvorio s jednim ciljem: integracija ženskog pola u zemlji. “Obećao sam majci da ću poboljšati položaj žena u Libiji”, kazao je u vrijeme kada je otvorio Vojnu akademiju. Mnogi, pak, sumnjaju u istinitost te tvrdnje.

Brojne su priče koje se vežu za ratnice Gadafijeve privatne garde zvane 'Haris al-Has' i kreću se između stvarnosti i fikcije. U to vrijeme je potvrđeno, na primjer, da su pripadnice bile djevice koje su se zavjetovale na čistoću i zaklele se dati život za svog vođu. Diktator, zaljubljenik u propagandu, raspirivao je sve te legende.

U svakom slučaju, Amazonke su bile dobro pripremljene, obučene za blisku borbu i rukovanje različitim oružjem. One koje su primljene na obuku živjele su u akademiji stvorenoj posebno za njih a najbolje je, navodno, birao lično Gadafi.

Problem je u tome što, kao što je potvrdilo nekoliko Amazonki nakon pada libijskog vođe, Gadafiju nije bilo stalo samo do vještina djevojaka... “Morale smo biti visoke, lijepe i imati dugu kosu da bi nas odabrali”, objasnila je jedna od njih u razgovoru za 'The Guardian'. Na obuku su dolazile vrlo mlade, između 19 i 21 godine. Bile su gotovo pa svojevrsni trofej koji je vojskovođa nosio u pratnji kada je putovao svijetom. “Najljepše je rezervirao za svoje posjete inozemstvu”, rečeno je listu.

Nameće se pitanje jesu li to zaista bili pravo vojnici ili ljudski trofeji? Teško je znati, jer se ne čini da su ikada ušle u borbu. Zapravo, niko od njih nije zaštitio pukovnika kada ga je 2011. masa izvukla iz kanalizacione cijevi i linčovala. Jedan od rijetkih slučajeva kada su umrli za svog vođu bio je 1998. godine kada su Gadafijev karavan napali su islamski fundamentalisti. On je lakše ranjen a jedna od Amazonki izgubila je život.

Gadafijeve Amazonke bile su zaboravljene pet godina. Nakon smrti svog vođe odlučile su se sakriti od svjetla reflektora. Godine 2011. ponovo su izašle u javnost zahvaljujući 'The Guardianu'. I to zato što su otkrile da su ih diktator i glavni čelnici libijske vojske zlostavljali tokom službe.

Svjedočanstva su se množila. "Tamo sam bila silovana. Došli bi, uhvatili nas za ruke i odveli do prolaza. Znale smo što će se dogoditi", objasnila je 19-godišnja Nisrine Gheriyanih, samo sedam mjeseci nakon pada starog režima.

Nisrine Abdul Hadi, također 19-godišnjakinja, doživjela je sličnu sudbinu. Bila je više puta silovana, pa čak i prisiljena tražiti maloljetnice za Gadafijeve privatne zabave. Daleko od kamera one su bile Gadafijeve oči i uši. Njegovi špijuni protiv onih starih gospodara rata koji su žudjeli za svrgavanjem diktatora. “Rečeno nam je da sve čudno što vidimo ili čujemo prijavimo i da ni s kim ne razgovaramo o tome. Moguće je da nam je vjerovao, ali i da smo mu se jednostavno svidjele”, objasnila je Abdul.