Ravnih trista sedamdeset dvije godine od onog dana kada je profesor moralne teologije, svećenik Martin Luther, časnik Reda svetog Augustina, na vrata župne crkve u Wittenbergu zakucao devedeset pet teza o reformi Katoličke crkve i žestoko zaljuljao točkove povijesti, i tačno tristo šezdeset četiri godine od onog dana kada je uzviknuo: “Ovim ću činom zadovoljiti moga oca, rudara, razljutit ću papu, nasmijati anđele i rasplakati đavole”, te oženio časnu sestru Katharinu von Bora, Sarajevo je, evo, pored džamije, sinagoge, katoličke i pravoslavne crkve dobilo i evangelističku crkvu. Ova teška, pomalo nezgrapna rečenica, koja odbija da se završi u svom mahnitom pokušaju da obuhvati sve što je bitno – a sve joj je bitno u vezi s Lutherom, reformacijom, protestantizmom i koječime – izgovorena je 18. novembra 1899. godine na lijevoj obali Miljacke.

Dugo je ta rečenica odjekivala pod stropovima tek sagrađene crkve, neobičnih oblika, s čudnovatim tornjevima oko kupole, koja je sada, iako skromnih dimenzija, sasvim dominirala cijelim Terezijama i isticala se ispred Skender-pašine i džamije čobana Hasana, koje stajahu s oba njena kraja u pozadini, kao da je podupiru negdje u vremenu i po volji jedinog Boga; i još se isticaše ispred nakšibendijske tekije, koja je kao leteći ćilimčić vihorila iznad njene sjajne izdužene kupole, i u sjenu bacala novoizgrađene jednospratne vile koje baščama svojim izlazahu na obalu Miljacke sve u duhu Regulacionog plana iz 1893. godine, po kojem sve na lijevoj obali nizvodno od Ćumurije mora biti jednospratno, pa zbog toga ni ona, crkva ova, nije smjela biti viša. Sveudilj je odjekivala ta rečenica i u gostima pozvanim na otvorenje, predstavnicima svih religija, koji bijahu zbunjeni jer u evangelizam nisu bili baš upućeni, mada su sva ova objašnjenja bila ukomponirana u govor baš zbog njih.

GOVOR DOBRODOŠLICE

Izgovorio je tu rečenicu Philipp Ballif, prvi župnik sarajevske evangelističke crkve, čovjek opčinjen Martinom Lutherom i slobodom njegove misli, snagom njegove imaginacije i svestranom njegovom radoznalošću, do te mjere opčinjen da ga je u svemu nastojao oponašati. Njome je započeo svoj govor s propovjedaonice, na tren zaboravljajući gdje je, u kojem vremenu, osjećajući svom dubinom svoga bića da je u Wittenbergu i da rasipa svoje slobodoumlje crkvenim ocima i preko njih samom papi u brk. Tako zanesen, nije nikako mogao a da na kraju govora, kao da se razmeće oštrim parolama na nekom protestu, ne izgovori sva četiri Lutherova načela u koja je ovaj sažeo cijeli svoj reformatorski nauk povratka na izvorno kršćanstvo, pa je uzviknuo: “Samo Isus! Samo pismo! Samo milost! Samo vjera!” Ali to ga ne povede ka kraju govora i u smiraj emocija, već još pogubnije rasplamsa u njemu bujicu riječi i on nastavi da se razmeće Lutherovim maksimama, zaboravljajući da pred njim stoje i predstavnici Rimokatoličke crkve.

Govorio je Philipp Ballif da crkva ne smije biti posrednik između čovjeka i Boga, da izvor istine u religiji nije sveta predaja nego isključivo, i samo, Sveto pismo, da Božije kuće moraju biti skromne i tople kao ova koju su oni, sarajevski evangelisti, podigli ovdje, na obalama Miljacke, ne žaleći ni novca ni truda. I sami Bog zna gdje bi i kako bi se zaustavio da neko od ljudi iz Evangelističke crkvene općine, koji su jutros pregledavali govor i izbacivali suviše ostrašćene dijelove i rečenice koje bi mogle uvrijediti nekog od njihovih gostiju, da nije taj, kako rekosmo, podigao dlanove i zapljeskao svom silinom, prepavši se da bi Philippa besjeda mogla ponijeti kroz vrijeme pa da ovdje izgovori i riječi Lutherove o tome kako je papa u Rimu u stvari antikrst.

Strah tog nepoznatog evangeliste nikako nije bio neutemeljen. Već sedmicama Philipp Ballif izgara u groznici od silnog uzbuđenja, koje se na kraju, kada je postao sasvim svjestan da crkva neće biti dovršena do 31. oktobra, pa da je otvore tačno na dan kada je Martin Luther svoje teze zakucao na crkvena vrata, premetnu u takvo razočarenje da danima nije izlazio iz postelje i jedva ga skoliše da održi govor na otvorenju, jer je on najzaslužniji što evangelisti podigoše crkvu i u Sarajevu. On sam htio je da se sačeka iduća godina i govorio je da nema nikakvog smisla evangelističku crkvu otvarati mimo 31. oktobra i da ne gradi on svakog dana po jednu crkvu već da je to njegovo životno djelo i mnogo toga još reče. Znajući njegov karakter i sistem razmišljanja, u kojem nije postojala riječ predaja, podigoše ga riječima kako još nije izgubljena mogućnost da se crkva otvori 10. novembra, na dan kada je Martin Luther rođen, mada i sami bijahu svjesni da ni to nije moguće.

Tih nekoliko dana, iako je svakim satom i sam sve dublje postajao uvjeren da je nemoguće dovršiti radove do desetog, bilo ga je na sve strane i dovlačio je radnike odasvud i sam zavrtao rukave i pomagao i obećavao i molio i kumio, ali uzalud. Pa ipak ne potonu u malodušnost. Taj udarac on dočeka na nogama i preboli poraz u pokretu i, sav predan cilju da se radovi konačno privedu kraju, više nije ni spominjao mogućnost da se otvaranje odgodi do sljedećeg oktobra. Opet je bio onaj stari i sav je prštao energijom.

Jutros, dok su prolazili kroz njegov govor, svaku od rečenica koju je trebalo izbaciti branio je kao da mu je posljednja. Do te se mjere predao otporu da je opet gorio u groznici i sve žešće ih je ubadao onom poznatom Lutherovom maksimom: “Mi smo uvjereni da na papinom prijestolju sjedi stvarni antikrist.”

Zato ljude iz crkvene općine ugrize strepnja kada Philipp poče da iskače iz napisanog govora i strahovaše oni da će pred njihove goste baciti izreku o antikristu.

I tako, gromovit aplauz prekri Ballifove riječi i dozvao ga u stvarnost. Tad se on skrušeno nakloni gostima i zahvali im se što su svojim prisustvom uljepšali današnji dan, najvažniji za evangeliste otkako su došli ovamo, a oni s njima, neštedimice, podijelili svoj šeher u kojem se osjećaju kao u vlastitom rodnom gradu... Pa je opet uslijedio aplauz, sada neumoljiv, trajao je sve dok Philipp Ballif ne siđe s propovjedaonice i zagubi se među svjetinom.

Takav, kao ta rastegnuta rečenica kojom je otvorio svoj pozdravni govor, koja se račva na sve strane u svom pokušaju da sve obuhvati, i koja se, pretačući se u što više rukavaca, grčevito opirala da, skupa sa svim svojim značenjima uvrije u konačnoj tački, takav je bio i Philipp Ballif sam. Njegova vatrena radoznalost razvlačila je njegov duh na sve strane i vječito je bio u pokretu, tvrđahu oni koja ga poznavaše. Sve ga je zanimalo i svemu je hrlio kao da će već sutradan presahnuti cio svijet. Ali, za razliku od takvih ljudi, koji su započinjali mnoge stvari i u pravilu ih ostavljali nedovršenima, i oko kojih je vladala hronična nesređenost, Ballif je sve započeto završavao uredno. I nije bio obješenjak izgubljen u svom svijetu niti je zaneseno hodao sokacima. Bijaše to čovjek vedar, vesele i prijatne naravi, još dugo će se, nakon što ga smrtonosna bolest odnese u Beč, na Baščaršiji pripovijedati kako bi se sva sukna, i svi ibrici i kotlovi, i svi samari i sepeti, i svaki ćurak i fes i šešir, sve bi se zaljuljalo i zatitralo kada bi on naišao, oko njega je strujao neki vjetar koji je sve podizao uvis i činio tešku i mukotrpnu čovjekovu stvarnost za tren tako lahkom da se činilo kako sve stvari lebde uokolo.

BALLIFOVA SVESTRANOST

U Sarajevu se Philipp Ballif obreo u drugoj godini okupacije, tvrde hroničari. Ako ne računamo onih stotinjak protestanata okupljenih oko njemačkog konzulata još u vrijeme dok je osmanska vlast živjela u ovom gradu, bio je on među prvim sarajevskim evangelistima. Mlad (imao je trideset jednu godinu), dotjeran i vedar, s neizbrisivim osmjehom na licu, s tim nemirnim očima, koje su nastojale svugdje zaviriti i sve obuhvatiti, s tim vjetrom, kojim je njegov duh sve stvari oko njega činio lakšim i podnošljivijim, odudarao je Philipp od ostalih carskih službenika, koji, pogotovo tih prvih godina austrijske uprave, bijahu kruti, ozbiljni, namrgođeni i cijelim svojim držanjem pretvarahu se u tu rampu koja je pri svakoj riječi padala između njih i svijeta domaćeg. Ako su prema domaćim katolicima i bili donekle prijazni i ljupki, prema muslimanima bijahu na velikoj distanci i bojahu se i nikako nisu mogli pojmiti da se čovjek mora izuti kada ulazi kod njih u kuću. Za razliku od njih, Philipp je sa svima bio isti. Već u trećoj riječi osvajao je naklonost, a posebno se zanimao za običaje, nošnju, vjerska načela muslimana i oni mu bijahu zanimljivi kao raskošan i egzotičan cvijet. Tako je zavolio ovaj grad, ovu zemlju i njene prijeke, možda i divlje, ali susretljive i tople ljude, da će ostatak svog života potrošiti u njoj i za dobrobit bosanskog čovjeka.

Kazivahu oni rijetki protestanti, što će ostati u ovom gradu i kada se raspadne moćno Austro-Ugarsko Carstvo, da su im njihovi očevi govorili kako je, čim se pojavio u Sarajevu, koje im je tad još uvijek, radi odmazde prema vođama ustanka protiv okupacije, bilo okrenuto leđima, Philipp Ballif sasvim ozbiljno izjavio da se smiriti neće dok u ovom gradu ne podigne dvije zgrade: evangelističku crkvu i meteorološku stanicu; na šta su se svi nasmijali, kazavši mu da će biti sretan ako živu glavu izvuče iz ovog usijanog grotla punog prezira. Kazivahu i da je rođen u Štajerskoj, da je završio studije za građevinskog inžinjera, ali da njegova prava strast bijahu meteorologija i evangelizam u najizvornijem, Lutherovom smislu. Jedni kazuju da je zbog toga i poslan ovamo i da je njegovo postavljenje na čelo meteorološke službe u godini 1892. prirodan tok stvari, dok drugi tvrde da je bosanska meteorološka služba osnovana zahvaljujući njegovom upornom agitiranju i dugogodišnjem hrvanju s utvarama po vladinim kancelarijama u Sarajevu i Beču. Bilo kako mu drago, čim je postavljen na čelo meteorološke službe, Philipp Ballif vere se na Bjelašnicu i gore gradi opservatorij. Bila je to u ono vrijeme, tvrde historičari, jedina visinska meteorološka stanica u Jugoistočnoj Evropi; izgrađena je za nepune dvije godine, a njen graditelj bit će u historijske sveske upisan kao prvi bosanski meteorolog.

Kao da je Philipp Ballif imao dvojnika ili mogućnost da u isto vrijeme bude na dva različita mjesta. Dok je radio na izgradnji meteorološke opservatorije na Bjelašnici, hroničari ga zatiču i na Bjelavama. U društvu je Mustajbega Fadilpašića, prvog sarajevskog gradonačelnika, sina glasovitog Fadil-paše Šerifovića, kojeg Omer-paša Latas progna u Istanbul. Mustajbeg mu pokušava objasniti da se to zemljište, na kojem kani graditi meteorološku stanicu, nalazi u vlasništvu Vilajetovića, ali Philipp ga gleda zbunjeno kao da hoće reći pa šta. Zbog toga je Mustajbeg prinuđen da mu sve nacrta pa spominje Saliha Vilajetovića, Hadži Loju, jednog od vođa ustanka protiv oku..., ali, ugrize se za jezik, i Hadži Loju naziva vođom pobunjenika. Još mu govori da je Hadži Loju, kada je izašao iz zatvora, čekao progon i ode u Mekku da se otuda nikada ne vrati.

Očito ne shvatajući o čemu mu gradonačelnik govori, Philipp Ballif uzvikuje da tim bolje, zasigurno mu u izgnanstvu treba novca. I viče, uzbuđeno, otkupit ćemo i zatrpat ćemo ove čatrnje, i pokazuje na Hadži Lojine bunare na Bardakčijama, mahali koja je, kako mu je to neko jutros pričao, dobila naziv po bardacima, odnosno posudama za vodu. A gradonačelnik ga hvata za mišicu i okreće ga prema sebi i sav skovan u zabrinutost pokušava mu objasniti da će se cijelo Sarajevo dići u bunu kada čuje da vlast želi zatrpati Hadži Lojine bunare i prisvojiti njegovu zemlju. Philipp Ballif se smije. Sutradan, isti taj smijeh nosa po Baščaršiji, od dućana do dućana, od magaze do magaze i po kahvama i hamamima govori kako će zatrpati bunare na Bardakčijama i kako su Vilajetovići prodali zemlju na Bilavama i gore će on podići meteorološku stanicu. A Sarajlije mu vjeruju, šapuću mu iza leđa kako samo on to može, a da je kojim slučajem došao drugi kakav uzurpator pred njih, bi, Bogami bi, digla bi se cijela čaršija i opet bi se hvatalo tandžare.

RAZGLEDNICE IZ ARHIVA

Oni koji su imali strpljenja, pa listali sarajevske arhive, kazuju da gotovo iz svakog onovremenog lista iskače svestrani Philipp Ballif. Član vladinog Tehničkog kluba postaje 1. januara 1897. godine, a već na spisku članova iz 1899. upisan je kao građevinski nadsavjetnik za Sarajevo, pa mu ta pozicija umnogome olakšava gradnju crkve. Meteorološka stanica i crkva zasigurno mu otvaraju sljedeća vrata u krivudavim hodnicima austrijske administracije. Na spisku članova Tehničkog kluba iz 1904. godine zatičemo ga kao vladinog savjetnika, ali naredne godine zaskoči ga smrt.

I nije svestrani Ballif bio aktivan samo u Sarajevu, krstario je taj cijelom Bosnom, neumorno. Njegovo ime nađoše i na popisu darovatelja Zemaljskog muzeja, objavljenom u glasniku ove institucije od 1. januara 1895. godine. Ondje piše ovako: “Tečajem godine 1894. stigoše muzeju između ostalog ovi veći darovi: Arheološkom odjeljenju: Gosp. Geza pl. Sirmaj (Szirmay), kotarski predstojnik, više pršljenova od ilovače iz Čungara, razne bronce iz Gradine, za tim dva rimska novca. Gosp. Vilim plemeniti Sirmaj (Szirmay) člapkasti prsten od bronca iz Mutnika. Gosp. Philipp Ballif (Vaš!), građevni savjetnik, broncana fibula iz Tijesna na rijeci Vrbasu...” Riječ je zasigurno o godišnjem izvještaju uprave muzeja Zemaljskoj vladi, jer ono “Vaš” iza imena Philippa Ballifa, jasno govori o tome. U nastavku nabrajanja darovatelja, saznajemo da se Philipp Ballif obreo na zapadu Bosne kao nadglednik izgradnje ceste. Naime, iza njegovog imena u izvještaju stoji: “Gosp. Hugo Jedlička, inžinir, 43 predmeta od ilovače, kosti, kamena i bronca iz Čungara; za tim zbirku raznih prehistorijskih i srednjovjekovnih predmeta od ilovače i gvožđa, nađenih prigodom gradnje ceste u dolini Vrbasa...”

Dalje listanje arhiva otkriva da Ballif nije slučajno nabasao na bronzanu fibulu u dolini Vrbasa, već da je i arheologija bila njegova strast. Išao je on u ono vrijeme Bosnom uzduž i poprijeko. Zbog toga ga mnogi savremeni historičari navode kao ozbiljnog izučitelja rimskog perioda i spominju uz takva imena kao što su Ćiro Truhelka, Carl Patsch, Mihovil Mandić, Vladislav Skarić... Neumorno je Ballif tragao za ostacima i tragovima puteva kojima su Rimljani krstarili Ilirikom. Znamenita je njegova monografija u kojoj je iscrtao glavne pravce i ucrtao ih u kartu. Kažu da je Ballifovu mrežu osnovnih puteva uzeo i Esad Pašalić za svoje kapitalno djelo Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini.

Na kraju arhivski papiri izbacuju Ballifa i kao geologa. Istraživao je Gatačko polje. U to doba, kazuju stručnjaci, ondje su otkrivene velike naslage lignita, koji se danas koristi za loženje termoelektrane u Gacku.

Savremenici Ballifovi kazivahu da mu je život ličio na let meteora na nebu. Još kazivaše da nije umro, već dogorio u tom letu. I još, da njegova smrt nije stvarna, već samo jedna od njegovih ideja koja je već realizirana s onu stranu svih stvari. Umro je 1905. godine u Beču, zapisuju hroničari u tvrde knjige povijesti. Njegovi savremenici među bosanskim protestantima, koji će nakon Prvog svjetskog rata mahom napustiti Sarajevo, još dugo će kazivati da za njegova života niko nije smio ni spomenuti da se evangelistička crkva, koju iz njegove ideje u stvarnost iznese arhitekta Karlo Paržik, proširuje i grade dodaci za administraciju Evangelističke crkvene općine. Oni su znali reći da se Philipp Ballif zasigurno tri puta okrenuo u grobu te 1911. godine, kada su njegovoj skromnoj crkvi dozidali dva krila, raširivši je i uzvodno i nizvodno obalom Miljacke.

Takva, bez pastve, desetljećima je stajala napuštena i sa svih strana načeta znakovima neumoljive propasti i zasigurno bi se i skrunila u nebrizi i nehaju da, kazuju hroničari, izvjesni Vlado Nagel, jedan od posljednjih sarajevskih evangelista, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije svu imovinu evangelističke crkve prepisao Sarajevu. Gradska vlast ju je spasila, adaptiraše je 1981. godine i predadoše sarajevskom univerzitetu koji u nju smjesti Likovnu akademiju.

Danas neki kazuju da je treba vratiti njenoj izvornoj svrsi, onome zbog čega je Philipp Ballif podignu ovdje, da nosi njegov duh i da, onakva, pomirujući u sebi romanski i bizantijski stil, barokno nakićena, podsjeća na njega, čovjeka koji je pokušao poletjeti u svim pravcima istovremeno, potpuno svjestan da je to nemoguće, ali isto tako potpuno svjestan da je to jedino što čovjeku, vječitom gubitniku i tragaču za slobodom, preostaje.