Kad je nastala 1902. godina, Džafer-bega je, kao i prethodnih godina, pohodila grupa kmetova, seljaka iz okoline Stanova, zapadnog dijela njegovog imanja. Džafer-beg ih je primio istovremeno jer je i povod za dolazak bio isti: otkup zemlje koju obrađuju i na kojoj žive. Kmetovi su došli kao na svečanost, u prazničnoj odjeći, isto onako kako su ranije dolazili na Bajram, kad su mu za bajramluk dovodili uhranjenog ovna na čije rogove su naticali najkrupnije jabuke koje su imali. Dolaskom Monarhije pokloni i pažnja su izostali a neki kmetovi su otišli i dalje pa su prešutno prešli preko obaveze da begu daju dužni prihod sa zemlje. Računali su da to više ne moraju činiti jer je izdahla država i vlast koja je nametnula tu obavezu, a nova se čini gluhom pa, kad je tako, zašto i oni ne bi bili gluhi. Beg neće tražiti intervenciju suda jer bi tužbom zaoštrio odnose s njima a silom se ne može doći do berićeta.

      - Reci nam, beže - kazao je Bogdan, jedan od kmetova - koliko tražiš za parcelu svakog od nas i koliko nam roka daješ za isplatu duga?

            - Zašto hoćete da kupite zemlju - pitao je beg - kad je možete prisvojiti onako kako to neki drugi čine?

            - Ne želimo da ´ranimo djecu ´ljebom sa otete zemlje - odgovorio je Bogdan.

            - A ni ti nisi beg od koga bi trebalo na takav način zemlju uzeti - dodao je drugi kmet.

            - Na današnjem vaktu - rekao je beg - ni jedan od vas nije kader otkupiti zemlju po njenoj stvarnoj cijeni, ali begenišem vaš išćil da poštenim putem dođete do nje. Zato, neka bude ovako: platit ćete koliko ste kabil i onda kada mognete.

            Kmetovi se u čudu pogledaše ne vjerujući onome što su čuli. Bili su uveliko iznenađeni.

            - Sami ćemo nadjenuti cijenu i utanačiti rok plaćanja? - upitaše s nevjericom.

            - Jah, neka tako bude - mirno će beg.

            Među seljacima je bio i kmet Marko koji je nedavno odbio da pozdravi bega pred ljudima. Čudio se što se beg nije naljutio, čak je od njega dobio besplatno sjeme, pa je upitao zašto to čini. «Svako je insan za sebe», kratko je kazao beg.

            Pošto, zahvalni i sretni, ljudi odoše, Adem pred ocem nije sakrio svoje razočarenje:

            - Zar to, aba, nije nepromišljeno? Ovo je igra s vlastitom sudbinom.

            - U prvi mah to izgleda tako - odgovorio je otac. - Pogledaš li dalje, vidjet ćeš da su mi riječi na mjestu. Ljudi će platiti koliko plate, što je puno više nego da ne plate nikako a, osim toga, pokrenut ću, belćim, na isti put one koji su nakastili da mi izmigolje. Teško se je održati na ovakvu vaktu i zemanu. Đahkad ni najveća pamet insanu ne bude od fajde.

            Ponašanje neposlušnih kmetova katkad je spominjao pred svojim prijateljem Derviš ef. Smailbegovićem, ne zato što je očekivao da će ga ovaj osloboditi briga i zlih slutnji već zato što mu je trebao odušak. S dobrog dijela svojih čifluka ne dobija prihode. Ti čifluci su formalno njegovi, berićet, u cijelosti, ostaje kmetovima.

      - Vakat im ide naruku - govorio je zabrinuto - i nije daleko čas kad će, hrsuzi, ozakoniti svoju otimačinu.

      - Neće to ići - kazao je Derviš efendija - barem ne dok se grof Kalaj pita. On je izgradio čvrst sistem vladavine i u njemu se posebna pažnja poklanja nama muslimanima, ili Bošnjacima, kako nas ti nazivaš. On ne nasjeda srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj propagandi a pogotovo ne da da se stvori veća slavenska država, bilo u okviru Monarhije bilo izvan nje. A bez svoje države i svoje vlasti oni nemaju snage da rade po svome i da išta mijenjaju. Moraju slušati ovaj zakon. Nad nama bdiju i naši prvaci kakav je, rijet ćemo, Mehmed Kapetanović Ljubušak.

      - I s takvim smo mali i slabi a kaurima ne vjerujem ma kako se zvali i ma otkud došli. Da nam je ministar Kalaj odan, kako kažeš, zar bi kmetovi smjeli i pomisliti da naše čifluke pretvaraju u svoje.

            - Uveden je otkup čifluka, doduše neobavezan, ali je uveden.

      - Jah, ali koliko ima Bogdana koji će otkupom da se oslobode?

      - Koliko je i razumnih begova koji će po primjerenoj cijeni, prihvatljivoj kmetu, omogućiti ovome da otkupi zemlju? Između ekonomske nemoći jednog i moći drugog moguće je naći neku sredinu. Mudri ljudi trebalo bi da je nađu.

      - Moreš, efendija, da govoriš kako hoćeš jer tebe ne žulja ono što i mene. Na svom imanju, koje je odskora, zapošljavaš nadničare, slobodne seljake, koji od tebe ne očekuju ništa drugo osim da im platiš dnevnicu. Uz to, kader si da planiraš i sjetvu i žetvu, da utičeš na prihode i rashode, a ja to ne merem; moja zemlja je većim dijelom u rukama kmetova. Što koji dan, sve jače osjećam kako sam veći muhtač ja njima nego oni meni. Na kraju se može dogoditi da uzmem što morem uzeti pa da, kao i moji burazeri i toliki drugi Bošnjaci, odselim u Tursku.

            - Da seliš zbog neizvjesnosti? - pitao je Derviš efendija donekle iznenađen.

            - Ne samo zato, bezbeli. Pogledaj šta još biva. Desetine hiljada Bošnjaka se do sada iselilo i još uvijek se mnogi iseljavaju a treći se spremaju da to učine. Za koju godinu ili deceniju bit ćemo prepolovljeni, a oni što ostanu vaktom će se povlašiti pa nam ovdje više ni traga neće biti. Izgubit ćemo i mâl i nâm i din. Srklet me hvata kad pomislim da će moj evlad ili unuci, svejedno, promijeniti ime i dušu.

      - To se može dogoditi ako svi budemo tako mislili. Hairom, ne mislimo. Da mislimo, već bi nas davno otpuhali vjetrovi koji su stizali, kao i sada što stižu, sa svih strana. Pa ipak mi smo tu. I bit će nas.

      - Recider mi, molim te, nastavlja li se borba za našu autonomiju? Kako ide?

      - S mukom napola.

      - Zar?! - prekide ga beg uzvikom a onda doda mirnije: - Znao sam da će tako ići, znao sam... Koji nas šejtan navede da se ortačimo sa Srbima. Njihovi građanski političari podstiču i

podržavaju naš autonomni pokret kako bi provođenjem svoje nacionalne ideologije pridobili muslimane Bošnjake, a time i Bosnu i Hercegovinu. Hesabim da je cijeli naš pokret djelo srpske političke propagande.

      - Možda je i tako, ali je istina da bi nam bez njih bilo još teže. Ipak, nije stvar u toj bezuspješnoj saradnji. Ključ drži Bečki dvor.

      - Zašto?

            - Tvrdi da se ne radi o vjerskoj nego političkoj autonomiji. Ide čak i dalje pa kaže da se kanimo vratiti Osmanskoj carevini. Zbog toga pooštravaju policijske mjere. Čuo si šta se desilo prije dva mjeseca? Nisi? Muftija Džabić je s grupom članova Odbora otputovao u Carigrad da kod najviših islamskih foruma traži savjet i uputstva u pitanju vjerske i vakufsko-mearifske autonomije, ali je to naša Zemaljska vlada iskoristila i nekidan, baš pred moj polazak ovamo, proglasila Džabića neovlaštenim iseljenikom i zabranila mu povratak u Bosnu. Zaprijetila mu je zatvorom i protjerivanjem nakon izdržane kazne.

            - Šta sad? - beg će zabrinuto.

            - Sad će nas zastupati Ali-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić.

            - Za Firdusa sam čuo a Bakir-bega osobno znam. Ali i oni će, belćim, ruku pod ruku sa Srbima.

            - Da, ta veza se ne prekida. Prošlog mjeseca, u februaru, velikom veziru Edhem-paši predata je zajednička predstavka sa oko šest stotina hiljada potpisa na zahtijev da se Bosni vrate raniji osmanski zakoni ili da nam se da autonomija, ali je odmah odgovoreno da sultan neće prihvatiti te zahtjeve.

            Džafer-beg se pomjeri s mjesta.

      - Zar i sultan protiv nas?!

            - Nije da neće - umiri ga Derviš efendija - nego ne može. Takve su međunarodne okolnosti. Sada nam Srbi nude nacrt ugovora o političkoj saradnji, ali taj ugovor naša strana neće potpisati.

            - Šta nam nude?

            - Ništa dobro. Prvo: nije se mogla postići saglasnost o rješavanju agrarnog pitanja; drugo: ne pristajemo da službeni naziv jezika u Bosni i Hercegovini bude isključivo srpski; treće: ne prihvatamo ćirilicu kao jedino pismo...

            - Jah, ništa novo - prekide ga Džafer beg. - Hoće nas, kao i kršćani, pod svoje, pa eto.

                                                                          000

      Begoviće promjena nije puno zanimala. Pratili su zbivanja i razgovarali o njima, ali im se nisu radovali. Ostajali su šutljivi i povučeni, nepovjerljivi prema strancima i kaurima, sla-žući se u jednom: ovo što se radi, tuđa je politika, smišljena da primi i stavi te pod svoje pa onda da gazduje i caruje. Džafer-begovi sinovi su se iz radoznalosti ipak jednom pojavili na vratima mađarskog restorana. Obradovan time, vlasnik, gospodin Hunjadi, vratio je kelnera i sâm pošao da dočeka goste. Lice mu se razvuklo u sretan smiješak.

      - Servus, gospodo. Dobar dan, dobro došli - govorio je srdačno duboko se klanjajući. - Kako nam je milo, poštovana mlada gospodo, što ste nas udostojili svojom posjetom. Odavno želimo da vas vidimo ovdje. Izvolite. Dođite u pročelje, za naš najbolji sto. Dozvolite da vas lično poslužim.

            Videći s kakvom ljubaznošću gospodin Hunjadi igra oko mladića, gosti za ostalim stolovima, kojih nije bilo puno, usmjeriše svoju pažnju prema njima. Ako sâm dvori mladu gospodu, mora da za to ima opravdan razlog. Najupornije ih je gledao sredovječan elegantan gospodin s naočarima koji je sjedio osamljen za jednim stolom i držao u ruci rasklopljene novine. Ovaj gospodin je u jednom trenutku pozvao Hunjadija i nešto s njim govorio pri čemu je gledao na stol za kojim su sjedili mladi bezi, Džafer i Adem. Domaćin je na kraju potvrdno klimnuo glavom i smjesta prišao Begovićima.

      - Njegova ekselencija, politički pristav Lekavski, moli za dopuštenje da se priključi vašem stolu.

      Braća pogledaše pravac koji im očima pokaza domaćin. Otuda se osmjehnu i blagim naklonom pozdravi ljubazno lice elegantnog stranca.

      - Ispričavam se i blagodarim na vaš pristanak da razgovaramo - govorio je pristav sjedajući za sto. - Nas Hrvate krasi zajednička crta: biti jedan s drugim, slušati jedan drugog, djelati jednako, dizati gospodarstvenu, kulturnu i opću razinu našeg hrvatskoga puka...

      Džafer i Adem se pogledaše ne shvatajući šta zapravo ovaj čovjek hoće. Gospodin Lekavski to opazi pa požuri da bude jasniji:

      - U ruci imam «Behar», list za poučavanje i podizanje muslimanske obitelji i njezino osvješćivanje u hrvatskom duhu. Uređuje ga znameniti Hrvat islamske vjere gospodin Safvet-beg Bašagić. Moram kazati da mi imponira njegovo hrvatsko domoljublje. Još kao gimnazijalac sudjelovao je u polaganju kamena temeljca Starčevićeva doma u Zagrebu, čime je udario na se neizbrisivi pečat hrvatstva za čitav svoj život. Još je značajnija crta njegova karaktera da nikad u javnom životu i radu nije zatajio svoje hrvatstvo. Istina, pjeva i o bošnjaštvu, ali kod njega bošnjaštvo nije nacionalnost nego regionalnost; kad govori i pjeva o svome jeziku i svojoj zemlji, onda je to hrvatski jezik i hrvatska zemlja...

      - Oprostite - prekide ga Džafer-beg – zašto nam to govorite?

      - Zato što ste plemići, hrvatska gospoda, kao što je to i gospodin Safvet-beg Bašagić. Isti su nam korijeni.

            - Mi nismo Hrvati - kratko će Džafer-beg.

      - Mi smo Bošnjaci muslimani - dodade Adem-beg.

      - Točno, vi ste islamske vjere, to je neosporno. Svaki od nas visoko štuje islam. O islamu Hrvata govori i drugi znameniti Hrvat islamske vjere, gospodin Osman Nuri Hadžić. «Islam nam», piše on, «ne zabranjuje da budemo Hrvati, kao što uistinu jesmo po krvi i jeziku, po prošlosti i budućnosti. I upravo stoga moramo biti i ostati vjerni, osvjedočeni muslimi – tim više moramo se osjećati i raditi kao Hrvati... Do nas stoji da jednom čitavom narodu, njegovom obilježju dademo znak, trajan, neprolazan. Zar to neće biti slava Islama, kad mi učinimo, da se čast našoj svetoj vjeri iskazuje i u jednom narodu više? Doduše, većina naroda je nemuslimanska, ali nas muslimane upravo to obvezuje, da radimo tim osvjedočenije, požrtvovnije za sreću cijelog naroda hrvatskoga...«. Među znamenite Hrvate islamske vjere svakako spada uvaženi Tešnjak Ademaga Mešić, najveći hrvatski mecena i kulturni promotor.

            - Dosta, gospodine Lekavski - prekide ga Džafer-beg i ustade od stola, što učini i njegov brat. Adem-beg, uz to, još dodade:

      - Belćim ćete sa svojom pričom na drugom mjestu imati više sreće.

            Da ne bi odlazili ni u kaurske dućane, dogovoriše se da otvore svoj. I to ne dolje, među njihovim, nego ovdje, među svojim kućama. Dućan otvori Ali-aga Aljo Begović, aga vičan računu i, uz to, jedini koji je imao prazan mutvak.

      - Zar još uvijek ne begenišeš ovu vlast, beže? - pitao je Derviš ef. Džafer-bega.

      - Kako da je begenišem kad je tuđa?

      - Radi za dobro svih.

      - Radi za svoje dobro. Džaiz je, efendija, đahkad pogledati i unatrag. Šume Krnjina su birvaktile bile vakufsko dobro. A ko ih siječe? Zar da odobravam pljačku?

      - U tom zlu ima i nekog dobra.

            - Kakvog?

      - Dobili smo, pored ostalog, željeznicu. Sada svoj robni višak za puno kraće vrijeme i po nižim cijenama prijevoza možemo prodavati gdje zaišćilimo.

            - Ja se ni na raniji prijevoz nisam žalio.

            - Ti nisi, ali drugi jesu.

            - Ne hesabim zašto kada ti drugi nemaju šta da prodaju, čak nemaju za što kupiti voznu kartu. I željeznicom se vozaju oni koji imaju para. Ostali tabanaju kao i prije što su tabanali. I sad je, moj efendija, zaprega na cijeni, dobra i bliska svakom.