Prošlog desetljeća eskalacija zapadnih sankcija protiv Irana i neprijateljstvo između te zemlje i Sjedinjenih Država potakli su Teheran da traži dublje političke, sigurnosne i ekonomske veze s Moskvom. Rusija dijeli iransku viziju multipolarnog svjetskog poretka u kojem Sjedinjene Države imaju sporednu ulogu.
Ovog ljeta ruski predsjednik Vladimir Putin i iranski vrhovni vođa Ali Khamenei održali su sastanak na visokom nivou. Rusija je prvi put lansirala iranski satelit u orbitu, a Iran je navodno opskrbio Moskvu bespilotnim letjelicama za upotrebu u Ukrajini. Sve je ovo ponovo potaknulo raspravu u Teheranu o tome koliko se prikloniti Moskvi, pogotovo jer bi Zapad ublažio svoje sankcije nakon što JCPOA bude ponovno uspostavljen.
Iran i Rusija često se međusobno tretiraju kao partneri iz koristi kada im sa Zapadom postane teško. Sastanak između Putina i Khameneija, koji je održan u julu na marginama summita u Teheranu, bio je značajan za odnose dviju zemalja, ali je također bio tempiran da pošalje signal vanjskim akterima. Putinova posjeta Iranu bilo je njegovo prvo putovanje u zemlju koja nije bivša sovjetska država otkako je pokrenuo potpunu invaziju na Ukrajinu. Teheranu je to dobro došlo u trenutku kada je Iran bio pod sve većim pritiskom Zapada da se obaveže na obnovu JCPOA-e.
Domaćinstvom summita u Teheranu i potpisivanjem velikih energetskih ugovora s Rusijom, Iran je jasno dao do znanja da ima druge mogućnosti i da ne traži očajnički dogovor sa Zapadom.
Neki američki mediji izvještavaju da je Iran počeo isporučivati bespilotne letjelice Rusiji za upotrebu u Ukrajini i da će iranski satelit koji je Rusija lansirala prošlog mjeseca biti uključen u prikupljanje obavještajnih podataka u ratu. Do sada je iranska vlada to poricala. U dva govora Khamenei je oprezno udaljio Iran od sukoba, iako je kazao da bi rat u Ukrajini trebao završiti i podržao Rusiju nazivajući invaziju "preventivnom".
Tvrdolinijaški iranski mediji protumačili su Khameneijevu poruku tako da Iran treba podržati Rusiju u Ukrajini. Ali Nasser Kanani, glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova, pojasnio je komentare vrhovnog vođe kada je naglasio da se iransko stajalište o Ukrajini nije promijenilo.
Doista, mnogi iranski čelnici i dalje su duboko sumnjičavi prema Rusiji. Iranske političke elite su podijeljene u dvije glavne grupe koje imaju svoje poglede na Rusiju. Jedna grupa daje prednost snažnim vezama s Moskvom kao resursom za preživljavanje iranskog režima i kao protutežu američkoj vojnoj prisutnosti u blizini iranskih granica.
Odluka Trumpove administracije 2018. da povuče SAD iz nuklearnog sporazuma i njena politika maksimalnog pritiska na Teheran doveli su do porasta podrške onima koji zagovaraju savezništvo s Rusijom. Ova grupa uključuje Khameneija, njegove najbliže suradnike (kao što su savjetnik za vanjsku politiku Ali-Akbar Velayati i predsjednik parlamenta Mohammad-Bagher Ghalibaf, vrhovni zapovjednici Islamske revolucionarne garde, IRGC) i neke imame. Oni dijele zabrinutost Kremlja zbog prijetnje sa Zapada (uključujući širenje NATO-a) i traže jaču bilateralnu saradnju kako bi zaštitili Iran od zapadnih sankcija i vojnih napada.
Drugu grupu, poznatu kao "pragmatičari", čine umjereni i konzervativni političari koji Rusiju vide kao važnog susjeda, ali odbijaju napore za jačanje strateških veza s tom zemljom. Oni vjeruju da je važno da Iran zadrži otvorene svoje opcije sa Zapadom i izbjegne pretjerano oslanjanje na Moskvu.
Među članovima ove grupe su bivši ministar vanjskih poslova Javad Zarif, bivši predsjednik Hassan Rouhani i Ali Shamkhani, koji trenutno služi kao sekretar Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost. Njih troje pozivaju na deeskalaciju odnosa sa Zapadom.
Umjereni bivši komandant IRGC-a Hossein Alaei, još jedan član te grupe, oštro je osudio ruski stav prema Iranu, ne samo u ratu u Siriji, već i u energetskom sektoru, glasovima Vijeća sigurnosti UN-a i poslovima s oružjem. U aprilu 2021. Zarif je kritizirao Moskvu zbog opstruiranja nuklearnih pregovora s Teheranom 2014. i 2015., pokušaja sabotiranja JCPOA-e i iskorištavanja iranskih kopnenih snaga u Siriji. U martu 2022. kada se činilo da su Iran i SAD na rubu sužavanja plana za obnovu JCPOA, Kremlj je prekinuo proces sugerirajući da bi zapadne sankcije protiv Rusije povezane s Ukrajinom naštetile izgledima da se to postigne.
Shamkhani je implicitno izrazio svoje razočarenje Moskvom rekavši da je "40 godina iskustva naučilo naše ljude da ovisnost o zapadnim ili istočnim silama neće garantirati naša prava ili našu sigurnost."
S obzirom na njihovo nepovjerenje i prema Rusiji i prema Zapadu, Iranci su dugo gledali na svoju zemlju kao na usamljenog strateškog igrača. Zagovarali su uravnoteženu strategiju vanjske politike koja održava veze sa svim stranama. Neki umjereni, pa čak i konzervativni mediji i političke figure sada su izrazile nezadovoljstvo očitim naporima Teherana da napusti svoju neutralnost u ukrajinskom ratu.
Poput Rouhanijeve vlade, administracija predsjednika Ebrahima Raisija razvila je svoj odnos s Kremljom dok je vrata držala otvorenima prema Zapadu, posebno Evropi. Štaviše, ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian nedavno je odbacio ideju da je sudbina Irana povezana s sudbinom Rusije, komentirajući da će "Evropa imati mjesto u uravnoteženom pristupu vanjske politike vlade... Moramo izabrati najbolje i na Zapadu i na Istočno".
Zapravo, rat u Ukrajini stvorio je nove prilike za Iran da unaprijedi svoje interese i kod Rusije i prema Zapadu. Pokušaji Irana da razvije svoja vojna partnerstva s Moskvom omogućili su mu da pokaže svoju zrakoplovnu i odbrambenu tehnologiju, kao što se može vidjeti u ugovoru o bespilotnim letjelicama. Iran je takođe iskoristio razdor između Rusije i Zapada kako bi pokušao narušiti ono što vidi kao američku hegemoniju na Bliskom istoku.
U međuvremenu, rastući globalni troškovi energije učinili su Iran vrijednijim i za Evropu i za Rusiju. Iranski zvaničnici otvoreno su izjavili da bi mogli ponovno plasirati iransku naftu na međunarodna tržišta i tako smanjiti cijene energije u Evropi, u zamjenu za ukidanje nekih američkih sankcija protiv Irana. Teheran razmišlja o dugoročnom izvozu plina u Evropu (iako bi to zahtijevalo pažljivu koordinaciju s Moskvom).
Teheran bi sada Moskvi mogao ponuditi neka rješenja. Iznijeli su ideje o tome kako bi Rusija mogla imati koristi od ponovnog ulaska Irana na međunarodna energetska tržišta nakon obnove JCPOA-e. Iran bi mogao uvoziti rusku naftu i plin kako bi zadovoljio svoje domaće potrebe (što bi mu omogućilo izvoz više iranske nafte) ili ponovo izvoziti ruske proizvode neevropskim kupcima u ime Moskve. Nakon Putinove posjete Iranu u julu, dvije su zemlje navodno ubrzale svoje tehničke razgovore o takvim sporazumima.
Ne treba podcijeniti mjeru u kojoj donositelji odluka u Teheranu razvijaju odnose Irana i Rusije. Ali čini se da pažljivo kalibriraju sve poteze koji uključuju Moskvu kako bi izbjegli ljutnju elita kod kuće ili ograničavanje njihovih opcija sa Zapadom. Vjerojatno će nastaviti jačati odnose s Rusijom dok traže politički i ekonomski angažman sa Zapadom. Ruski rat protiv Ukrajine i moguća obnova JCPOA-e daju Iranu više prostora za provedbu uravnotežene vanjske politike. (Analiza Evropskog vijeća za vanjske poslove)
