Pristiže vojska u vozilima, pješke... Cesta koja vodi prema Solunu gotovo da niti nijednog trenutka nije prazna. Otvorio se drugi front s HVO-om. Vode se borbe. Vareš!

U selu su ostali žene, djeca, stari... U iščekivanju...

Predvečerje je. Sjedim na terasi. Vasvin restoran. Gledam u brzake voda što otiču, što odlaze naniže prema rijeci Bosni... Nikako se ne mogu očima “napojiti” te ljepote, tog kolorita, te živosti što je daje ova mala planinska rječica... Koliko je ratova ona ispratila? Koliko stradanja? Koliko je ona zabrinutih očiju gledala, baš poput mojih sada?

Odmara me ta “kriva rijeka”, to kretanje, ta snaga... Bože dragi, je li ovo posljednji put da gledam u vode Krivaje? Gdje ću biti sljedeću večer? U daljini se čuju detonacije... Biti ili ne biti, hamletovska dilema, sada i ovdje? Ili je to oduvijek bilo tako? Ima li ijedna generacija u Bosni a da nije doživjela rat, izgnanstvo, stradanje? Gledam u vode Krivaje. Hoće li ona biti nova Drina?

SPOJENA SLOBODNA TERITORIJA

Ne znam koliko je bilo sati kada su me probudili pucnji, pojedinačno, iz automatske puške. Već se mogla jasno razaznavati dnevna svjetlost. Gotovo u istom trenu i mama i ja s oprezom smo s kauča spuzali na pod, udaljivši se ka zidu, dalje od prozora i vrata, dalje od otvora...

Ne znam koliko je to trajalo. Osluškivali smo. Nije dalje pucalo. Polahko sam otvorio vrata i krenuo do susjedne kuće, našeg stanodavca. Bio je to sigurniji objekt za sakriti se u slučaju daljnje pucnjave, granatiranja... Na moje iznenađenje, ispred kuće stajao je njen vlasnik Taib sa suprugom Nefušom... Njihova djeca, Edin u dobi od osam i Admir nešto mlađi, trčkarala su kao da je vašar, kao da je neka svečanost, a ne rat koji je došao i na prag ovog sela? Kao da se ništa bitno ne dešava. Taib nasmijan... Čudno, zar nije u radnoj obavezi, u Paskoj, u bolnici, ili na putu prevozeći ranjenike? Njegov kombi, sada u službi saniteta, hitne pomoći, parkiran! Kao da mi je pročitao misli, reče: “Gotovo je. Vareš je oslobođen! Spojena je slobodna teritorija.”

Dolje ispod kuće vidjeh narod kako stoji. Dotrčao sam do tog brežuljka, gdje su svi stajali, i mladi i stari, sve što se zateklo u selu, čak i umorni vojnici iz sela čija je “produžena smjena” konačno bila okončana... Pratili smo pogledom kolonu na cesti. Vraćali su se vojnici iz tuzlanske regije u kamionima, u manjim vozilima u Kladanj, ili Živinice, ili Gračanicu, Sapnu, možda Gradačac... Mahali smo im. Vojnici su mahali nama. Poneko od njih bi dignuo ruku s visoko uzdignuta dva prsta. Bilo je i pucanja u zrak... Na izmučenim, napregnutim licima mladića, spremnih dati svakog časa ono najvrednije za slobodu, jasno su se mogli “pročitati” olakšanje, sreća, spokoj... Vraćali su se kućama, živi i zdravi! Svojim najbližim, majci, ocu, bratu, sestri, djevojci ili supruzi. Bilo je i onih (mnogo sam puta čuo tu priču, te sudbine prognanih iz istočne Bosne) koji su preživjeli a da niko od njihovih najbližih nije. Takvi su imali dodatni motiv, takvi su obično bili najhrabriji borci, gazije...

Rukovali su se u Varešu, poput savezničkih snaga na rijeci Elbi u Drugom svjetskom ratu, pripadnici Drugog korpusa s drugovima iz Kaknja, Zenice, Breze ili iz nekog drugog mjesta u zoni odgovornosti Trećeg korpusa...

RATNE PRIČE

Sišao sam do ceste želeći biti što bliže, želeći uživati u ovim momentima ponosa, slobode, prkosa... Vidjeh Vasvu. Zove me da svratim. Ispred parkiran vojni džip. Ulazim, restoran poluotvoren. Tek dva stola pripremljena. Skromno. Nešto suhog mesa, feta sir narezan u kriške. Za jednim stolom vojnici u ćošku restorana. Za stolom blizu ulaza, prično udaljena od prvog raspremljenog stola, sjedi druga grupa. Vasvin suprug Ahmo u društvu, čini mi se, oficira. “Sjedi”, izvuče mi stolicu Ahmo. “Šta ćeš piti?”, upita me. Znao sam da nema mnogo čega, blokada je i dalje, pa slegnuh ramenima i rekoh: “Šta ima!”

“Evo za tebe sok od jagode. Vojnici su donijeli paket. Toliko je zaliha u Varešu zarobljeno. Čini mi se, dovoljno da hrani i Zenicu i Tuzlu! Da prezimimo. Dobro će ovo doći”, reče Ahmo. Preko puta Ahme meni nepoznat deblji čovjek, neko “visoko” vojno lice, vidim po obilježjima. Nije s našeg kraja. Po naglasku, možda Tuzlak. Prilično izmučena, umorna lica. Kao da danima nije spavao. Skinuo je vojničku kapu, bacio je na stol i nekako nestvarno, kao da se obraća većoj grupi ljudi, negdje na otvorenom prostoru jako glasno počeo govor, na trenutke kao da je vikao, cijela se prostorija tresla.

“Idioti. Umjesto da naprave dogovor protiv agresora, oni prave dogovor s njima! Šta su im uradili u Posavini? Je li ijedno hrvatsko selo ostalo? Eto im i Boban i Tuđman! Nama su ovdje, s leđa, htjeli četnike propustiti... Da su prošli”, na trenutak je zastao, sada kao da je to želio što tiše reći, kao da krije informaciju, kao da ne želi da ga čuju ni oni vojnici na kraju restorana”, “bila bi ovo nova Bijeljina. Krvi bi nam se napili. A i sad je pitanje kako ćemo se odbraniti!”

Pogledao je pravo u mene i nastavio, ponovo u visokom tonu. “Nego, gospodo, izvinite me. Dvoje mi je ‘djece’, momci k'o jabuke, stradalo. Bespotrebno. Da su potpisali, prihvatili sporazum ko ovi iz..., kako se zovu ona sela – Mogulica?!?”, upita oficir. Ahmo ga ispravlja: “Magulica.“ “Da, da... Njima svaka čast. I dan-danas ratuju protiv četnika. Zadužili su ovu državu. Njima sve dati, sve beneficije tim ljudima... kada se prokleti rat završi.”

DRUGA STRANA POBJEDE

Ahmo mi je dao znak da se udaljim. Nabrzaka sam popio sok od jagode. Nakon nekoliko mjeseci popio sam sok iz staklenke! Bio sam radostan. Nekakva mala sitna radost. Nagovještaj da se možda stvari vraćaju u normalu?!?

Izašao sam na cestu. I dalje su prolazili vojnici. Euforija se širila selom. Mogla se opipati, bila je tu, u osmijesima djece i žena, kikotu koji se prolamao, nekim vedrijim temama... Nije se, kao do jučer, ispotiha, sa zebnjom (s onim što je prilično izvjesno da će doći, a nije nimalo prijatno), pričalo, planiralo o odlasku, o izbjeglištvu, pomjeranju, putu u nepoznato i neznano... Bila je to veličanstvena pobjeda Armije RBiH! I to u uvjetima totalne blokade, rata na dva fronta, kada su “kartografi”, i ovi neprijateljski i ovi iz međunarodne zajednice, već podijelili zemlju Bosnu “osudivši” je na nestanak.

Vraćeno je samopouzdanje napaćenom i izmrcvarenom narodu ovih krajeva. Ponovo se  počelo pričati o svakodnevici, o zimnici, sijelima, prijeratnom životu... Nakon nešto više od godinu strašnog udara srbijansko-četničkog agresora imali smo oružanu sila sposobnu izvoditi ofanzivna djelovanja. Oslobađati! Otkloniti opasnost! Osigurati kakav-takav život na slobodnoj teritoriji.

Sljedećeg dana došla je Julija B., naša kućna prijateljica, sada medicinska sestra u Paskoj Luci. Bio je 11. novembar 1993. godine. “Jutro”, pozdravi nas nakon što je ušla u prostoriju gdje smo stanovali.

“Dobro jutro. Dobro nam došla. Kako si? Otkud tebe?”, reče mama. Julija je slegnula ramenima, othuknula, sjela, da bi potom rekla: “Nije dobro. Nego, mogu li dobiti šoljicu kafe, pa ćemo pričati?! A došla sam s Taibom, vozačem. Znam da ste kod njega.” Mati je u tren oka izašla s kahvom. “Idem u Oćeviju. Tamo imam rodbine. Gotovo je sav narod izašao. Sve je ostalo. Ostala mi je i rodica K. Dobila sam propusnicu. Idem je posjetiti. Idem vidjeti može li se išta sačuvati. Nego, znam da je neimaština”, pogledala je u mene, da bi potom nastavila: “Neka pođe dijete sa mnom. Ostalo je nešto hrane. Bolje da uzmete vi, nego da završi po švercerskim tezgama ili da propadne.”

Brzo sam se spremio i pošao s Julijom. Kolima nekadašnjeg Doma zdravlja nakon sat vremena, stalno zastajući kako bismo propustili vojsku koja je išla u suprotnom smjeru, nekako smo se probili do Križevića. Tu je bila raskrsnica. Desno je put vodio prema Oćeviji i Varešu, lijevo prema Boganovićima i Olovu. Izašli smo. Došli do punkta. Julija je izvadila propusnicu. Vojni policajac je pogledao. “Još vam ne možemo garantovati bezbjednost. Molimo da se vratite. Dođite sutra”, reče policajac mrtvo-hladno.

Julija je otišla ka bolnici u Pasku. Vidno razočarana. Vratio sam se kući pješke. Bio sam radostan. Neću morati ponovo u izbjeglištvo! Barem za sada. Činilo mi se da ništa nije moglo pomutiti moju sreću tog dana... Razmišljao sam, sutra ćemo pokušati, sutra će biti nova nafaka...