Nešto je zbunjujuće i nelagodno s čim smo se suočili tokom boravka i nakon povratka iz Vitine. Jest, Vitina je poznata u turizmu raskošnim vodopadima Kravice, ali njezina je (prigušena) slava prije svega na kulturnoj mapi našeg naroda.
Tu je, u rubnom mjestu države priljubljenu uz Ljubuški, rođen 1839. godine Mehmed-beg Kapatanović Ljubušak „začetnik preporodne bošnjačke književnosti austrougarskog razdoblja“. Dva je puta gradonačelnik Sarajeva: u doba kraja turske uprave i sredinom vladanja Austro-Ugarske.
Obrazovan je političar, znalac jezika i reafirmator bošnjačke kulture, autor prvih bošnjačkih knjiga objavljenih latinicom i ćirilicom. Kaligraf. Putnik po Istoku i Zapadu. Musliman europske orijentacije. Svjestan svog porijekla i „zadanog vremena“.
Izradio je porodičnu genealogiju – do dobrih krstjana. Vlasnik je i glavni urednik lista „Bošnjak“. Potpisivao se bosančicom. Umro je u Sarajevu 1902. godine.
Vozeći Vitinom vidjesmo nad uzdignutom horizontu obrušene i potpuno u bršljan uvijene fragmente nekoć čudesnog zdanja posljednjeg ljubuškog kapetana Sulejman-bega, djeda Mehmedova, iz 1835, na kojem je pisalo: „Moj dvorac“. Od 22 sobe, 11 ih je imalo hamame.
Pored likovnih arabesknih čarolija drvorezbarenih šiša, dlijetom su urezani i kur'anski ajeti da podsjećaju i opominju. Po zidovima su bile freske sarajevskog slikara Saliha Ćeremidžija. Posljednje fotografije dvora, uradio je 1931. godine, uoči smrti, pjesnik Ali Riza Kapetanović.
Dvorac je urušen sam od sebe nebrigom „narodne vlasti“ 1950. godine.
Vitinska džamija koju je izgradio Ali-beg Kapetanović, muteselim, sin Sulejman-bega, otac Mehmed-begov. (Pored džamije – postiđena je ruina: „u ratu stradala“ porodična kuća Kapetanovića. Nalik je filmskim kulisama u koje se obnoć skupljaju zli dusi i prognani Iblisovi sinovi.)
U godinama ‘92-‘95. džamija je strahovito oštećena, mada ovdje nije bilo „ratnih dejstava“. Ostala je bez krova, bez inventara, bez prozora i bez vrata. Unakažena. Na bijeloj metalnoj ploči trojezični je tekst koji govori o njezinim graditeljima, o njezinom proglašenju nacionalnim spomenikom 2006. i otvaranju 2010.
U kriterijima za proglašenje nacionalnim spomenikom, uzelo se u obzir da je historija „objekta povezana sa znamenitom ličnošću“ što upotpunjuje „priču“ o spomeniku kulture.
Džamija je jednostavna: jednoprostorna, s trijemom otvorenim na tri strane, šatorastim krovom prekrivena pod kojim je skrivena drvena kupola. Munarica je potpuno odvojena, podignuta na sučelje dvaju zapadnih zidova. Zgrada džamije je kubasta građevina, visoka oko osam metara. U gornjoj zoni kubusa vidljive su zvučnice, glineni ćupovi ugrađeni zbog akustike prostora. Urešena je levhama ispisanim po zidovima, arabeskama i floralnim dekoracijama. Prostor gotovo da lebdi i leluja na nježnim tepisima što zastiru svaki posvećeni milimetar.