U jugoslavenskoj saveznoj službi sigurnosti 1952. godine bilo je registrirano 140.000 političkih emigranata. Krajem 60-ih godina njihov broj procjenjivan je na oko 230.000, od kojih se njih približno 20.000 “neprijateljski odnosilo” prema Jugoslaviji. Jugoslavenska statistika je 1989. godine evidentirala 250.000 ratnih i poratnih emigranata, “četnika, ustaša, nedićevaca, domobrana, balista, belogardejaca, zarobljenika vojske Kraljevine Jugoslavije, oko 120.000 poratnih izbjeglica, članova porodica raznih kvislinga, dijelova razvlašćene buržoazije”. Spominjala se procjena od oko 30.000 emigranata uključenih u različita emigrantska udruženja, blizu 5.000 aktivnih u neprijateljskoj djelatnosti, a među njima i oko 1.000 ekstremista “spremnih i na najgrublje metode djelovanja (diverzije, terorizam i sl.)”. Ove podatke iznio je dr. Safet Bandžović na simpoziju “Bošnjaci u emigraciji: Adil Zulfikarpašić i nacionalno-politički vidokrug časopisa Bosanski pogledi”.

Adil Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta u Zürichu i Sarajevu i jedna od najznamenitijih ličnosti u savremenoj bosanskohercegovačkoj historiji, proveo je pola svoga životnog vijeka, a veći dio svog zrelog života, u emigraciji, od 1946. do 1990. godine i bio od jugoslavenskih obavještajnih službi praćen, nadgledan i karakteriziran kao neprijatelj države.

“U emigraciji je stekao bogatstvo, ostvario ugled u demokratskim političkim krugovima i započeo ostvarivati jedan od svojih ciljeva, a to je doprinijeti osvještavanju svoga naroda – Bošnjaka, a zatim i kako je sam rekao demokratizaciji i liberalizaciji rodne zemlje, a u skladu s najuzvišenijim principima humanizma i slobode”, kazala je v. d. direktorica Bošnjačkog instituta Amina Rizvanbegović-Džuvić obraćajući se učesnicima simpozija.

Zulfikarpašić 1960. godine, navela je Rizvanbegović-Džuvić, pokreće list Bosanski pogledi, koji je povezao inače razjedinjenu muslimansku emigraciju, koja je bila u opasnosti da izgubi svoj kulturni i nacionalni identitet, pružajući joj platformu da govori u svoje vlastito ime. Zulfikarpašić u jednom svom tekstu piše: “Ja sam se obratio muslimanima kako bi se čula naša autentična riječ, da ne govore drugi u ime nas, ni mi u ime drugih. Uvijek su o muslimanima govorili srpski ili hrvatski političari; sada o muslimanima govore muslimanski intelektualci.”


Amina Rizvanbegović-Džuvić

Izdavanjem Bosanskih pogleda Adil Zulfikarpašić postao je nesumnjivi promotor i nosilac svih značajnih političkih, kulturnih i drugih inicijativa Bošnjaka u emigraciji.

Prema riječima direktorice Bošnjačkog instituta, Zulfikarpašić je bio nosilac ideje bošnjaštva kao nacionalnog određenja bošnjačkog naroda i glavni promotor njegovog uključenja u evropske demokratske tokove, što je smatrao svojim tadašnjim najvećim političkim uspjehom.

Bio je jedan od inicijatora pokreta Demokratska alternativa osnovane 1963. godine u Velikoj Britaniji, gdje je istakao nužnost toga da se “Bošnjaci muslimani uzmu kao ravnopravni faktor Srbima i Hrvatima i da se o Bosni i Hercegovini govori kao o jednoj ravnopravnoj republici”.

Iste godine Zulfikarpašić je s demokratski orijentiranim Bošnjacima okupljenim oko Bosanskih pogleda pokrenuo u Münchenu osnivanje Liberalnog demokratskog saveza Bošnjaka Muslimana i bio izabran za njegovog predsjednika. Ova organizacija uspjela je u tome da se čuje autentični i autohtoni glas Bošnjaka koji nepokolebljivo stoje na stanovištu cjelovite, nedjeljive Bosne i Hercegovine i bošnjaštva kao jedinog svog nacionalnog obilježja, ne namećući ga ni Srbima ni Hrvatima, zalažući se pritom za saradnju sa svim demokratskim i liberalnim snagama u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini.

Postao je značajna ličnost svjetskog liberalnog pokreta i član Liberalne internacionale, gdje je kroz posebnu muslimansku grupu zastupao interese Bošnjaka.

Kako je istakao dr. Safet Bandžović, proučavanje djelovanja bošnjačke političke emigracije nakon Drugog svjetskog rata, njenih demokratskih, političkih i nacionalnih opservacija, analiza i vizija, posebno onog njenog dijela okupljenog oko Adila Zulfikarpašića i Bosanskih pogleda, bilo je mahom zaobilaženo ili marginalizirano u naučnim istraživanjima.

BOŠNJAŠTVO KAO JEDINA NACIONALNA IDENTIFIKACIJA

Imajući u vidu potrebu i značaj proučavanja djelovanja upravo bošnjačke demokratske emigracije u okviru proučavanja savremene historije Bošnjaka, kao i Bosne i Hercegovine, te činjenicu da se 2023. godine navršava 60 godina od osnivanja Demokratske alternative i 60 godina od osnivanja Liberalnog demokratskog saveza Bošnjaka Muslimana, Bošnjački institut je, na inicijativu upravo dr. Bandžovića, odlučio organizirati ovaj simpozij.

Prema Bandžovićevim riječima, historiografska istraživanja ove emigracije, složenog političko-sociološkog fenomena, otvaraju nizove pitanja o njenoj heterogenosti, međusobnim odnosima, političkim pogledima, oblicima organiziranja, stavu prema Jugoslaviji, kritici režima. Mnogobrojni emigranti našli su se, odlaskom iz Jugoslavije, u stanju “problematične prošlosti, mračne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti”. Izbjeglištvo može biti i blagodatno. Istrgnut iz svoje sredine, čovjek, htio ne htio, bačen na drum pod kišu i nepogodu, ponekad prvi put počinje odlučivati o svom životu, ozbiljno misliti i osmišljavati svoj život. Za mnoge je izbjeglištvo pravo duhovno buđenje. Procent istaknutih stvaralaca u svim oblastima nauke koji su emigrirali neuporedivo je veći nego procent kod bilo kojeg naroda na planeti. Stanje izbjeglištva, između ostalog, sučeljava i ljude različite ideološke, vjerske, etničke ili nacionalne pripadnosti i identiteta. Istovremeno ih spaja i razdvaja, pogodno je za iskazivanje, ako ne i bujanje bilo negativnih (prema tuđoj grupi “drugih” i “drugačijih”) ili pozitivnih (prema vlastitoj grupi “naših” i “istih”), objašnjava Bandžović.


Safet Bandžović

U ličnosti Adila Zulfikarpašića različiti se elementi prepliću i dopunjavaju, kazao je svojevremeno najpoznatiji jugoslavenski disident Milovan Đilas, koji će početkom devedesetih voditi razgovor i objaviti knjigu o Zulfikarpašiću. Stvaralaštvo je dar i blagodat, kaže Đilas, “ali i nevolja i patnja: sve je to poklonjeno na rađanju Adilu Zulfikarpašiću, a sve je to ispatio i izmučio u svom životu”. Nesklon “ekstremističkim politikama afekta, isključivosti i konflikta”, kao ideolog “sekularnog bošnjaštva, nasuprot uskogrudim mitomanskim bućkurišima koji dominiraju Balkanom, prosvetiteljski je doživljavao naciju kroz kulturu i kulturni identitet, emancipatorski put zaostalih naroda ka tekovinama svetske baštine”. Skoro pet decenija on je bio “neosporni politički i nacionalni lider bošnjačke protukomunističke emigracije. Takvim je bio priznat od Bošnjaka, ostalih južnoslavenskih emigrantskih zajednica, i od zajednice evropskih liberala”, napisao je Đilas.

Cjelokupna Zulfikarpašićeva djelatnost obilježena je dvjema osnovnim idejama: bošnjaštvom i liberalnom demokratijom. Bošnjaštvo je za njega, kako i sam naglašava 1990. godine, “jedina nacionalna identifikacija muslimana Bosne”, historijska šansa da se “artikuliraju kao državotvorni faktor, kao većinski narod koji je dugo bio izložen pokušajima da se trajno zadrži kao amorfna masa”. Bio je, pisalo se, prožet ljubavlju prema Bosni i Hercegovini i predanosti islamu. Njegova politička aktivnost bila je “sinhronizacija rada s vlastitim principima i savješću”. Život mu je bio, prema vlastitim riječima, “život vječitoga opozicionara kojemu je smisao političkog rada bila opozicija”. Za sebe je govorio da je bio “emigrant među emigrantima”.

Dolazak u emigraciju, naglašavao je kasnije Zulfikarpašić, zamišljao je drugačije. “Imao sam potrebu da se oslobodim jednoga košmara, ali došao sam u drugi. Prije svega, struktura emigracije u koju sam došao bila je za mene šokantna. Emigraciju su sačinjavali ljudi koji su čitav život bili moji politički protivnici i koji su bili, može se reći, moji neprijatelji. Što se tiče Hrvata, to je bila ustaška emigracija, kod Srba četnička, te dvije su dominirale. Muslimana je bilo vrlo malo. Bili su to opet djelomično Hrvati, a jedan mali broj koji je iz Beograda došao u Evropu bili su velikosrbi po svom političkom uvjerenju. Normalno, bilo je tu i antikomunističke demokratske emigracije”, kazao je jednom prilikom Zulfikarpašić.

Isticao je kako je “među našom emigracijom bio i još uvijek je jedan vrlo veliki broj konstruktivnih i uvaženih političkih ličnosti, velikih demokrata, koji nikada nisu učinili nikakav moralni, politički niti kriminalni delikt. Jednostavno, napustili su zemlju jer nisu mogli da rade i misle slobodno. Ta emigracija je uvijek, manje ili više, bila sklona jednoj demokratskoj Jugoslaviji. Baš među takvim ljudima ja sam stekao veliki broj prijatelja.”

ZBIJANJE REDOVA BOŠNJAČKE EMIGRACIJE

Baveći se prvobitno novinarskim radom, Zulfikarpašić je svoje radove objavljivao u hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj emigrantskoj štampi, kao i u američkim i evropskim novinama. Osnivanje Bosanskih pogleda bio je, s ove distance gledano, logičan potez za nekog ko se bavio politikom i novinarstvom a nije ima prostora da javno iskaže svoj bošnjački stav o bilo kojem pitanju. 

Pokretanjem Bosanskih pogleda, kao glasila Bošnjaka u emigraciji, u čemu je određujuću ulogu imao Adil Zulfikarpašić, šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do “zbijanja redova bošnjačke emigracije i njenog okrupnjavanja, naročito do manifestiranja njenog političkog i jasnijeg nacionalnog gledišta”. Pojava tog glasila bio je “centralni događaj u naporima dijela bošnjačke emigracije da se autonomno institucionalizira i tako odbrani od agresivnih prozelitističkih i političkih nasrtaja, paternalizma, negiranja i svojatanja od strane hrvatske i srpske emigracije”.

Ono što je predstavljalo konstantu u pisanjima Bosanskih pogleda bilo je pronalaženje modela za očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Govoreći o Bosanskim pogledima, Zulfikarpašić je 1990. godine kazao, iako ovaj list već decenijama nije izlazio, da i tada potpisuje sve što je onda napisano. “Mi smo odmah nastupili za jednu saradnju sa našom braćom Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini i odmah smo najavili rat ekstremnim elementima. Bili smo u opoziciji komunističkom režimu samo u konkretnim slučajevima. Mi nikada nismo postali neki antikomunistički list koji apriori osuđuje sve što se događa u Jugoslaviji, nego smo isključivo i samo osuđivali one stvari koje su osuđivali i prvi jugoslovenski disidenti. Moram da priznam da su neki jugoslovenski disidenti koji danas hodaju po Americi i Evropi daleko, daleko radikalniji nego što smo mi u Savezu Bošnjaka ikad bili, a pogotovo ljudi okupljeni u Demokratskoj alternativi.”

U svom izlaganju dr. Mesud Šadinlija podsjetio je da bošnjačka emigracija u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nije imala brojne i razvijene institucije. Pedesetih godina prošlog stoljeća bilo je svega 10-15 mesdžida oko kojih su se okupljali i nekoliko humanitarnih organizacija, s jednom izdavačkom kućom. Sve su te ustanove radile na bazi skromnog samofinansiranja. U Beču je djelovala Muslimanska socijalna služba, koju su vodili dr. Smail Balić i Muhamed Pilav. Ta organizacija povremeno je izdavala dvojezični bilten Pravi put i naučnopublicističku seriju “Muslimanska biblioteka”, koju je uređivao Smail Balić. U tuđini i suočeni s brojnim egzistencijalnim problemima, bošnjački emigranti su se okretali sebi bliskim i bolje organiziranim emigrantskim skupinama i njihovim mrežama i institucijama podrške, najviše hrvatskim, a u jednom dijelu i srpskim. To im je istovremeno stvaralo i dodatne probleme.

Autonomni bošnjački pokret u emigraciji utemeljili su u Beču Adil Zulfikarpašić i Muhamed Pilav i grupa ljudi okupljenih oko njih. Njegova vodeća politička figura ubrzo je postao Adil Zulfikarpašić, koji je nakon raskida s komunizmom u emigraciji tragao za putevima obnove svog duhovnog integriteta u okviru islamskih vrijednosti, a u političkom smislu u okviru evropske demokratske i liberalne tradicije, kazao je Šadinlija. Sliku tog traganja, razvoja i artikulacije političkih ideja, Zulfikarpašićevih ličnih i emigrantskog kruga kojem je pripadao, daju Bosanski pogledi, kao nezavisni list muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu, čiji je prvi broj objavljen 1955. godine u Beču, a koji je stvarno i relativno redovno izlazio u Švicarskoj od 1960. do 1967. godine i čiji je Zulfikarpašić bio glavni i odgovorni urednik i finansijer.

LIBERAL I ANTIFAŠIST

“Iako je bio nesumnjivo antirežimski, ni list ni njegov urednik nisu usvojili tako čest i u to vrijeme lukrativan antikomunistički diskurs. Zbog toga su sebi osigurali posebno mjesto u skučenom emigrantskom svijetu. Zulfikarpašić je u svojoj ličnosti simbolički i praktično nastojao spojiti antifašističke vrijednosti svoje partizanske mladosti, kojih se nikada nije odricao, i liberalno naslijeđe Evrope. To ga je izdvajalo u odnosu na druge političke orijentacije unutar bošnjačke emigracije, koje su uglavnom bile refleksi predratnih političkih tradicija. Čvrsto je zagovarao pravo na izbor i demokratsku, izbornu, pluralnu višepartijsku legitimaciju vlasti. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, borba za njenu samostalnost i ravnopravnost Bošnjaka kao naroda predstavljala je osnovu. Uvjeren da je Bosna bila srž spora Srba i Hrvata, Zulfikarpašić i njegovi politički saborci vjerovali su da je aktivna uloga Bošnjaka u razrješenju tog spora bila od prvorazrednog značaja te da se Bošnjaci u traženje rješenja moraju aktivno uključiti na način da ne sklapaju sa Srbima pakt protiv Hrvata niti s Hrvatima protiv Srba, već na principima bratske saradnje i ravnopravnosti“, kazao je Šadinlija.


Mesud Šadinlija

Odnos prema srpskom i hrvatskom nacionalizmu u emigraciji i komunistima u Jugoslaviji, dvjema varijantama, kako je smatrao, totalitarnih orijentacija, Adil Zulfikarpašić držao je ključnim. Uslov za saradnju s njima, navodi dr. Milivoj Bešlin, bio je odnos prema Bosni i Hercegovini, njenom subjektivitetu i posebnosti bošnjačkog identiteta. U pismu Bećiru Tanoviću Zulfikarpašić je u oktobru 1963. godine pisao da se njegovo nacionalno opredjeljenje nije izmijenilo u odnosu na ranije: “Ja sam uvijek od moje mladosti stajao na liniji bošnjaštva i slobodne Bosne. Ja sam nacionalno opredjeljenje na srpsku ili hrvatsku stranu gledao kao na političko i kulturno opredjeljenje koje se ne može uporediti sa narodnim i koje je njemu uvijek podređeno.”

Kada su pokrenuti Bosanski pogledi, pisao je dalje Zulfikarpašić, “cijela emigracija muslimanska bila je u hrvatskim vodama. Mi smo morali (bar ja) da taktiziramo i da povedemo politiku koja neće pozitivne snage koje su se opredijelile odbaciti nego koje će je privući bošnjaštvu. To je bio moj cilj i Bosanski pogledi su bili i ostali jedini koji su to bošnjaštvo stvarno i politički i afirmirali i iznijeli, branili i dokazivali.”

Rezultate svoga rada on je u pismu Tanoviću označavao kao velike jer je “ogromna većina naše emigracije spremna da se na liniji Bosanskih pogleda angažira i da je podrži”. Kao dalji uslov diseminacije novog nacionalnog narativa Zulfikarpašić je navodio stvaranje nacionalno-političke organizacije. Tanović je u ljeto 1963. godine, piše Bešlin, obavijestio Zulfikarpašića da je u SAD-u napravio ogranak društva “Prijatelja Bosanskih pogleda”. Zulfikarpašić mu je odgovorio da su zadaci organizacije da širi osnovne ideje časopisa, održava sastanke na kojima bi se diskutiralo o objavljenom sadržaju lista i pronalazi nove pretplatnike i donatore. Kao osnovni zadatak, pisao je Zulfikarpašić Tanoviću, bio je rad na izgradnji “sloge muslimana iz BiH” kao i širenje atmosfere “povjerenja i ljubavi”.


Milivoj Bešlin

Kada se početkom devedesetih godina urušio režim komunističke diktature i nastupio period demokratizacije i političke pluralizacije društva, i dio emigracije vratio se na domaću političku scenu, značajan akter u tom procesu ponovo je bio Adil Zulfikarpašić, jedan od najvažnijih ljudi u osnivanju i brzom usponu Stranke demokratske akcije, organizacije koja je ubrzanim rastom i stečenom podrškom naroda zauzela polustoljetnu prazninu u centru bošnjačkog političkog spektra.

Vraćanjem historijskog imena Bošnjak 1993. godine Zulfikarpašić je, moglo bi se tako reći, ispunio svoju životnu misiju. Posljednju deceniju života nije se više aktivno bavio politikom, ali je do kraja nastavio rad na kulturnom razvoju i nacionalnom osvještavanju Bošnjaka.