Saradnja partizana i četnika u prvoj godini Drugog svjetskog rata nije bila sporadična, uključujući i sporazum Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića postignut u Brajićima 27. oktobra 1941. godine. O različitim oblicima njihove saradnje, uključujući i vojnu, o pregovorima i sporazumima postoji mnogo svjedočenja i zapisa, ali malo je ostalo sačuvanih dokumenata koji to bjelodano pokazuju. Jedan od njih jeste proglas “poštenom i rodoljubivom narodu Bosne!”, koji objavljujemo u ovom broju Stava. Taj proglas treba posmatrati skupa s tekstom sporazuma koji su isti potpisnici utvrdili istog tog dana, 1. oktobra 1941. godine, koji također objavljujemo. Tekstovi ovih dvaju dokumenata sami po sebi nisu sporni – visokorangirani komandanti dogovaraju se o zajedničkoj borbi – sporno je ono pred čim se u tom trenutku žmiri, da četnici provode genocid nad Bošnjacima.

No treba gledati i kontekst. I jednima i drugima dogovor je itekako važan, osim što se prekidaju i predupređuju međusobna neprijateljstva, odnosno zatvara jedan front, time se i povećava srpska ustanička masa. Ali u istom kontekstu treba gledati i druge stvari. Koliko je god ova saradnja bila vojnički opravdana, toliko je time napravljen korak dalje u pridobijanju Bošnjaka da se pridruže partizanima. Zvuči više nego cinično, dakako i neiskreno, da četnički komandanti i vojvode, odgovorni za masovna ubistva Bošnjaka, potpisuju proglas u kojem Muslimane pozivaju da pomognu borbu “svoje srpske braće”, pritom spominjući slogu i ljubav. Kada se govori i piše o nevelikom učešću Bošnjaka u prvoj fazi oružanog otpora okupatorima i kvislinzima, neophodno je imati u vidu ove činjenice, odnosno staviti se u ulogu prosječnog Bošnjaka koji je upravo umakao ispod četničkog noža Jezdimira Dangića i njegovih četnika.

U nastavku donosimo kratke biografije potpisnika proglasa. Naročito zanimljivom čini se biografija Pere Đukanovića, koji će kao četnički vojvoda nakon nekog vremena prijeći u partizane i postati vijećnik ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.

Vojvoda Pero

Pero Đukanović (Donja Kravica kod Bratunca, 1892 – Beograd, 1986) bio je jedan od organizatora ustanka u Srebrenici i Bratuncu 1941. godine. Učesnik je Prvog svjetskog rata i sudionik probijanja Solunskog fronta. U augustu 1941. godine njegove ustaničke jedinice zauzele su Srebrenicu i Bratunac. To je period kada u Istočnoj Bosni djeluje veći broj samostalnih ustaničkih, mahom pročetničkih ili četničkih jedinica. Draža Mihailović šalje Jezdimira Dangića s namjerom da stvori jedinstvenu komandu nad ovim formacijama. Đukanović komandu predaje Dangiću, a od Mihailovića dobiva titulu četničkog vojvode. Nazvao ga je Vojvodom od Ludmera, po oblasti oko Bratunca u kojoj je djelovao. Đukanović i Dangić smjenjuju se u tom periodu kao faktički komandanti jer Dangić ne operira sve vrijeme izravno na prostoru Srebrenice i Bratunca.

Prema istraživanjima Vladimira Dedijera i Smaila Čekića, u Srebreničkom kotaru ubijeno je približno 1.000 Bošnjaka od 18. augusta 1941. do 16. januara 1942. godine. Pero Đukanović iz četnika prelazi u partizane, po jednim izvorima, u proljeće 1942. godine, po drugima 1943, a po trećima, on je u partizane otišao u proljeće 1942, ali se vratio u četnike, pa se potom 1943. godine definitivno priklonio partizanima. Bio je vijećnik Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, a iza rata obavljao različite političke dužnosti u rodnom kraju.

Pero Đukanović
Vojvoda Pero Đukanović

Tokom zasjedanja ZAVNOBiH-a tvrdio je da je iz četnika otišao jer nije htio sudjelovati u ubijanjima muslimana, iako je do njegovog izlaska iz Jugoslavenske vojske u otadžbini završena većina pokolja nad Bošnjacima u Istočnoj Bosni. Nakon razlaza Tita i Staljina i Rezolucije Informbiroa, Đukanović biva uhapšen. Robijao je u Sarajevu i Tuzli, a njegovi sinovi, koji su s njim skupa ratovali, završili su na Golom otoku. Umro je u 93. godini 1986. u Beogradu.

Srpska akademija nauka i umetnosti posthumno mu je 1991. godine objavila sjećanja objedinjena u knjigu Zapisi Pere Đukanovića – Ustanak na Drini. Knjigu su 1994. godine promovirala istaknuta imena Srpske akademije nauka i umetnosti. Milorad Ekmečić definirao je Đukanovića kao svojevrsnu paradigmu, napisavši između ostalog: “Ako bismo tražili neki prosek i prosečnog Srbina koji je učestvovao u jugoslovenskoj revoluciji od 1941. do 1945. – a prosek bi se morao tražiti između zadnjeg stražara negde u brigadi ili u nekom selu do maršala Tita ili generala Draže Mihailovića – onda bi verovatno to bio P. Đukanović.” Zdravko Antonić, tadašnji direktor Balkanološkog instituta, također akademik, bio je još precizniji: “Kako se kaže u knjizi, on je menjao vojničke kape, nosio je austrougarsku, nosio je rusku, nosio je srpsku na Solunskom frontu itd., i u II svetskom ratu isto tako nosio je četničku i partizansku, ali on nije menjao svoj karakter, svoj odnos. On je uvek bio pre svega Srbin i on pripada onim narodnim tribunima koji će u stvari uvek donositi dobrobit svome narodu. On je, zapravo, autentičan predstavnik jednog naroda koji je stalno bio izložen sukobima, ratovima, i nije nikada zaboravljao odakle je krenuo i uvek bi se vraćao tamo odakle je počeo.”

Kapetan Mihailović

Sergije Mihailović, četnički kapetan, komandovao je četničkim Rogatičkim odredom. Bio je među najodgovornijima za pokolje koje su četnici provodili u Istočnoj Bosni od ljeta 1941. do proljeća 1942. godine. Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi Genocid nad Muslimanima navode njegovu izjavu: “Riješili smo se neprijatelja, ubili smo 5.000 muslimana u Foči i Goraždu”, a tokom suđenja Draži Mihailoviću iznose se i drugi dokazi o kapetanu Sergeju Mihailoviću, pa se, između ostalog, navodi i njegova izjava: “Mi smo četnici i ujedno osvetnici.”

Sergije Mihailović prisutan je i komanduje četničkim jedinicama u Foči i u Goraždu tokom masovnog ubijanja civila, žena i djece. Pokolji tokom njegovog komandovanja događaju se u Foči od 5. decembra 1941. do 20. januara 1942. godine, a u Goraždu od 1. decembra 1941. do 26. januara 1942. godine. Poginuo je na putu između Rogačice i Okletca u aprilu 1942. godine “dok je zamaskiranim vozilom prevozio streljivo za Bosnu. Iz nepoznatog razloga, streljivo je eksplodiralo i tom su prilikom poginuli svi koji su se nalazili u vozilu.”

Jezda

Jezdimir Dangić (Bratunac, 1897 – Sarajevo, 1947) četnički je major i vojvoda. Kao mladić, priključuje se pokretu “Mlada Bosna” i nakon atentata na Franza Ferdinanda biva osuđen na tri i po godine zatvora za veleizdaju. Studirao je pravo, a 1928. godine prelazi u aktivnu žandarmerijsku službu. Drugi svjetski rat zatiče ga na mjestu komandira Dvorske žandarmerijske čete, koja je pratila kralja Petra II od Beograda do Nikšića prilikom bijega iz Jugoslavije pred Nijemcima. Dangić ostaje u zemlji i ubrzo se pridružuje Draži Mihailoviću na Ravnoj Gori.


Vojvoda Jezdimir Dangić

U jednom dokumentu naslovljenom kao “Izveštaj opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu oružanih snaga na jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu”, koji potpisuje njemački artiljerijski general Paul Bader, između ostalog je zapisano: “O ličnosti majora Dangića može se reći sledeće: On je star 44 godine, oženjen i ima 2 ćerkice – od 4 i 10 godina. Njegov otac je bio sveštenik, tri i po godine je bio u zatvoru, osuđen na smrt a zatim pušten. Njegova majka je bila takođe uhapšena i u zatvoru je poludela. Dangić ima devetoro braće i sestara. On sam je odsedeo tri godine na robiji i naučio je da plete korpe. Bio je u aktivnoj službi, prebačen je u žandarmeriju i konačno aprila 1941. postao komandant kraljeve telesne žandarmerije. On je kralja pri njegovom bekstvu dopratio do granice. Kako je ispričao, on je na dobijeno naređenje da i dalje ostane u kraljevoj pratnji odgovorio da jedan Srbin ne bi smeo da napusti svoju zemlju u nevolji i nije izvršio naređenje.”

Mihailović ga šalje u Bosnu i imenuje komandatnom korpusa Istočne Bosne. Tokom njegovog komandovanja od 16. augusta 1941. do 12. aprila 1942. godine u istočnoj Bosni izvršen je genocid nad Bošnjacima. Dangić u to vrijeme pregovara s partizanima Nijemcima, Italijanima, ali i s vlastima NDH uz posredovanje Nijemaca. U februaru 1942. godine skupa s Perom Đukanovićem odlazi u Beograd na neuspješne pregovore s Nijemcima. Ubrzo nakon toga, 12. aprila biva uhapšen u okolici Bajine Bašte i poslan u njemački zarobljenički logor u Poljsku. Tu se 1944. godine pridružuje poljskom pokretu otpora protiv Nijemaca i postaje komandant pješadijske brigade. Rusi ga nakon nekog vremena hapse i potom izručuju Jugoslaviji. Osuđen je na smrt u februaru 1947. godine i strijeljan u Sarajevu na nepoznatoj lokaciji.

Tempo

Svetozar Vukmanović Tempo (Cetinje, 1912 – Budva, 2000) jedan je od vodećih jugoslavenskih komunista, organizator ustanka i poslijeratni visoki dužnosnik. Učesnik je sjednice na kojoj je 4. jula 1941. godine donesena odluka o podizanju oružanog ustanka. Krajem septembra 1941. godine postavljen je za komandanta Glavnog štaba NOP odreda BiH i izabran za člana Vrhovnog štaba NOP Jugoslavije. Poslije rata obavljao je mnoge dužnosti, između ostalog, bio je načelnik Glavne političke uprave Jugoslavenske armije i pomoćnik ministra za narodnu odbranu, ministar rudarstva Vlade FNRJ, predsjednika Savjeta za energetiku i ekstraktivnu industriju Vlade FNRJ, predsjednika Savjeta za industriju Vlade FNRJ, predsjednik Privrednog savjeta i potpredsjednik Saveznog izvršnog veća (SIV), član Izvršnog odbora SUBNOR-a Jugoslavije i predsjednik Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije. Bio je član Savjeta narodne odbrane, član Savjeta federacije i član Izvršnog odbora Saveznog odbora SSRN Jugoslavije. Od novembra 1945. do aprila 1969. godine biran je za poslanika Savezne skupštine. Uz to je obavljao i najviše partijske dužnosti. Narodnim herojem proglašen je 1951. godine.

Svetozar Vukmanović Tempo

Svojom memoarskom knjigom Revolucija koja teče, koja je bila prva memoarska knjiga jednog tako visoko rangiranog državnog i partijskog rukovodioca, Tempo je izazvao različite kontroverze iznoseći i neke detalje koje je dotadašnja historiografija prešućivala. To je označilo i njegovo udaljavanje iz društvenog i političkog života Jugoslavije. U ovoj knjizi zabilježio je i sastanak s četnicima koji je prethodio potpisivanju dokumenta o saradnji i proglasa 1. oktobra 1941. godine:

“Čolaković, Princip i ja sastali smo se u Drinjači sa majorom Jezdimirom Dangićem; on je došao u istočnu Bosnu tek pošto su ustanici oslobodili i njegovo rodno mjesto – Bratunac. Na tom terenu ustanak je počeo akcijama partizana na Romaniji, u Sekovićima i Vlasenici. Ali, kako nije bilo komunista na području Srebrenice, Drinjače, Bratunca i Han Pijeska, organizatori ustanka bili su pojedini ugledniji seljaci. U rejonu Han Pijeska se pojavio Aćim Babić, privatni preduzimač u eksploataciji šumskog bogatstva, a u rejonu Drinjače se istakao Pero Đukanović, seljak i nosilac Karađorđeve zvijezde. Tako je ta teritorija došla pod vlast ljudi koji nijesu priznavali komandu partizanskih štabova. Na tu teritoriju je došao Dangić; njega je poslao Draža Mihailović da formira četnički štab za istočnu Bosnu.

Sastanak je održan u komandi mjesta; sa četničke strane su prisustvovali Dangić, Pero Đukanović i kapetan Sergije Mihailović, koji je došao iz Srbije zajedno sa Dangićem.

Uzeo sam prvi riječ i iznio principe na kojima bi trebalo da bude zasnovana naša saradnja, a koji su usvojeni na savjetovanju u Stolicama. Naglasio sam da se borba vodi protiv okupatora, ustaša i njihove države, a ne protiv Muslimana i Hrvata.

Dok sam izlagao principe na kojima treba da počiva naš sporazum, Dangić me je često prekidao. Izjavljivao je da prihvata svaku tačku sporazuma koji sam predlagao. To me je iznenadilo jer sam očekivao pregovaranje, natezanje. Naišao sam, međutim, na sasvim drugačiju situaciju. Četnici prihvataju naše prijedloge bez prigovora! Pitao sam se zašto to čine; da li je kod njih ipak preovladao patriotizam ili se tu krije nešto drugo.

Neko je predložio da uputimo zajednički proglas narodima Bosne i Hercegovine. Prihvatili smo prijedlog jednoglasno i ovlastili Čolakovića i Dangića da napišu koncept proglasa. Tekst je bio odličan, potpuno na našoj liniji. Prihvaćen je takođe jednoglasno. Sve me je to zaista iznenadilo. Osjećao sam potrebu da razgovaram sa Čolakovićem. Čim smo ostali sami, upitao sam ga:

– Šta misliš, je li ovo dobro?

– Mislim da jeste –  odgovorio mi je sigurnim glasom – jer narod očekuje ovakav sporazum.

Ja, međutim, nijesam bio baš tako siguran. Nešto me je uznemiravalo; ali šta – to nijesam znao.”

Seljo

Slobodan Princip Seljo (Hadžići, 1914 – Foča, 1942) organizator je ustanka i jedan od prvih proglašenih narodnih heroja Jugoslavije. Njegov stric bio je Gavrilo Princip, s kojim je Jezdimir Dangić dijelio uvjerenja tokom njihovog zajedničkog djelovanja u “Mladoj Bosni” prije Prvog svjetskog rata. U pripreme za ustanka Seljo se uključuje još u junu 1941. godine, a u julu imenovan je za člana Oblasnog štaba za sarajevsku oblast.


Slobodan Princip Seljo

Učestvovao je u formiranju Romanijskog partizanskog odreda. Početkom februara 1942. godine postavljen je za komandanta Operativnog štaba NOP-a za Istočnu Bosnu. Uskoro nakon toga razbolio se od tifusa. Umro je u okolici Foče u aprilu 1942. godine. Sahranjen je poslije rata u Spomen-parku Vraca u Sarajevu.

Ročko

Rodoljub Čolaković (Bijeljina, 1900 – Beograd, 1983) revolucionar je i književnik, učesnik Španskog građanskog rata, jedan od organizatora oružanog ustanka 1941. godine i narodni heroj. U septembru 1941. godine bio je postavljen za političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Bosne i Hercegovine. Osim što je sudjelovao u organizaciji oružane borbe, Čolaković je radio i na organiziranju “revolucionarne narodne vlasti”. Bio je vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, gdje se ponovno susreo s Perom Đukanovićem, jednim od potpisnika saradnje četnika i partizana, samo što Đukanović više nije bio četnički vojvoda već istaknuti partizan.


Rodoljub Čolaković

Čolaković je bio i prvi urednik Oslobođenja. Poslije rata je obavljao različite visoke funkcije u novoj državi. Između ostalog, bio je prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, ministar prosvjete u Vladi FNRJ i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Objavio je veći broj knjiga, a njegovi Zapisi iz oslobodilačkog rata dugo su vremena predstavljali važno historijsko-propagandno štivo.

(Glavni izvori: Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, Komunist, Beograd 1971; Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima 1941–1945: Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo, 1990; Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima, MAG, Sarajevo, 1996; Balcanica, XXV-1, Beograd 1994, str. 345-355, Amir Obhođaš, “Vojne operacije u Istočnoj Bosni tijekom zime 1941.-1942.”, doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb, 2017; Vladimir Šumanović, “Ključni vojno-politički događaji u Istočnoj Bosni 1942”, doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb, 2019)

 

TEKST PARTIZANSKO-ČETNIČKOG SPORAZUMA

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODIMA!
1. oktobra 1941. godine

U zaključku sa sastanka četničkih i partizanskih odreda 1. oktobra 1941. u Gori, došlo je do sledećeg sporazuma:

  1. Formira se zajednički privremeni operacioni štab izmedu vojnih i partizanskih odreda na teritoriji Bosne sa nazivom: “KOMANDA BOSANSKIH VOJNIH PARTIZANSKIH ODREDA.”
  2. Štab biće formiran od tri člana vojno četničkih odreda sa ove teritorije i tri člana iz partizanskih odreda.
  3. Mesto operacionoga štaba zajedničke komande menja se po potrebi.
  4. Funkcionisanje štaba počinje 1. oktobra. Štab imade odmah da prouči sva vojna pitanja o prestojećim operacijama, radi njihovoga brzoga sprovođenja u delo.
  5. Štabovi vojnih partizanskih odreda uputiće lica - članove - za ovaj štab na dan 2. X 1941. godine snabdevene potrebnim dokumentima da su za to upućeni.
  6. Pri svakome odredu formiraće se pokretni preki sudovi, koji će izricati smrtne kazne za dela: pljačku, begstvo iz borbe – položaja – špijunažu, izdaju, paljevine i zločinstva kako za one na položaju tako i za ove u pozadinskoj službi.
  7. Izvršiti mobilizaciju svega ljudstva od 19 do 50 godina starosti, tako da se za operativnu službu – na položaj – mobilišu ljudi od 19 do 40 godina starosti, a od 40 pa naviše za sve pozadinske službe.
  8. Prilikom zauzimanja novih mesta postaviće se zajednička vlast.
  9. U svima oslobođenim krajevima: selima, opštinama i srezovima izabrati narodne odbore, koji će vršiti svu vlast u pozadini. Sve dosadašnje vlasti prestaju dejstvovati. Predsednik odbora u sreskom mestu biće ujedno i starešina sreza.
  10. Pozadina mora biti tako uređena od strane odbora, da odgovara punim zahtevima fronta.
  11. Odbor će izdavati potpore u naturi i novcu svima porodicama poginulih, ranjenih ili zarobljenih četnika – partizana.

Dostavljeno:                                                                                     
Svima sreskim, opštinskim,                                                               
seoskim vlastima. Komandantima                                                    
odreda, bataljona na položaju.       

Za vojno četnički odred:
1 – Major Jezdimir S. Dangić
2 – Kap. Sergije G. Mihajlović
3 – Pero Đukanović

Za štab narodno oslobodilački
(partizanskih) odreda Bosne i
Hercegovine:
1 – Rodoljub Čolaković
2 – Slobodan Princip
3 – Svetozar Vukmanović