Zašto se dokazani neprijatelji Turkiye, poput genocidnog Izraela, terorističkih organizacija PKK i FETÖ, pa sve do rasističkog holandskog turkofobnog političara Geerta Wildersa i sličnih, raduju rezultatima lokalnih izbora u Turkiye nije (samo) retoričko pitanje.

Dio odgovora ležu u fiks ideji da su (i) ovi lokalni izbori bili “referendum” o vlasti Partije pravde i razvoja (AKP) i predsjednika Erdoğana, pa iz toga proističe da su (i za samu opoziciju) iznenađujući rezultati baza s koje se može postavljati pitanje legitimiteta vlasti na republičkom nivou, odnosno legitimiteta samog predsjednika. Ideja koja je pratila svake izbore, bez obzira da li su opšti, predsjednički ili lokalni, najmanje posljednjih deset godina.

Mislećim ljudima ne treba posebno objašnjavati zabludnost ove fiks ideje, s obzirom na to da su parlamentarni i predsjednički izbori bili jedva prije deset mjeseci, a njihovi su rezultati više nego jasni. Kao što je jasno da je reduciranje objašnjenja rezultata ovih lokalnih izbora na ekonomiju i inflaciju ogromna simplifikacija – oba ova faktora nisu bili niti u bitno boljem niti gorem stanju prije deset mjeseci kada je narod većinski (i s većom izlaznošću na izborima) podržao AK partiju i predsjednika Erdoğana.

Oštra i sveobuhvatna samokritika koju je turski predsjednik izgovorio na zatvorenoj sjednici Centralnog izvršnog odbora AK partije 2. aprila, a koja se može sabiti u jednu ključnu rečenicu – “Ili ćemo vidjeti svoje greške i sabrati se, ili ćemo se i dalje topiti kao led izložen suncu.” – govori o svijesti o tome da je AK partija na ovim izborima “porazila” samu sebe.

No ne treba sumnjati u riječi Abdulkadir Selvia, koji je u Hürriyetu pisao o toj sjednici: “Erdoğan je lider koji je već uspio svoju stranku nekoliko puta izvući iz teške situacije u kojoj se nalazila i učiniti je prvom strankom... Niko ne treba da očajava. Erdoğan je neko ko je prošao velike testove i uspio napraviti velike korake kada je rečeno ‘AK partija je gotova’. Vođa koji može poraz pretvoriti u pobjedu. U tom smislu važne su Erdoğanove riječi: ‘31. mart za nas nije kraj, već prekretnica.’”

Činjenica da je kompletan Erdoğanov govor “procurio” (sa zatvorene sjednice) govori mnogo, a prije svega da se samokritika željela obnarodovati.

Od gore nabrojanih “veseljaka” zapravo jedino PKK ima konkretnih razloga za radovanje. “Očekivali biste da će rukovodioci i pristalice PKK/DEM (DEM – Partija narodne ravnopravnosti i demokratije – posljednji pojavni oblik uvijek jednog te istog političkog krila terorističke PKK), čiji su glasovi pali na dva posto u Istanbulu i na približno pet posto širom Turkiye, biti tužni zbog ovoga, zar ne?”, piše Nedim Şener u Hürriyetu, dodajući da bi to bilo logično s obzirom na to da je njihova kandidatkinja u Istanbulu Meral Danış Bestaş neslavno propala s tih osvojenih dva posto. Međutim, njena kandidatura bila je tek jeftini igrokaz. “Nemoj da bi İmamoğlu rekao da su ti glasovi njegovi, glasovi koje je dobio nisu njegovi. Naši birači su glasali tamo”, izjavila je  Meral Danış Bestaş odmah nakon izbora. “Jeste li čuli bilo kakvu izjavu ili prigovor u vezi s tim od İmamoğlua ili rukovodilaca CHP-a, koji sve kritiziraju?”, pita se (retorički) Şener i odmah odgovara “Naravno da ne.”


Istanbulski gradonačelnik Ekrem İmamoğlu primio čestitke od izraelskog ministra odbrane

Jasno je da ti glasovi imaju cijenu (tajno) obećanim mjestima u općinskim vijećima, položajima zamjenika gradonačelnika i načelnika odjela u općini i generalno zapošljavanjem PKK pristalica. No, priliku da plaća dug İmamoğlu dobio je odmah. Podrškom Abdullahu Zeydanu, krajnje problematičnom kandidatu DEP-a koji je osvojio najviše glasova u Vanu.

Pojednostavljeno – Zeydan po zakonu nije mogao biti kandidat, s obzirom na to da nisu prošle tri godine od odsluženja zatvorske kazne zbog “širenja propagande terorističke organizacije i svjesnog pomaganja organizaciji”. Notornost je dotični stekao 2015. godine izjavom: “PKK ima takvu moć da sve vas (Turkiye) može da udavi u pljuvački.” Greškom i javašlukom u komunikaciji između pravosuđa i Visoke izborne komisije (YSK), potonja je odobrila njegovu kandidaturu, da bi mu uskratila potvrdu o izboru kada je naprasno postala svjesna prigovora iz ministarstva pravde od prije sedam mjeseci i svježih prigovora javnog tužilaštva. Uskraćivanje je rezultiralo uličnim neredima (na poziv PKK-a) u Vanu i nekoliko drugih provincija, žestokim protestima İmamoğlua (spomenuti dugovi), da bi se stvari smirile nakon što se YSK još jednom predomislila i dodijelila mandat Zeydanu. Zapravo, slučaj nije definitivno završen jer će se sudski proces nastaviti, ali je ilustracija sigurnosnog rizika koji čine PKK/DEM i teroristička organizacija PKK u krevetu s Republikanskom narodnom partijom (CHP), kojom de facto upravlja İmamoğlu.

Mjesecima se uglavnom na društvenim mrežama valja antiturska propaganda o navodno nesmanjenom obimu trgovine između Turkiye i Izraela. Cilj je očigledan – diskreditovati Turkiye i predsjednika Erdoğana, prikazati ih kao licemjerne u odnosu na Palestinu i Palestince. Slična propaganda vodi se i protiv arapskih zemalja (prije svega Saudijske Arabije). Uglavnom je to vrlo jeftina i providna propaganda, kojoj je, jasno je svakom ko ima dvije funkcionalne moždane ćelije, glavni izvor Izrael.

Demantiji u takvim slučajevima ne pomažu (mnogo). Činjenica koju su turski zvaničnici više puta naglašavali da su sva državna preduzeća zaustavila bilo kakvu razmjenu i da preostalu trgovinu s Izraelom obavljaju privatne kompanije, većinom u stranom vlasništvu, nije utišala tu propagandu. Osim toga, mnogi trgovci i poslovni ljudi tvrde da će palestinska preduzeća biti pogođena ako trgovina između Izraela i Turske bude potpuno prekinuta.

Ne pomažu ni javna zahvaljivanja palestinskih zvaničnika, uključujući Hamas za sve što Turkiye čini za Palestince.

Hoće li potpuni embargo na izvoz širokog spektra proizvoda u Izrael, koji je turska vlada uvela, utišati antitursku propagandu? Iskorijeniti je neće, jer propaganda se ne bazira na činjenicama.

Rekoh da je izvor uglavnom Izrael, tačno, međutim, posljednji slučaj klevetanja tog tipa došao je iz, gle čuda, iz İmamoğluove ekipe. Izvjesni Evren Barış Yavuz, koji se predstavlja kao “konsultant za komunikacije i stručnjak za razvoj poslovanja” i koji je navodno dio radnog tima predsjednika Metropolitanske općine Istanbul Ekrema İmamoğlua (zaposlen u  Istanbulskoj agenciji za planiranje), na svom (sada ugašenom) nalogu na platformi X (poznatoj nekada kao Twitter) objavio je fotografiju Haluka i Selçuka Bayraktara s tekstom “prodali su mlazno gorivo”.

Za one koji ne znaju, braća Bayraktar ljudi su iza Baykar kompanije koja dizajnira i proizvodi turske bespilotne letjelice – ponos turske nacije. Kao takvi su meta PKK-a, DEM-a i CHP-a.


Selçuk Bayraktar s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom

Halukov odgovor na platformi X bio je žestok. “Pogledao sam ko je nitkov koji nas je oklevetao da smo prodali mlazno gorivo Izraelu. Vidio sam da je bio dio strateškog tima koji je upravljao komunikacijskim kampanjama predsjednika IMM-a (İmamoğlua). Piše članke u kojima kaže da bi ‘Aleviti također trebali imati PKK’ i hvali DHKP-C. Pozivam Ekrema İmamoğlua, koji hrani ove članove PKK: Prestanite dopuštati vašim psima da napadaju. Ako imate nešto da kažete osim laži, recite nam to hrabro u lice i mi ćemo odgovoriti.” U sljedećem postu je najavio tužbu (poslije čega je “konsultant” Yavuz brže bolje obrisao nalog).

Vjerujem da ova epizoda velikim dijelom objašnjava radosnu čestitku izraelskog ministra vanjskih poslova Israela Katza Ekremu İmamoğluu i gradonačelniku Ankare Mansuru Yavaşu nakon izbora 31. marta. Uzgred, ne pamtim da je ikada ijedan ministar vanjskih poslova čestitao izbor gradonačelnika u drugoj zemlji.

Zašto se dokazani neprijatelji Turkiye, poput genocidnog Izraela, terorističkih organizacija PKK i FETÖ, pa sve do rasističkog holandskog turkofobnog političara Geerta Wildersa i sličnih, raduju rezultatima lokalnih izbora u Turkiye? Nije teško dokučiti, samo treba razmisliti.