Pisanje o katastrofama nije lagan zadatak. Izuzetno je teško ostati pri zdravoj pameti izložen emocionalnim potresima koji ih prate. Zadatak je još teži kada si svjestan da dobar dio svijeta još nije shvatio veličinu (prirodne) katastrofe koja je 6. februara 2023. pogodila Republiku Türkiye i Siriju. Jedan (manji) dio namjerno neće da je shvati kako bi katastrofu manipulacijom percepcije ispolitizirao, a veći dio jednostavno ne može da pojmi njene razmjere. Samim tim, taj veći dio lak je plijen za manipulante. Pisanje je još teže dok još traju akcije potrage i spašavanja ili, kako to jedna ovdašnja televizija definiše, vrijeme vjere nade i čuda.

Za sada postoji konsenzus među naučnicima da je sa seizmološke tačke gledišta događaj od 6. februara izuzetan, te da će biti proučavan u budućnosti. Već oko toga da li je riječ o vrlo rijetkoj pojavi zemljotresa blizanaca ili jednom zemljotresu i naknadnom potresu ne postoji potpun konsenzus, ali većina zastupa prvu tezu. Zašto ovo pišem? Samo da još jednom naglasim izuzetnost i razmjeru katastrofe.

 

Pogođeno područje  površine Bugarske

Poslije svakog zemljotresa imamo fotografije i snimke srušenih zgrada. Da, naravno, učestalost ruševina u odnosu na zgrade koje su izdržale može pružiti neku predstavu o jačini katastrofe. Međutim, to je vrlo nepouzdana predstava. Ja sam 2000. godine, dakle godinu poslije zemljotresa u Izmitu 1999, prošao cijeli taj kraj i TADA je izgledao strašnije nego danas Karamanmaraş u Republici Türkiye. To su bukvalno bili kilometri i kilometri bez i jedne jedine čitave zgrade. U najboljem slučaju se cijela prevrnula na neku stranu. Taj zemljotres je nominalno bio isti kao slabiji od ova dva od 6. februara.

U okolini Hataya sada se bukvalno zemlja otvorila napravivši “kanjon” usred jednog maslinjaka 200 metara širok i 30 metara dubok. Po mom mišljenju, fotografije tog novonastalog “kanjona” govore više o snazi prirodne katastrofe od bilo kojih drugih. Da se razumijemo, govorim o snazi, a ne o patnji koju je katastrofa izazvala. Kada se shvati snaga, onda postaje jasno da nema tih priprema za intervencije nakon potresa koje bi neutralisale posljedice i patnje.

Kada se znaju snaga i rasprostranjenost katastrofe (sada je zvanično izračunato da je zahvatila površinu od 110 hiljada kvadratnih kilometara, što je grubo površina Bugarske ili Kube), onda je jasan paradoks da je i u najbolje pripremljenoj zemlji, a Republika Türkiye to svakako jeste, (nažalost, dokazano mnogo puta) bilo nedostataka u prvim satima nakon katastrofe. Nedostatke, koje je i predsjednik Erdoğan pominjao tokom trodnevnog obilaska pogođenih krajeva, opozicija pokušava da (zlo)upotrijebi i politizuje. No, o tome kasnije.

“Türkiye je ovaj čudan zemljotres pogodio u vrijeme kada je bila najspremnija u svojoj historiji. Ali naše pripreme su bile za 'poslije'. Ovo ne znači da je sve bilo savršeno. Postoji razlika između 'nesposobnosti' i 'nedovoljnosti'. Nijedna sila nigdje u svijetu ne može djelotvorno i istovremeno intervenirati u svakom području takve katastrofe. Ne može da posveti punu i simultanu pažnju hiljadama zgrada – ustvari, desecima hiljada prema nekim drugim izvještajima”, piše Nedret Ersanel u Yeni Şafaku.

 

Erdoğan: prvo previjanje rana pa obnova porušenog

Država, za koju opozicija i provokatori tvrde da je nema, vrlo je brzo mobilisala sve svoje snage i resurse i pokazala zavidnu organizaciju i moć. Spasilačke ekipe iz inostranstva također su brzo pritekle u pomoć. Oko 6.000 spasilaca iz 61 zemlje bilo je dio “armije” od 218.406 ljudi i 12.487 vozila i građevinskih mašina koje učestvuju u operaciji spašavanja i ublažavanja posljedica katastrofe apokaliptičnih razmjera. Logistika koja podržava takav poduhvat ne postiže se čarobnim štapićem. Činjenica da grčki dnevnik Kathimerini objavljuje izjave grčkih seizmologa s lica mjesta punih hvale za organizaciju govori jako puno.

Turci se uvijek rado mobilišu u trenucima potrebe. Nevladine organizacije, privatne kompanije, imućni, manje imućni, volonteri, ukratko, svi segmenti društva započeli su kampanje širom Republike Türkiye. Gotovo cijela energija zemlje počela je teći prema pogođenom  jugoistoku Republike Türkiye.

Predsjednik Erdoğan je prvog dana obilaska pogođenog područja odgovorio na pitanje koje je, s obzirom na obim destrukcije, svima na umu – kako će Republika Türkiye prevazići i preboljeti ovu katastrofu. “Prvo ćemo previti rane, a onda ćemo obnoviti ovo područje za godinu dana.”

Zvuči nevjerovatno, ali prethodna iskustva nas uče da je Erdoğan uvijek održao riječ. Isto je izgovorio nakon zemljotresa u Vanu 2011, potresa u Elaziğu i Izmiru 2020, poplave u Giresunu 2020. i poplave u Kastamonu 2022. “Nikada nas nije doveo u zabludu. Imamo toliko razloga da mu vjerujemo...”, piše doajen turskog novinarstva Mehmet Barlas u Sabahu.

Niko, pa ni (toksična) opozicija nije izrazila sumnju. Erdoğan je rekao da će obnova biti povjerena Upravi za društveno stanovanje (TOKİ). A kada je već riječ o ovoj vladinoj agenciji, nijedna građevina, a u zemljotresima pogođenoj regiji ih je ukupno 133.759, koju je TOKİ izgradio nije ni oštećena, kamoli srušena.

Dok predsjednik Erdoğan misli na previjanje duboke rane, liječenje i prevazilaženje traume koja je zadesila Republiku Türkiye, opozicija ovu tragediju posmatra kao priliku i razmišlja o izborima.

 

Cunami laži i manipulacija

Cunami, koji se srećom nije desio na Mediteranu, desio se na društvenim mrežama –  cunami laži i dezinformacija. Sve, po vertikali, počevši od Kemala Kılıçdaroğlua, lidera Republikanske narodne partije (CHP), odnosno najveće opozicione partije u Republici Türkiye, lidera drugih partija, preko opoziciji naklonjenih selebritija i žurnalista, sve do partijskih i vanpartijskih trolova (o PKK i FETÖ da ne govorimo), bacilo se na društvene mreže kako bi što bolje zagadili protok informacija.

U kolumni naslova “Organizirano zlo na djelu” Memet Barlas piše: “Njihov jedini cilj jeste diskreditirati i demoralizirati hiljade ljudi koji se utrkuju s vremenom kako bi spasili druge ljude rizikujući svoje živote u zoni potresa.” Uvijek, poslije svakog terorističkog napada i/ili prirodne katastrofe, bilo je trolova koji zagade (ionako zagađene) društvene mreže. Međutim, sada se radi o opasnoj i na prvi pogled očigledno organizovanoj akciji koja, ako baš ne spada u usku definiciju terorizma, svakako mu je bliska. Kako okarakterisati dojave ljudi koji se predstavljaju kao žrtve zarobljene u ruševinama vapeći za pomoć da bi se, kada spasilačka ekipa dođe na datu adresu, ispostavilo da je dojava lažna? Ili dezinformaciju da su brane na akumulacionim jezerima u Hatayu popucale i da slijedi poplava, što izazove paniku i saobraćajno zagušenje puteva potrebnih spasilačkim ekipama? Ili pujdanje ljudi na Sirijce i/ili Afganistance koji, navodno, zbog narukvica i prstenja, pljačkaju i odsijecaju ruke ili prste poginulima?

“Stvorenja s toksičnim mutacijama koja nisu završila svoju evoluciju”, naziva ih Nedret Ersanel u jednom tekstu. Mnogo adekvatnije od uobičajenog “lešinari”. Lešinari su bitna karika u ekološkom lancu, pa prema tome korisni, za razliku od ovih kreatura koje terorišu iz svojih toplih soba.

“Kao što znate, knjiga koja će ih naučiti šta znači reći 'nema države' bit će otvorena kasnije... Oni su rulja koja okupira i obmanjuje timove pomoći lažnim uzbunama, uzrokujući da ljudi umiru i, što je najgore, rugaju im se i smiju se. Sigurnosne snage pokušavaju da se bore protiv njih, a i da ih uhapse. Međutim, savjest mora biti zadovoljena u smislu kazne koju dobija. Nije dovoljno što su na sudu kažnjeni zato što su 'bespotrebno zauzimali linije za pomoć'. Zakoni to moraju prevazići. Pravosuđe koje 'vlada u ime turskog naroda' mora naučiti lekciju za sve one koji kaljaju ovu zemlju i vrijednosti nacije. Moramo vidjeti da ovi pacovi dobiju kaznu koju zaslužuju”, piše Ersanel.

“Jedini sigurnosni problem u zemljotresom pogođenom području nisu pljačke nego laži”, rekao je na pres-konferenciji turski ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu.

Ne treba zaboraviti da laž ima “kratke noge”.