Ilustracija: Maglajski sidžil, detalj (Arhiv Bošnjačkog instituta Fondacije Adil-beg Zulfikarpašić)
Pravne tradicije Bošnjaka predstavljaju spoj pravnih tradicija južnoslavenskoga pa i daljega naslijeđa i islamskih pravnih tradicija. Prve su tradicije običajnoga karaktera, a druge uzakonjeni propisi, jer je islam uredio sva područja života i izgradio je svoj sistem propisa koji se protežu u sva područja života vjernika.
Šerijatsko-pravni propisi u potpunosti pokrivaju područje i njima se uređuju: brak, porodica, položaj žene, nasljeđivanje, ishrana, uređenje kuće, lična i kućna higijena, odnosi u gradskom zanatstvu, čaršiji, urbanizmu i dr. Ti su propisi, međutim, znatno manje prodrli u seosku proizvodnju i neke druge oblasti. Dugotrajnom primjenom su te norme postale dio bošnjačkih običajnih pravnih tradicija.
Spomenut ćemo neke od njih: smatra se da je komšijski „hak“ (pravo) jači od rodbinskoga; prilikom gradnje kuće pazi se da se nikom ne zaklanja vidik ni sunce, da se ne prave prozori prema susjedovom dvorištu. Kapljice sa strehe, po pravilu, ne smiju padati na tuđe zemljište, jer se „kućni milć“ (kućište) smatra sve dokle je damla (streha), dokle padaju kišne kapljice s krova.
Ugovori se obično prave usmeno, pred svjedocima. Raširen je običaj davanja stoke po usmenom ugovoru „pod ćesim“ ili „kesim“ (najam), po kome vlasnik s onim kome daje ovce dijeli janjad i vunu popola i od svake ovce dobija godišnje po pola oke masla. Na isti način daju se i koze. Ovce i koze daju se obično na godinu dana. Krave se također daju na godinu: telad se podijele popola, a vlasnik još dobije dvije junge (jung – jedna i po oka) masla. Volovi se daju „na izor“. Ako neko želi prodati svoju zemlju, mora je najprije ponuditi svome susjedu, šefiji (onaj koji ima pravo prvokupa), bez obzira na to da li mu je rod ili nije. Ako je susjed ne može kupiti, tek je onda prodavac može ponuditi kome drugom iz sela, a ako se u selu ne nađe kupac – može je prodati kome iz drugoga sela.
Kad ko proda, odnosno kupi ili „trampi“ (razmijeni) glavu stoke ili dio imanja, obje strane časte prisutne i to se zove halvaluk. Odredbe o kapari: prodavcu pripada kapara ako kupac odustane od kupovine, a ako prodavac odustane, dužan je platiti pišmanluk (kajanje), tj. vratiti primljenu kaparu u dvostrukom iznosu. Kad pobjegne roj pčela, prisvojit će ga onaj na čijem je drvetu, ako ga u roku nekoliko dana ne nađe vlasnik. Prilikom spora o međi bio je običaj da jedan od parničara „pronese bus“ na leđima pravcem za koji tvrdi da treba da ide međa. Protivnik prihvata takvo određenje u uvjerenju da neće biti lahko onome ko krivo pronese busen. Običaj je da voće koje spadne s grane u tuđu njivu bere onaj čija je zemlja. Sporove oko međa i drugoga rješava negdje „sud dobrih ljudi“ (muslihuni – Sandžak).
