Turci Osmanlije su po učvršćenju svoje vlasti u našim krajevima, a prema svojim strateškim i trgovačkim potrebama, počeli osnivati sasvim nova ili preoblikovati zatečena stara gradska naselja. Nova naselja građena su putem vakufa (zadužbina) muslimanskih uglednika po islamsko-orijentalnim obrascima. Ta su gradska središta onda postala nosioci i prenosioci islamske civilizacije i kulture u svojoj okolici.
Mnogo elemenata te civilizacije očuvano je sve do najnovijeg vremena, kako u izgledu i strukturi naselja, tako i u načinu života u njima. Ova urbanizacija proizvela je dva tipa gradskih naselja: kasabe (varošice, gradići) i šeheri (gradovi). Oba tipa naselja bila su podijeljena na dva osnovna dijela: poslovni - čaršiju i stambeni - mahale.
Čaršija je proizvodno-zanatsko-trgovinsko središte, s obaveznim otvorenim trgom (pazar), sa javnim zdanjima, od kojih se prvo podižu kao zadužbine glavna džamija, zatim (u većim središtima) hanovi, karavan-saraji (prenoćišta za putnike, trgovce i karavane), bezistani (pokrivene tržnice za tekstilnu robu), hamami (javna kupatila), obrazovni objekti (mektebi, medrese), sahat-kule, daire (zajednički kameni magazini za robu), javni vodovodi, česme, šadrvani, kuhinje za sirotinju (imareti), dućani, od čijih se prihoda izdržavaju zadužbine.
U većim čaršijama svaki zanat bio je smješten u posebnoj ulici i po njemu se ulica nazivala (npr. Kujundžiluk, Kazandžiluk, Sarači i sl.). Ulice u čaršiji bile su popločane (kaldrmisane) pločama ili češće riječnim oblucima. Mahale su stambene četvrti s individualnim kućama za stanovanje. U mahali su još bili smješteni: džamija, groblje, mekteb, javna česma, pekara, a često i bakalnica. Ulice (sokaci) bile su uske, krivudave, često i kaldrmisane.
Gradsko stanovništvo različitih vjerskih zajednica živjelo je u zasebnim mahalama. Takvi su, veći ili manji, bošnjački gradovi redovito u sebi odražavali islamsko razumijevanje svijeta i način islamske vladavine. Središta u svima njima, kao najprepoznatljivije prostore, s obzirom na okomice munara, čini džamija. Ni u jednom od tih gradova ni jedna zgrada ne može imati središnjiji značaj, što proističe iz činjenice da islam, kao put i način služenja Bogu, donosi potpun zakon i primjer koji vladavinski sustav provodi kao izvršna i sudska vlast.
U središtu ustrojstva islamskog društva jest porodica, a u njezinom središtu su žene i djeca kao najpovrediviji dio. Zato je svaka kuća u mahali građena kao zasebnost, kojom je obuhvaćena porodica kao osnovna društvena ćelija. Okrenutost kuće, čiji sastavni dio čini zidovima ograđeno dvorište, jest prije svega prema nebu, što simbolizira čovjekovo dospijeće na zemlju iz višeg svijeta i njegovu mogućnost povratka višem svijetu. Tako uspostavljene pojedinačne kuće povezane su u grozdove kuća u mahali, kojima je opet težišni prostor mahalska džamija, a mahale se raspoređuju oko jednog ili više gradskih središta, u kojima se obavljaju oni poslovi od kojih su žene i djeca zaštićeni.
To je opća islamska zamisao medine, kao mjesta gdje se ljudi potčinjavaju dinu (moralnom sustavu islama). Tako su izgledala ova gradska središta do 1878., a onda prodiru srednjoevropski urbani uticaji, koji se prepliću sa orijentalnim.
Osnovno obilježje bošnjačkih seoskih naselja, što je uočljivo već na prvi pogled, jeste: kuće se nalaze na okupu, u skupini, pa su bošnjačka sela većinom zbijenog tipa. To je karakteristično čak i u krajevima gdje njihovi susjedi, pripadnici drugih naroda, žive u selima razbijenoga tipa, sa raštrkanim kućama. I u nacionalno mješovitim selima bošnjačke kuće su, uglavnom, na okupu. To je doprinijelo i procesu urbanizacije bošnjačkih sela, koji je vrlo rano započeo, posebno u selima bližim gradskim središtima. Zanimljivo je da je taj proces trajao sve do dvadesetog stoljeća.
To je bio tip predindustrijske urbanizacije po ugledu na gradska središta orijentalnog tipa koji su bili većinom naseljeni bošnjačkim stanovništvom, tako da su muslimanska sela poprimila mnoge tekovine te gradske civilizacije, za razliku od sela ostaloga stanovništva. Rezultat tih procesa ogleda se u strukturi samih seoskih naselja, podjeli na mahale i sokake, sa džamijom i grobljem u središnjem dijelu sela (trzan, mejdan); u izgradnji i opremi kuće i okućnice (zatvorenost prema ulici); u načinu i stilu života u tim selima. Ova sela predstavljaju teritorijalno-društvene zajednice, za razliku od okupljanja po krvnosrodničkim patrijarhalnim zajednicama (zadrugama, "čoporima" srodničkih kuća) u selima ostaloga stanovništva.
Manji broj muslimanskih sela je razbijenoga tipa, uglavnom, novijega postanka, krčevinska ili sela stočarskoga stanovništva. Savremeni procesi industrijalizacije, urbanizacije, te prateći procesi migracije, senilizacije i feminizacije, zahvatili su i muslimanska sela, utičući na preoblikovanje njihove prostorne i fizionomijske strukture. U pogledu položaja (rasporeda), lokacije muslimanskih seoskih naselja, može se ustvrditi da se, u najvećem broju, nalaze u nižim, za zemljoradnju pogodnijim predjelima, bliže prometnicama.
