Svakog puta kada turske oružane snage izvode prekograničnu antiterorističku operaciju protiv terorističke organizacije tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), odnosno kada država primijeni samoodbranu na koju ima pravo po članu 51 povelje Ujedinjenih nacija, strana, naročito zapadna, štampa počne unisono da skiči o “napadu na Kurde”. Nepotrebno reći, to se ponovilo nakon operacije “Kandža-Mač”. Poplavu naslova (i skičanja) poput “Turska nastavila napade na Kurde” (portal Klix.ba) možemo tek očekivati ako i kada uslijedi njen kopneni nastavak.
Hajde za moment da ostavimo na stranu uvredljivost (i glupavost) poistovjećivanja jedne terorističke organizacije, priznate kao takve od SAD-a, EU i NATO-a, s čitavim narodom demografski rasprostranjenom u četiri države, o tome malo kasnije. Neizbježno pitanje je šta je u korijenu te distorzije realnosti. Neznanje ili malicioznost? Mada, jedno ne isključuje drugo, objašnjenje koje bi bilo isključivo bazirano na pripisivanju neznanja novinara i/ili urednika po mom je skromnom mišljenju veoma benevolentno.
Naime, odavde je teško ne vidjeti do koje mjere su Kurdi integrisani građani Republike. Njihova prisutnost u svakom segmentu društva – uključujući oružane i sigurnosne snage – očigledna je svakom ko želi da vidi realnost. U nekim sektorima, kao naprimjer industriji zabave, odnosno estradi, prisutnost je čak disproporcionalno velika.
Dovoljno je prostudirati rezultate izbora (na bilo kojem nivou) da bi se uvidjelo da ni, ono što se u stranim medijima opisuje kao “kurdska partija” (dok je to zapravo političko krilo PKK-a), Demokratska partija naroda (HDP) ne predstavlja većinu kurdskih glasova.
Niko nikad u Turkiye ne poistovjećuje PKK i Kurde. To je jednostavno nešto što se ne može čuti niti u javnom, niti privatnom govoru. Stoga je naslov “Erdogan: Turska će napasti kurdske borce tenkovima i vojnicima” (Al Jazeera Balkan, 23. novembar) – medijske kuće čija centrala u Kataru voli da se razbacuje sloganom “novinarstvo nije zločin” – dvostruki zločin protiv novinarstva – hem je falsifikat, s obzirom na to da predsjednik Erdoğan to nikad nije rekao, hem se iza “kurdskih boraca” krije PKK. No, nije ni prvi put, a vjerovatno ni posljednji, da Al Jazeera Balkan, blago rečeno, spinuje naslove na taj način.
“Konfuzija” glede činjenice da su tzv. Sirijske demokratske snage (SDF) zapravo PKK ne bi smjela prevariti ne samo novinare (i/ili urednike) nego ni pažljive konzumente vijesti. Da je to jedno te isto vrlo javno je govorio general Raymond Thomas, komandant Komande za specijalne operacije Sjedinjenih Američkih Država (SOCOM), na Forumu sigurnosti Instituta Aspen 21. jula 2017. godine. Naime, on je lično učestvovao u rebrandiranju PKK-a u SDF, kako bi im, prema njegovim riječima, američka “diplomatija” (nepostojeća kategorija) osigurala mjesto za stolom na kojem će se rješavati sudbina Sirije “bilo to Ženeva, bilo Astana”, što im je bilo nemoguće pod firmom PKK. Mjesto koje teroristi ni po jednom parametru ne zaslužuju.
Uostalom, ta činjenica se probije s vremena na vrijeme u “najmejnstrim” medijima. Tako je Liz Sly iz Washington Posta, opisujući svojevremeno obuku (nasilno) regrutiranih Arapa u SDF, napisala: “Ali prvo, rekli su instruktori, regruti moraju naučiti i prihvatiti ideologiju Abdullaha Ocalana.” Ocalan, podsjećanja radi, osnivač je PKK-a. Istina, ona ne piše o nasilnoj regrutaciji, to je ostavljeno za rijetke Amnesty International i Human Rights Watch izvještaje, koje će mejnstrim lahko i uspješno ignorisati (naročito one o etničko-političkom čišćenju).
“Kada borci PKK pređu tursku granicu, oni postaju ‘teroristi’ u očima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, ali kada se vrate u Siriju čudesno se transformišu u ‘gerilske’ borce koji vode rat za demokratiju kao glavnu komponentu Sirijskih demokratskih snaga. Realnost je, međutim, da bilo na turskoj ili sirijskoj strani granice, PKK koristi iste metode, teži istim ciljevima i uglavnom se oslanja na isto osoblje. YPG je PKK”, piše kanadski autor Stephen Gowans. Ja bih tom SAD/EU licemjerju dodao: kada je PKK/YPG napadnut teroristi se čudesno transformišu u “Kurde”.
No, iako su prethodno navedene činjenice očigledne i javno dostupne i, kao što pokazah, neki su voljni da ih obznane, naslovi u kojima su Kurdi sinonim za PKK uporno se ponavljaju. Odavno su zapadni mediji napustili faktografsko izvještavanje i umjesto činjenica prodaju narative. Narativi su, pak, cigle od kojih se grade mitovi. Bijeljenje PKK-a dugogodišnja je praksa zapadnih medija, često groteskna, jer kao poštapalice koristi (navodno) PKK ljevičarenje, sekularizam, feminizam, ekologiju(!!!), LGBT ideologiju... Riječju, što god bi moglo poslužiti za podizanje simpatija za teroristički kult koji se bavi trgovinom narkotika, oružja i ljudi, a u posljednjih skoro sedam godina je proxy oružana banda američkog imperijalizma.
Američko-izraelski planovi formiranje PKKistana u sjevernoj Siriji nisu nikakva teorija zavjere, nego realnost koju je tekstom o “neizbježnosti” takve države pod kišobranom SAD-a u arapskom dnevniku i portalu Şarku’l Avsat izrazio bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Siriji Robert Ford, koliko oktobra prošle godine.
Muslimani se punim pravom vrijeđaju kada budale poistovjećuju islam i/ili muslimane s terorizmom. Narativ po kojem su Kurdi i PKK teroristi sinonim u osnovi je slična vrsta beščasne i uvredljive generalizacije u funkciji zapadnog imperijalizma. No, svaka laž ima kupca, nažalost. Mogu reći da razumijem zašto balkanski CNN (N1) valja tu vrstu propagande, ali nikako ne razumijem Klix.ba i Al Jazeeru Balkan.
