Udruženje “ADOPT” Srebrenica, ili kako formalno nosi naziv Udruženje “Prihvati Srebrenicu”, formirano je 2005. godine kao neformalna grupa građana, Srebreničana, različite starosne, polne, etničke i religijske pripadnosti koja je u biti predstavljala bazu gdje su članovi grupe mogli slobodno voditi dijalog o zajedničkoj prošlosti, ratnim dešavanjima, posljedicama rata i aktuelnim prilikama, a u cilju izgradnje održivog suživota i perspektivnije budućnosti. Kada je formirana grupa, od završetka rata prošlo je deset godina, a stanovnicima Srebrenice, posebno mladim osobama, bilo je neophodno ponuditi mogućnosti saradnje, čemu se jedna ovakva mješovita grupa pokazala izrazito efikasnom.
“ADOPT” Srebrenica nastaje kao rezultat saradnje između Fondacije “Alexander Langer” iz Bolzana (Italija) i Udruženja “Tuzlanska Amica” iz Tuzle (Bosna i Hercegovina). Ove su organizacije i danas najznačajniji partneri sada već i formalno registriranog Udruženja “ADOPT” Srebrenica. U godini kada je nastala ideja za uspostavljanje organizacije u Srebrenici je obilježena deseta godišnjica Genocida, a u Tuzli upriličena Međunarodna ljetna škola Fondacije “Alexander Langer”, u kojoj su učešće uzeli mladi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije, Poljske i Njemačke. Ideja je pokrenuta od “Tuzlanske Amice”, a zatim prihvaćena i podržana od Fondacije “Langer”. Od 2016. godine neformalna grupa registrirana je u Udruženje građana, a Bekir Halilović izabran je za predsjednika Skupštine Udruženja “ADOPT” Srebrenica i tu poziciju trenutno obnaša.
STAV: Koje aktivnosti provodi Udruženje “ADOPT” Srebrenica?
HALILOVIĆ: U dosadašnjem djelovanju Udruženje je realiziralo mnogobrojne aktivnosti i projekte, od čega su neki postali trajni i tradicionalni projekti Udruženja. U početku formiranja neformalne grupe “ADOPT” Srebrenica fokus je bila saradnja među različitim nacionalnim grupama u Srebrenici kroz dijalog i međusobnu saradnju. Već 2007. godine, u saradnji s Fondacijom “Alexander Langer”, organizira se prva “Međunarodna sedmica sjećanja” u Srebrenici, višednevni program koji nudi različite sadržaje iz sfere nauke, umjetnosti i kulture uopšte. Naime, iza “Međunarodne sedmice sjećanja” stoji ideja uspostavljanja efikasnog dijaloga, ali i vraćanje fokusa na Srebrenicu kao zajednicu i sredinu i u periodu nakon komemoracija. “Međunarodna sedmica sjećanja” je već tradicionalni program Udruženja koja je 2021. godine imala svoje 13. izdanje, organizirano u sloganu “Pod tepihom”.
Pored “Međunarodne sedmice sjećanja”, Udruženje je 2014. godine uspostavilo arhivsku platformu pod nazivom Dokumentacioni centar, gdje radimo na prikupljanju arhivskog materijala vezanog za prijeratnu Srebrenicu, zatim prikupljeni materijal obrađujemo, te servisiramo na našoj web-stranici. Pored navedenih programa i projekata, Udruženje je realiziralo i druge projekte koji su uključivali saradnju s mladim osobama iz Srebrenice i regije kroz različite setove radionica, a bitno je napomenuti i projekte koji su vezani za dokumentiranje određenih prilika u Srebrenici, kao što su fotografski projekti “(U)Mjesto života”, gdje su prikazani devastirani privredni objekti na teritoriji općine Srebrenica, a zatim i svojevrsni nastavak ovog projekta “The lost homes – Srebrenica”, gdje su prikazani devastirani porodični objekti koji, nažalost, postoje u velikom broju. Vezano za navedene i slične projekte, organizirane su različite izložbe, a u prostorijama Udruženja uspostavljena je i Izložbena prostorija, u kojoj je predstavljen naš rad, ali i dio historije Srebrenice. Pored svega navedenog, a u saradnji s domaćim i stranim organizacijama (najviše iz Italije), organiziramo i studijske posjete Srebrenici, gdje učenicima i studentima predstavljamo svoje djelovanje.
STAV: Koliki je značaj Dokumentacionog centra i možete li nam iznijeti neke detalje vezane za taj projekt?
HALILOVIĆ: Dokumentacioni centar je arhivska platforma uspostavljena u cilju prikupljanja arhivske građe vezane za prijeratnu Srebrenicu, a sami značaj ove vrste arhivskog materijala jeste višestruk. U 2014. godini član Udruženja Muhamed Avdić dolazi u posjed određenog broja fotografija Srebreničana, a na nekim od njih nalazi se i njegov otac koji je žrtva genocida, a za čijim posmrtnim ostacima se još uvijek traga. Nažalost, suočeni smo s činjenicom da je značajan dio stanovništva Srebrenice ubijen i protjeran u ratu, a porodične arhivske građe (fotoalbumi) su ostale uništene i izgubljene. Značaj ovog projekta proizlazi i iz vlastitih prilika članova Udruženja. Neki od nas rođeni su u ratnoj Srebrenici.
U periodu izvršenja genocida, kada je ubijen i moj otac, imao sam 18 mjeseci i ne posjedujem sjećanja vezana za njega. Zahvaljujući dvjema fotografijama koje je uspjela sačuvati moja nena, očeva majka, imam tu “sreću” da znam kako je izgledao moj ubijeni otac. Kažem “sreću” jer, nažalost, postoje mnogi iz moje generacije koji su ostali bez oca, a koji nemaju ni tu mogućnost da se upoznaju s likom preko fotografije. Kao što rekoh, značaj Dokumentacionog centra je višestruk. S jedne strane, arhivska građa koju prikupljamo pomaže porodicama ubijenih i nestalih da otkriju materijale vezane za sebe i članove svojih porodica, što doprinosi njegovanju kulture sjećanja, posebno na one koji nisu više među živima.
S druge strane, sami materijale nude uvid na životne prilike u prijeratnoj Srebrenici koje se značajno razlikuju od današnjih, a što uveliko može poslužiti mladim generacijama (koje ne poznaju taj period) da steknu uvid u mogućnosti koje mogu doprinijeti izgradnji održivog suživota: Ako je bilo moguće u prošlosti, zašto ne bi bilo moguće i u budućnosti?!
Bekir Halilović
STAV: Koliko su građani zainteresirani da ustupe arhivsku građu svojih najdražih koja se veže za Srebrenicu i kako mogu to učiniti?
HALILOVIĆ: Uglavnom su donatori materijala zainteresirani da ustupe arhivsku građu koja se nalazi u njihovom posjedu u cilju arhiviranja unutar Dokumentacionog centra. Međutim, u periodu protjerivanja iz Srebrenice tek rijetki su uspjeli da sačuvaju porodične materijale i dokumentaciju, tako da danas uglavnom imamo slučajeve da donatori materijala u svom posjedu imaju tek skroman broj ove vrste materijala, često jednocifren. S druge strane, razumijemo i one koji još uvijek nisu spremni da doniraju materijale (kopije) u naš arhiv, jer ipak se radi o stvarima koje ulaze u intimnu sferu osoba i porodica koje još uvijek nisu spremne da svoju građu ustupe u javnom prostoru. Inače, cjelokupni proces obrade arhivske građe je standardiziran, od procesa prikupljanja, zatim kategorizacije, arhiviranja i na kraju objave materijala na našoj web-stranici. Sami proces je izrazito vremenski zahtjevan, a obavlja se uglavnom na volonterskoj bazi članova Udruženja. Do sada smo uspjeli objaviti više od hiljadu jedinica arhivske građe na našoj web-stranici, dok je u procesu objave više od dvije hiljade arhivskih jedinica uz koje konstantno dolazi veći broj.
STAV: Kako je prije izgledao život u Srebrenici, a kako danas?
HALILOVIĆ: Zasigurno da se život prijeratne Srebrenice od današnjeg umnogome razlikuje. Srebrenica je nekada važila za izrazito industrijski razvijeno mjesto, sa značajnim brojem industrijskih postrojenja koja su proizvodnju bazirala na ovdje postojećim prirodnim resursima. Danas je situacija potpuno drugačija. Industrija je u velikom dijelu uništena, a onaj dio koji funkcionira isključivo je privatiziran. Srebrenica je bila poznata kao mjesto suživota njenih stanovnika, pripadnika različitih etničkih i religioznih zajednica. Baš kroz materijale arhiva Dokumentacionog centra svjedočimo suživotu stanovnika Srebrenice, uništenim ratom i genocidom, koji danas zvuči kao nevjerovatnost. Fascinantno je kada vidite fotografije na kojima se nalaze Srebreničani, različitih pozadina, u nekim svakodnevnim životnim prilikama kada nije bilo važno koje ste nacije ili religije, što je danas nevjerovatna okolnost. Bilo je sasvim prirodno da među prijateljima ili bračnim partnerima imate nekog ko nije iz vaše vlastite etničke grupe. Srebrenica je isto tako bila i značajno turističko mjesto zahvaljujući mineralnim vodama i Banji “Guber”. Posjetioci su dolazili iz različitih krajeva bivše Jugoslavije i uglavnom su odlazili s pozitivnim osjećajima i utiscima. Danas je ovakvo nešto skoro pa nadnaravno.
STAV: Koliko trenutna politička situacija utječe na život ljudi u Srebrenici, posebno Bošnjaka?
HALILOVIĆ: Srebrenica je sredina u kojoj trenutno ne živi više od pet hiljada stanovnika. Govorim o cjelokupnom području općine. Ova činjenica bi zapravo trebala da pokaže značaj neophodnosti saradnje među svim njenim stanovnicima koji dijele jednake prilike ili probleme u kojima se nalaze. Iskreno, mislim da od početka rata, pa i nakon završetka, politička situacija, bar što se tiče odnosa prema Srebrenici, nikada nije bila blagonaklona, a utjecaj toga osjete svi njeni žitelji. Nažalost, moram priznati i da su Bošnjaci u Srebrenici donekle u opravdanom strahu, glede političkih prilika i secesionističke politike koju, makar deklarativno, sprovodi režim u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Mnogi se prisjećaju perioda neposrednog početka rata i bar oni koji se sjećaju tih dana kažu da ih današnje prilike umnogome podsjećaju na taj period. Plašim se da je strah donekle opravdan, a još veće razočarenje, bar meni, jeste što ne vidimo mehanizme ili djelovanja koja bi pomogla da se ovakva situacija prevaziđe. Srebreničani se suočavaju s problemima s kojima se suočava cjelokupna država, nezaposlenost, odlazak mladih, loša ekonomska situacija, a uz to sada dolazi i strah od potencijalnih sukoba, što podsjeća na još uvijek svježu traumu koju je doživjelo stanovništvo Srebrenice.
STAV: Kako stranci gledaju na Srebrenicu i kako komentirate ulogu današnje međunarodne zajednice?
HALILOVIĆ: Poprilično je teško dati odgovor na ovo pitanje, posebno glede različitih politika koje postoje unutar same međunarodne zajednice prema državi, ali i prema Srebrenici. Stav je, bar deklarativno, da većina međunarodne zajednice osuđuje Genocid, ali i da promovira procese pomirenja i izgradnje suživota. Prema određenom iskustvu koje posjedujem, a u radu ili saradnji koju smo imali, naprimjer, s nekim međunarodnim organizacijama, bojim se da oni koji direktno ili indirektno o nekom obimu odlučuju o našim sudbinama često nemaju svijest o onome što se ovdje dešavalo niti uočavaju dubinu problema u kojem se kao društvo, govorim o Srebrenici, nalazimo. Vjerujem da je problem i u nama samima koji imamo prevelika očekivanja da će neko drugi riješiti naše probleme, a obično taj drugi baš i ne razumije našu situaciju. Opet, s druge strane, mislim da su domaće institucije, na koje bismo više trebali da se oslonimo, posebno zakazale u nesistematskom pristupu rješavanju problema Srebrenice, što protekom vremena postaje teže i teže.
STAV: Šta je za Srebrenicu značila odluka bivšeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, kojom je donio Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a koja zabranjuje i kažnjava negiranje Genocida i veličanje ratnih zločinaca?
HALILOVIĆ: Dopuna Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine koja se odnosi na inkriminaciju negiranja ratnih zločina i Genocida, iako nametnuta, ustvari je neophodna, posebno za osjetljive sredine kao što je Srebrenica. Stanovništvo u Srebrenici prošlo je kroz užasne traume rata: ubijanja, ranjavanja, glad, nedostatak medicinske pomoći..., a sve s užasnim zločinom Genocida koji je u konačnici izvršen. Činjenica je da se preživjeli svakodnevno bore sa svojim traumama, a da svakako njima u korist nije išlo, pa i institucionalno, negiranje onog što su preživjeli i čemu su svjedočili, što je na kraju materijalno utvrđeno i potvrđeno presudama različitih sudova. Moram priznati da, bar kako vidim, dopuna Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u ovom pogledu ipak pokazuje značajne rezultate, te da se negatori Genocida koji su često koristili prilike da negiraju ono što se desilo u Srebrenici sada ipak ustručavaju zbog straha od procesuiranja i eventualnog krivičnog sankcioniranja.
