(„Muslimani i Izrael“, august 1970)

I

Neko je primijetio da se savremena generacija odlikuje začuđujućim nepoznavanjem historije. Možda se istinitost ove konstatacije nigdje tako ne očituje kao na pitanju Palestine. Kad god se započne razgovor o ovom pitanju, nailazi se na začuđujuću zbrku pojmova, ne samo kod onih koji sebe smatraju intelektualcima. Evo, stoga, prije svega nekoliko osnovnih historijskih činjenica:

– Oko 1270. godine pr. n. e. Mojsije izvodi Jevreje iz Egipta u tzv. „obećanu zemlju“;

– Četiri vijeka jevrejskog kraljevstva obuhvataju period od X do VII vijeka pr. n. e. Kralj David (oko 990) i kralj Solomon (oko 960);

– U IX vijeku jevrejska država se raspada na dvije državice: Izrailj i Judeju. Asirci 721. pr. n. e. pokoravaju Izrailj, Judeja pada 604. godine, ali biva ponovo uspostavljena i nekako se održava do 70 godina poslije Isa, a. s., kada je rimski car Tit konačno pokorava, i razara Jerusalem;

– 587. godine pr. n. e. Nabukodonosor II. iseljava Jevreje u Babilon (gotovo sve osim malog broja iz nižeg staleža, koji odlaze u Egipat). 540. Jevreji se vraćaju iz babilonskog ropstva i ponovo podižu hram;

– 142. godine naše ere Tertulijan je raselio gotovo sve Jevreje. Jedne je poslao na galije, a druge na Rajnu da brane carstvo od barbara (od ovih posljednjih potječu Aškenazi);

Iz ovih podataka se vidi da je jevrejska država u Palestini u cijelosti situirana u period prije naše ere. Od 70. godine pa do 14. V 1948. godine – devetnaest posljednjih vijekova – ne postoji nikakva jevrejska državna jedinica na tlu Palestine. Prvi dio ovog perioda od 6 vijekova Jerusalem je mijenjao gospodare (Rim, Perzija, Bizant). Godine 638. Jerusalem zauzimaju muslimani, a halifa Omer, koji ga lično preuzima od patrijarha Sofronija, utvrđuje njegov status grada vjerske slobode za sve tri velike svjetske religije. Od tada pa do 1918. godine – skoro 13 vijekova – Palestinom i Jerusalemom vladaju muslimani. Ova kontinuirana islamska vlast u Palestini imala je samo dva relativno kratka prekida: prvi u trajanju od 88 godina (1099–1187), kada Jerusalem drže krstaši Gotfrida Bujonskog, i drugi u trajanju od 16 godina (1228–1244), kada ovaj grad na osnovu ugovora sa fatimidskim kraljem Egipta drži car Fridrih Drugi. Iz ovih činjenica može se ocijeniti kako stoji stvar sa tzv. „historijskim pravom“ Jevreja na Palestinu.

II

U izvjesnom smislu, Izrael predstavlja jedinstvenu pojavu u političkoj historiji. U trenutku osnivanja ova država nije imala ni teritoriju ni stanovništvo. Teritoriju je pribavila otkupom i otimanjem, a stanovništvo useljavanjem iz svih krajeva svijeta. Prva određena ideja o jevrejskoj državi u Palestini pojavljuje se u djelu Der Judenstaat (Jevrejska država) Theodora Herzla, osnivača cionističke organizacije (oko 1895. god.).

Važniji momenti u realizaciji ove ideje i stvaranju današnjeg Izraela su:

– Balfourova deklaracija 1917, kojom se predviđa pomoć Velike Britanije u stvaranju jevrejske države na tlu Palestine;

– useljavanje Jevreja u Palestinu na osnovu ove deklaracije (između dva rata na ovaj se način uselilo više od 400.000 Jevreja);

– 14. maja 1948. Jevrejska agencija (vrhovni organ svjetske cionističke organizacije) proglašava Izrael; odmah nakon toga izbija rat između Izraela i susjednih arapskih država;

– primirje 18. VII 1948. i podjela Palestine. Izrael dobiva 6.400 kv. milja. Arapi 3.600 kv. milja;

– dva proširenja Izraela sa paralelnim otimanjem zemlje i istjerivanjem Arapa; prvo nakon rata 1956. i drugo nakon rata 1964. god.

Računa se da je u trenutku stvaranja Izraela 1948. godine u Palestini živjelo oko 750.000 Jevreja, tako da je brojčani odnos između Arapa i Jevreja bio 3:1. Nakon stvaranja Izraela pa do 1967. uselilo se još 1.350.000 Jevreja. Prema nekim podacima, Izrael je 1967. godine brojao malo više od 2.300.000 stanovnika. Sredstva za useljavanje većim dijelom daje tzv. Jevrejski narodni front („Kejmet“), koji je osnovan još početkom ovoga vijeka i koji pribira dobrovoljne priloge od Jevreja širom svijeta.

Evropski Jevreji – Aškenazi – čine većinu jevrejskog stanovništva Izraela. I ne samo to: oni drže sve vodeće položaje u vladi, armiji i administraciji, Jevreji porijeklom sa Srednjeg istoka su uglavnom nekvalificirana radna snaga. Aškenazi, koji nikada ranije nisu sa Arapima imali dodira, nosioci su poznatog osionog i ekstremnog kursa prema Arapima. Oni dolaze iz Francuske, Rusije i Njemačke i, dobro naoružani, obrazovani i nemilosrdni, potiskuju domaći svijet pred sobom, stvarajući „životni prostor“ za novu državu.

Šta se može očekivati od ove države rođene iz neprava i nasilja? Neke stvari koje čine „ideologiju“ Izraela svojom paradoksalnošću zaprepašćuju. Evo samo nekih:

– cionizam koji je nastao kao reakcija na progone Jevreja u Evropi, sav svoj nakupljeni otrov, bijes i osvetu izlio je prema Arapima na prostoru gdje su Jevreji uvijek živjeli u sigurnosti i zaštiti. Izrael je danas, naprimjer, u neprijateljstvu sa Arapima, iako bi po svakom rezonu trebalo očekivati obrnuto;

– Jevreji, koji su se uvijek deklarirali kao kozmopolite i internacionalisti (barem su uvijek druge uvjeravali da treba da to budu), danas su primjer najfanatičnijeg nacionalizma;

– Jevreji koji su bili najteže žrtve rasizma i genocida danas su njegovi nosioci; oni su praktično postali produžetak Hitlerovih metoda bezobzirne upotrebe sile, raseljavanja, osionog odnosa prema pobijeđenima, pa čak i vojničke taktike blitzkriega, iznenadnog napada i nemilosrdnog obračuna i odmazde;

– Jevreji su bili ideolozi pokreta sa parolama slobode, bratstva, zakonitosti i liberalizma, a u današnjem Izraelu mi nalazimo spartanski odgoj, organizaciju društva podređenu vojnim zahtjevima sa fanatiziranim ljudskim materijalom i makijavelističkim principima državne politike, te ničeovskim devizama o pravu jačega i moralu sile. Nigdje se ova filozofija sile ne ispoljava tako jasno kao u bagateliziranju načela međunarodnog prava i ignoriranju međunarodne javnosti i njenih ustanova.

Tako, npr., OUN izglasava rezoluciju od 11. XII 1948. o povratku arapskih izbjeglica svojim domovima i imanjima te naknadi nastale štete. Umjesto toga, Izrael zapljenjuje imovinu arapskih izbjeglica, razara njihove domove, a na njihovim imanjima podiže naselja za jevrejske doseljenike iz Evrope.

Ujedinjene nacije 9. XII 1949. izglasavaju rezoluciju o internacionalizaciji Jerusalema. Izrael ne samo da ne prihvata ovu rezoluciju nego u ljeto 1967. donosi odluku o potpunoj aneksiji Jerusalema. Malo dalje ćemo vidjeti kako za sve ne-Jevreje izgleda ta aneksija. U julu 1967. godine Ujedinjene nacije nalažu Izraelu da se povuče sa okupiranih arapskih teritorija, a Aba Aban, izraelski ministar inozemnih poslova, u debati izjavljuje: „Izrael se neće vratiti na linije primirja čak i ako bi Generalna skupština sa 121 prema 1 glas donijela takvu odluku.“ Sve u svemu, Svjetska organizacija do 1970. godine usvojila je 70 rezolucija o palestinskoj stvari. Izrael se oglušio o sve njih.

III

Pri razmatranju odnosa između Jevreja i muslimana treba uvijek imati u vidu jednu činjenicu: Jevreji su živjeli u zemljama gdje su muslimani imali većinu i vlast, i to u mnogim zemljama i u toku mnogih vijekova; nasuprot tome, muslimani nisu nikada živjeli pod vlašću Jevreja, osim ovo kratko vrijeme pod Izraelom. Kakav je odnos Jevreja prema muslimanima u današnjem Izraelu, to je poznato svakome, jer je to stvarnost današnjeg dana. Međutim, kakav je bio odnos muslimana prema Jevrejima u muslimanskoj državi, to je manje poznato, jer je to stvar historije. Može se pomisliti da današnjim nasiljem prema muslimanima Jevreji vraćaju muslimanima „milo za drago“, izravnjavaju historijske račune.

Historija jasno svjedoči o dvjema činjenicama:

  1. Jevreji su u muslimanskim zemljama svugdje uživali maksimalni mir i vjersku toleranciju, i
  2. Ukoliko je bilo izvjesnih rijetkih ispada protiv Jevreja, to su bili pojedinačni slučajevi, koji se gube u ogromnom razdoblju uzajamnih odnosa i uticaja. Jedne opće reakcije protiv Jevreja u smislu evropskog antisemitizma nije nikada bilo u arapskom i islamskom svijetu.

Kada je 1492. godine pala Granada, posljednja muslimanska država u Španiji, muslimani i Jevreji su doživjeli istu sudbinu progona i istrebljenja. Gotovo 300.000 Jevreja tada je izbjeglo, od čega je većina (računa se blizu 200.000) našla utočište u Turskom carstvu, gdje su bili velikodušno primljeni i našli sve uvjete za normalan život i rad. Jevrejska enciklopedija izričito priznaje da je život Jevreja u Španiji pod arapskom vlašću „dostigao do tada neuporediv napredak, posebno na kulturnom polju“. Otuda i fenomen tzv. jevrejsko-arapske kulturne simbioze koja se održala kroz mnogo vijekova i u različitim zemljama i uvjetima.

Može se opravdano postaviti pitanje: kome je trebala ova današnja konfrontacija između Arapa i Jevreja i kako je do nje došlo? Ovo pitanje utoliko je umjesnije ako se odnos ne posmatra iz trenutne, nego iz trajnije perspektive. Tada se jasno vidi da se, ustvari, ne radi o konfrontaciji između Jevreja i Palestinaca, niti između Jevreja i Arapa. S obzirom na specifičan značaj Jerusalema, ova će konfrontacija morati, prije ili kasnije, prerasti u konfrontaciju između Jevreja i muslimana uopće. Šta će se dogoditi kada pitanje Jerusalema postane opće muslimansko pitanje, što ono, ustvari, i jeste od svoga početka? Iz ove globalne perspektive Izrael nam se ukazuje kao svojevrstan veliki „geto“ u moru islamskog svijeta, strano tijelo u jednom ogromnom organizmu. Ali, ovaj put i taj geto i mržnju, kojom je svaki geto okružen, stvorili su sami Jevreji. To čini specifičnost ove situacije.

Duhovni otac Izraela Theodor Herzl u Jevrejskoj državi i svojim vizionarskim romanima još prije 70 godina začuđujuće je tačno predvidio migraciju Jevreja, stvaranje Izraela, izgradnju moderne poljoprivrede i industrije na naučnim osnovama, organizaciju društva, kao i mnoge druge stvari do detalja. Interesantno je da je – svjesno ili nesvjesno – previdio jedan odlučujući faktor: otpor autohtonog stanovništva. Njegova jevrejska država živi i širi se kao da je oko nje prazan prostor. Ona ne gazi, ne uzurpira i ne vrši nasilja svuda unaokolo. Ovaj Herzlov „previd“ čini da njegova proročka vizija pada u cjelini. Jer faktor otpora će biti ono što će odlučno utjecati ne samo na stvarni karakter njegove države nego i na njenu konačnu sudbinu.

IV

Jerusalem nije običan grad. To je jedinstven grad u kojem tri velike svjetske religije imaju svetinje, kojih se ne mogu odreći. Ko može osigurati slobodan Jerusalem, otvoren podjednako svima? Teorijski i praktički, to mogu samo muslimani. Teorijski, jer jedini islam priznaje Musaa i Isaa, Evanđelje i Toru, dok, obratno, kršćani i Jevreji ne priznaju Muhammeda i Kur’an. Ova činjenica je element nadmoćnosti muslimana u ovom pitanju. Praktički, jer se Jerusalem nalazi u muslimanskom svijetu. Svaka neislamska vlast u Jerusalemu predstavljala bi neprirodno stanje, koje bi se moglo održavati samo silom, a stanje napetosti nije nikada i stanje slobode. Historija vrlo jasno potvrđuje ove stavove. Jerusalem je za sve vrijeme islamske vlasti bio slobodan grad za sve tri religije. Stanje neslobode u njemu podudara se s odsustvom muslimanske vlasti. To se dogodilo u dva maha. Prvi put kada su Jerusalem zauzeli križari (1099–1187) i drugi put sada u našem vremenu, kada je on u rukama Izraela.

U Encyclopediji Britannici čitamo ove radove o zauzeću Jerusalema u Prvom križarskom ratu: „(...) Poslije opsade, koja je trajala nešto više od mjesec dana, Jerusalem je zauzet (15. jula 1099). Nastao je strahovit pokolj. Ulicama su jurili potoci krvi pobijeđenih. No, kada je pao mrak, križari, plačući od mahnite radosti, povrvješe put Svetog groba i tamo sklopiše na molitvu još krvave ruke. Tako se onog žarkog julskog dana završio Prvi križarski rat.“

Uporedite sa ovim zauzeće Jerusalema od muslimana 638. godine, kako ovaj događaj opisuje H. G. Wells u svojoj Historiji svijeta: „Prilikom pregovora o predaji Jerusalema postavljen je neobičan uvjet: traženo je da se preda samo lično halifi Omeru. Omer je prevalio dug put od 600 milja do Jerusalema sa jednim jedinim pratiocem. Jahao je kamilu, a jedina putna oprema bili su: jedna oveća kotarica puna ječma, druga puna hurmi, mijeh vode i činija za objede. Bez pratnje se sastao sa jerusalemskim patrijarhom, koji je, izgleda, bio primio upravu nad gradom iz ruku bizantskih vlastodržaca. Njih dvojica su se odmah lijepo složili. Patrijarh je poveo halifu da mu pokaže sveta mjesta, a Omer se opet bio raspoložio, pa je pravio dosjetke na račun svojih raskošno odjevenih doglavnika.“

Jerusalem su muslimani preuzeli mirno i bezbolno, kao pravi vlasnici i kao da im je on vijekovima pripadao. To nije bilo osvajanje nego misija. Za svih 88 godina, koliko su križari držali Jerusalem, ni jevrejska ni muslimanska noga nisu mogle stupiti na njegovo tlo, ali je zato organizator Prvog križarskog rata Petar Pustinjak u nekoliko mahova boravio u Jerusalemu dok je on bio u muslimanskim rukama.

Kada je sultan Salahuddin vratio Jerusalem (1187), omogućio je Jevrejima povratak u grad i uveo poznati običaj bratimljenja između muslimanske i jevrejske djece, običaj kome nema primjera u odnosima između dva različita naroda. Jevreji su došli u potpuni posjed Jerusalema nakon rata 1967. godine. Kakav su režim vjerske slobode zaveli oni u ovom „gradu triju vjera“?

O ovome su nedavno objelodanjeni podaci koje su crkveni velikodostojnici katoličke, grčkopravoslavne i evangelističke crkve Palestine dali pred anketnom komisijom Ujedinjenih nacija. Ovi podaci samo potvrđuju ono što se moglo pretpostavljati. Katolički biskup Semaan je saopćio da su Izraelci potpuno razorili sirijsku katoličku crkvu, koja se nalazi neposredno uz zidine staroga Jerusalema. Dio zidova crkve Sv. Ante također je srušen, da bi izraelska vojna vozila mogla proći iz novog u stari dio grada. Jermenska crkva Sv. Spasitelja u Jerusalemu gotovo je potpuno uništena. Njeni prozori pretvoreni su u puškarnice izraelske vojske, a iz nje je odnesen čuveni bizantijski mozaik iz IV vijeka.

Arhiepiskop Diodoros, poglavar Grčke pravoslavne crkve, rekao je da je izraelska vojska provalila u crkvu Sv. Jovana Krstitelja u Ajn Karinu i odnijela sve što se moglo odnijeti. Vojnici su na zidovima ispisali „WC“ i crkva je stvarno korištena kao nužnik. Iz crkve Sv. Elijasa na Betlehemskoj cesti izraelski oficiri i vojnici su odnijeli ikone, vaze i namještaj. U Zagi su Izraelci odnijeli antičke spise iz Stare džamije, a iz Koptske crkve u istom gradu odnijeto je sve. Konačno, izgorjela je džamija Al-Aksa, najveća muslimanska svetinja poslije Kabe u Meki, što je prirodna posljedica atmosfere koju su Izraelci stvorili oko svih nejevrejskih objekata u Jerusalemu.

Pravi značaj ovih historijskih činjenica shvata samo onaj ko u njima vidi ne slučajnost, nego zakonitost. U pitanju je, kao što smo vidjeli, načelno drugačiji stav islama prema religijama koje se zasnivaju na Objavi. Odnos islama prema hrišćanstvu i jevrejstvu nije odnos tolerancije nego odnos priznavanja. Islam ne tolerira nego priznaje hrišćanstvo i jevrejstvo. Njihove bogomolje su prave bogomolje, u njima se spominje i slavi jedan isti Bog. Nasuprot tome, mi od kršćana i Jevreja, u Jerusalemu i drugdje, možemo u najboljem slučaju očekivati toleranciju, a tolerancija je uvijek jedno neobavezno, privremeno i u osnovi negativno određeno stanje.

Zaključujući ovo izlaganje, želimo skrenuti pažnju na jednu činjenicu koja se začudo često nedovoljno zapaža. Snaga Izraela, u ovoj konfrontaciji sa Arapima, rezultat je izvanredne podrške i solidarnosti dijaspore, tj. svih Jevreja svijeta. Naša slabost je, obrnuto, posljedica naše podijeljenosti, nedovoljne podrške i u nekim slučajevima otvorene nesloge. Tu se nalazi jedinstvo prema razjedinjenosti. Šta bi bilo prirodnije nego da jednom agresivnom panjevrejstvu suprotstavimo barem jedan odbrambeni panislamizam?

Ako su se svi Jevreji svijeta ujedinili da podrže jedan nepravedan i napadački rat, tim prije muslimani imaju pravo da se udruže u pravednoj odbrani, da bi se osigurao jedan pravedan mir. Solidarnost Jevreja nije samo na riječima. Evo nekih zanimljivih i poučnih činjenica:

Od 1950. do 1963. u izraelsku privredu investirano je 900 mil. dolara stranog kapitala, uglavnom jevrejskog sa Zapada. Nakon 1963. jevrejske investicije iznose više od polovine milijarde (Jevreji iz Kanade). Individualni pokloni pribavljaju blizu 15 mil. dolara godišnje. Samo porodica Rothschild prilikom rođendana svoga oca priložila je 100 miliona dolara. Ujedinjeni jevrejski apel donosi Izraelu godišnje između 150 i 200 mil. dolara. Računa se da je Izrael u različitim oblicima za 20 godina primio u vidu poklona oko 7,5 milijardi dolara, ili 3.100 dolara po stanovniku. U augustu 1967. godine u Jerusalemu je održana konferencija jevrejskih milijardera, na kojoj se okupilo 60 industrijalaca i finansijera iz 15 zemalja, koji su spremni da doprinesu ekonomskom razvitku izraelske države itd.

Ne treba da zbog ove solidarnosti mrzimo Jevreje. Umjesto toga, treba da izvučemo pouke iz ovoga. Moramo nastojati da budemo jedinstveni i snažni kao i oni. Naša snaga neće biti korisna samo nama. Onaj ko je slab nepravedan je ne samo prema sebi nego i prema svojim susjedima, jer ih može staviti u iskušenje da ga napadnu. Nije nikakva slučajnost što se ideja o Izraelu rodila u trenutku kada je politička moć islama bila ravna nuli. Da koncem prošlog i početkom ovog vijeka u islamskom svijetu nije vladalo onakvo stanje kakvo je vladalo, ne bi ni Englezima ni Jevrejima nikada došla misao da jevrejsku državu zamisle na našem živom tijelu.

Svojom slabošću naveli smo ih na krivi put, pružili šansu njihovim avanturistima i megalomanima te dopustili da se u njihovim glavama naroje svakojake misli, ne samo o malom i velikom Izraelu nego i o gospodstvu nad mnogo širim oblastima našeg svijeta. Pošto smo bili janjad, oni su postali vukovi. Budimo stoga snažni, i radi nas i radi njih i radi mira u ovom dijelu svijeta. Ali naglasimo: ne zato da bi sutra Jerusalem bio samo muslimanski, nego da bi ponovo bio otvoren svima i da bi ostao nepomućen izvor iz kojeg teku tri velike rijeke čovječanstva.