Pod naslovom „Zelenski se mora suočiti sa stvarnošću“, Index.hr objavio je tekst Maria Galića koji se pozva na sve češće i jače negodovanje zapadnih sponzora ukrajinske odbrane, odnosno sve češće kritike nesposobnosti ili neefikasnosti ukrajinske vojske. Sve, naravno, zbog vrlo slabog napredovanja ukrajinskih snaga u ofanzivi koja se pompezno mjesecima najavljivala (pruživši mogućnost Rusiji da se ukopa i trostruko zaštiti svoje pozicije) i s minimalnim pomacima oduljila na više od dva mjeseca, unatoč doniranja desetaka milijardi dolara oružja i opreme koja je pomogla i propagandi rusijanskog narativa o svetom ratu Rusije sa NATO paktom. Doduše, neki analitičari smatraju da su mali pomaci u dosadašnjem toku ofanzive pokazali da je Ukrajina savladala neke ratne vještine, pa očekuju neke značajnije pomake do kraja jeseni.
Nova stvarnost NATO pakta
S obzirom da iz Kijeva, koji baš i nije sklon suočiti se sa stvarnošću, kako piše Indeks, istovremeno stalno dolaze opravdanja i novi zahtjevi, bijes koji se iskazuje u nekim vodećim, a izrazito proukrajinskim zapadnim medijima sve je veći. Galić tvrdi da je realnost sumorna za Ukrajinu, odnosno njezine izglede da oslobodi okupirane teritorije i da Zapad shvaća da ga ovakva ukrajinska vojska nema šanse osloboditi. Daljnje ubacivanje novog naoružanja samo će povećati strukturalne probleme jer će oružje dolaziti u ruke sve slabije uvježbanih vojnika. Zbog potrebne obuke borbeni avioni F-16 mogu se uvesti u borbu za godinu dana, što znači da bi se prvi ukrajinski F-16 mogli uključiti u borbe tek na jesen 2024. godine, što su SAD potvrdile. A tada će biti prekasno, tvrdi hrvaćanski novinar, jer Zapad nema namjeru davati desetke milijardi dolara oružja i municije još godinu dana.
Po svemu sudeći, tvrdi Galić, Ukrajina može računati na ovakav intenzitet pomoći do kraja ove godine, ili najdulje do proljeća naredne. Istovremeno, rast će pritisak da Kijev prizna realnost i pristane na pregovore. Šta je realnost, objasnili su Rusijanci, nekoliko puta – priznanje aneksije Krima i Donbasa, a za početak pregovora, i Zaporižja i Hersona. Po ovome, već su krenuli javni pritisci. Za sada su diskretni, a Galić prenosi neke ključne izjave iz intervjua norveškog šefa kabineta norveškog generalnog sekretara NATO pakta norveškom listu koje su objavili CNN, BBC...
Izjava šefa kabineta genseka NATO pakta
Stian Jenssen, šef ureda generalnog sekretara NATO pakta Jensa Stoltenberga, dao je 16. augusta za norveški list Verdens Gang zanimljiv intervju, sa vrlo značajnim izjavama koje bi trebale i u Sarajevu zazvoniti za uzbunu. Činjenica da je intervju dao Jenssen, a ne Stoltenberg, i to globalno gotovo nepoznatom norveškom listu, ukazuje na namjeru da se, u ovoj fazi ispitivanja balona, ne izazove prevelika pažnja javnosti. Kako je rusijanska novinska agencija TASS prenijela integralni tekst, namjera nevelikog uzburkavanja površine vode nije uspjela u potpunosti, što je i bilo za očekivati jer intervju itekako navodi vodu na mlin Rusije i njenih planova podjele Ukrajine.
Jenssen predlaže da Kijev prizna realnost situacije riječima: "Mislim da bi za Ukrajinu moglo biti rješenje da se odrekne teritorija i zauzvrat dobije članstvo u NATO savezu. Istovremeno, Ukrajina mora sama odlučiti kada i pod kojim uvjetima želi pregovarati." Druga je rečenica mantra koju NATO i zapadni čelnici ponavljaju od početka, iako kriju da su odgovarali Ukrajinu od pregovora, obećavajući njezinom častohlepnom i naivnom predsjedniku punu podršku teritorijalnom integritetu i suverenitetu zemlje. Ona teško da znači išta jer će Kijev malo vjerovatno imati drugo rješenje osim pregovora, ako tako Zapad odluči, dakle ako presahne ogromna vojna i finansijska pomoć.
Jenssen je prvi puta javno rekao da zbog nesposobnosti ukrajinske vojske da učini nešto konkretno Kijev mora prihvatiti da će ostati bez okupiranih teritorija, u zamjenu za članstvo u NATO savezu. On je, osim toga, priznao i da se o poslijeratnom statusu Ukrajine već razgovara i da je pokrenuto pitanje ustupanja teritorija Rusiji, što je TASS posebno naglasio. Na kraju je izjavio: "Ne kažem da bi se to trebalo dogoditi. Ali ovo bi moglo biti moguće rješenje." Dakle, s obzirom na realnosti na terenu i nevoljkost da se, zbog potencijalnih globalnih ugroza ozbiljnije i vojno efikasnije pomogne Ukrajini, a temeljem Člana 51. Povelje UN, i posljedičnoj nemogućnosti Ukrajine da oslobodi okupiranu i anektiranu teritoriju, Kijev će morati pristati na njezin gubitak, dakle na podjelu zemlje. Kijev je oštro reagirao, što su prenijeli i najveći zapadni mediji. Zanimljivo, tek nakon ukrajinskog saopćenja. Drugi nisu. Nakon toga je Jenssen povukao svoju izjavu, ali na način da nije opovrgao da se o tom scenariju razgovaralo, samo da on to nije trebao reći u intervjuu. Oglasio se Jens Stoltenberg i samo izjavio da je njegov šef kabineta rekao kako će Ukrajina sama odlučiti o pregovorima te nije vidio ništa sporno u njegovoj izjavi i da ima podršku NATO do pobjede.
Jens je ipak samo Stoltenberg
Građani Bosne i Hercegovine trebali bi imati na umu da je on sin jednog drugog Stoltenberga, Thorwalda, jednog od autora plana podjele Bosne i Hercegovine, odnosno njezine „transformacije“ u Uniju triju etničkih republika kao rezultat agresije i genocida. Još se nisu oglasili čelnici NATO zemalja, a nije ni Kina, kojoj je teritorijalni integritet svetinja. Čini se da je u toku krizni menadžment i da je, barem što se zapadnih medija tiče, na sceni potpuna medijska blokada. Nema opovrgavanja, nema zaklinjanja u teritorijalni integritet i suverenitet, Povelju UN. Samo šutnja koja izaziva zebnju. Od UN-a ionako se skoro ništa ne može očekivati. U ovim međunarodnim okolnostima, kada je jedna stalna članica Vijeća sigurnosti agresor i okupator, UN su nemoćne pokrenuti bilo kakav mehanizam, pa je, u drukčijim okolnostima, dobra inicijativa Sulejmana Ugljanina o sazivanju Konferencije o Jugoslaviji, odnosno njezinu završetku, zapravo neprovediva.
Dakle, prvi čovjek NATO birokratije spomenuo je podjelu zemlje kao rješenje za agresiju, okupaciju i ilegalnu aneksiju, a šef ga nije čak ni prozvao, a kamoli smijenio zbog toga, a ni čelnici zemalja članica nisu se počešali, barem ne javno. Spomenuta je podjela zemlje i to pod patronatom NATO pakta. Podjela Ukrajine koja bi imala međunarodni konsenzus jer joj se više, kako se čini, ne suprotstavlja niti Zapad, otvara Pandorinu kutiju. Nije teško pogoditi ko je sljedeći na redu i gdje se podjela može početi zagovarati. Treba imati u vidu da je, osim višegodišnje interne prepiske OECD-a, Bosnu i bivši ambasador SAD u Srbiji i Hrvatskoj proglasio propalom državom. Stoga, za početak, nije na odmet principijelna reakcija o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta, odnosno međunarodnog poretka na ovaj, potiho priznat, a očito već dat prijedlog Rusiji. Takve smo reakcije zagovarali od svih zemalja tokom agresije i Ženevskih pregovora u kojima je tzv. međunarodna zajednica krojila karte podjele Bosne i Hercegovine. Naprosto, iako će scenariji eventualne podjele Ukrajine ovisiti o ukrajinskim vojnim (ne)uspjesima u oslobađanju anektiranih i okupiranih teritorija i rusijanskoj snazi da ekonomski funkcionira i finansira rat, a obje su na velikim kušnjama, treba prihvatiti činjenicu da je svijet ušao u period ozbiljnih geostrateških promjena, velikih izazova i opasnih presedana koji mogu imati itekakva utjecaja na danas prilično nestabilnu Bosnu i Hercegovinu. Formiraju se novi savezi, novi multilateralni i niz bilateralnih sporazuma, sve mimo postojećih institucija, kako je to primijetila bivša austrijska šefica diplomacije Karin Kneissl.
