Smrt Alev Alatlı nije bila udarna vijest van Türkiye. Međutim, za ovu zemlju odlazak “Božije sestre svih sestara”, kako je na dženazi u subotu 4. januara predsjednik Recep Tayyip Erdoğan okarakterisao Alev, nenadoknadivi je gubitak. Alev Alatlı bila je javni mislilac (intelektualac, ako hoćete), kakvu svaka zemlja može poželjeti. Mnogima ovdje (uključujući mene) nedostajat će “vodič za razumijevanje svijeta”, kako ju je opisao Mahmut Övür u dnevniku Sabah.

Šture verzije njene biografije kako na Wikipediji, tako u eulogijama, iako sasvim razumljivim pojednostavljenima, ne mogu oduzeti zanimljivost njenom životu, ali ne čine mu pravdu. Naprimjer, kažu “rođena u Izmiru 1944” – faktički korektno, ali skriva činjenicu da je rođena u vojničkom šatoru u izmirskoj općini Menemen, gdje joj je otac, kao oficir turske armije, bio privremeno stacioniran zato što je Türkiye očekivala njemačku invaziju.

Isto tako, redovno skaču odmah na srednju školu, koju je Alev Alatlı završila u Japanu, gdje joj je otac bio vojni ataše, dok ona stavlja veliki akcent na osnovnu školu u Erzrumu i učiteljicu Emine Akyüz, kao osobu koja je promijenila njen život i probudila radoznalost. O Japanu kaže: “od tada nisam ništa prihvatala kao onako kako izgleda nego sam istraživala zašto je to tako”.

Početak studija ekonomije i statistike na Bliskoistočnom tehničkom univerzitetu (ODTÜ) Alatlı opisuje interesantnom anegdotom – profesor je na prvom času napisao na tabli (na engleskom) “kamata je grijeh”. “Učio nas je ekonomiju počevši od religijskih knjiga.”

Nakon završenih studija dobija Fulbrightovu stipendiju te u SAD-u na Univerzitetu Vanderbilt u Nashvilleu, Tennessee, stječe magisterij iz razvojne ekonomije i ekonometrije. Nakon toga nastavlja studije filozofije, filozofije religije i filozofije historije na Dartmouth College u New Hampshireu.

Godine 1974. vraća se u Türkiye i radi kao predavač na univerzitetu i u (ekonomskoj) struci. Osam godina poslije (1982) napušta te poslove i posvećuje se spisateljskoj karijeri. Ogroman opus počinje filozofskom studijom rječitog naslova – Despotizam intelektualaca.

OŠTRE KRITIKE POZAPADNJAČENJA I POVRŠNOSTI

Već ovako svedena (doduše, manje od spomenutih šturih) biografija ukazuje na jedinstven potencijal za sagledavanje svijeta. Formirati se (bukvalno) na krajnjem Istoku i Zapadu, a dolazeći iz zemlje koja se klišejski naziva mostom između civilizacija, neminovno otvara vidike. Zato nije čudo da je Alev Alatlı postala javni intelektualac i prepoznatljivo lice u Türkiye. Čudno bi bilo da nije.

Holističkim pristupom sagledavanju svijeta – često je poredila svoj pogled s “udaljavanjem” (kontra zumom) nad Google mapom, počev od Anadolije pa do pogleda na cio svijet – neuokvirenim u bilo kakav ideološki okvir, a koji nije isključivao (naprotiv) analize iz eshatološke perspektive, jednostavnim je jezikom uspješno komunicirala u (bez)brojnim intervjuima i TV programima.

Oštre kritike pozapadnjačenja i površnosti Bijelih Turaka izražavala je kroz romane, teške za dešifrovanje neturskoj publici, s obzirom na to da su u njima neki savremenici pod stvarnim, a neki pod izmišljenim imenima. Mene lično razveselila je potvrda mog uvida o opozicionom modelu “bit ću sve što hoće”, koji je u romanu “Bijeli Turci su uvrijeđeni” (2013), pete knjige serije “Ima li još nekoga?”, opisala kroz lik Mustafe Sarıgüla (pravo ime), bivšeg predsjednika istanbulske općine Şişli, sada zastupnika Narodne republikanske partije (CHP) u Turskom parlamentu. “Mustafa, on je Peer Gynt Mustafa kojeg smo oduvijek poznavali. I gradski i ruralni, hem buržoaski urban, hem ruralno urbani, hem sunit, hem alevit. Čak i Jermen, Jevrej i Grk. Turska adaptacija Ibsenovog lika ‘Ja sam onakav kakav ću ti se dopasti’.”

Možda nepotrebno reći, to joj je navuklo mržnju Bijelih Turaka. Kada je 2014. dobila Predsjedničku veliku nagradu za kulturu i umjetnost u oblasti književnosti i nakon govora u kojem je sljedeće riječi uputila predsjedniku Erdoğanu: “Svijet je veći od pet. Veći je od svijeta međunarodnih medijskih kartela i raznih stratega. Da je George Orwell danas ovdje, aplaudirao bi vam. Da, to nije dovoljno, Daniel Defoe bi također ustao i aplaudirao. Vaši pravi prijatelji su među umjetnicima i književnicima”, bukvalno su podivljali (Bijeli Turci, mislim).

Međutim, ta mržnja i sav vitriol, koji su mediokriteti prolijevali po štampi za njom, nisu je se ticali. Uvijek je smatrala da je to njihov problem. Renesansu, kako je nazivala revolucionarne promjene u posljednjih dvadeset godina, neće da vide oni koji ne žele promjene.

KRIZA ZAPADNOG SVIJETA

“Trenutna tenzija u Turskoj proizlazi iz promjene statusa quo i vjerujem da će to dati pozitivne rezultate. Dijalektika teza-antiteza doći će do sinteze i doći do savršenije tačke. To je demokratski proces. Niko ne treba pokušavati da nametne vlastitu istinu nikome drugom. Debata je dobra sve dok ne uključuje štapove i kamenje, dok se ne pretvori u kulturu linča i ne evoluira u smeće s kojim se nažalost često susrećemo na društvenim mrežama. Kritika je dobra. Međutim, vidim da vulgarnost počinje da ima loš ukus.”

Možda upravo zato u pravu debatu s njom se spomenuti mediokriteti nisu upuštali.

“Turski intelektualci bore se na dva fronta – protiv vulgarnosti u vlastitom društvu i protiv zapadne arogancije koja uvijek završava nasiljem.”

Kritika Zapada kod Alev Alatlı nikada nije padala u ignorantski okcidentalizam, nego je bila utemeljena u poznavanju i razumijevanju tog svijeta.

Godine 2018. rekla je: “Vidim da se zapadni svijet raspada iz dana u dan, ima krizu liderstva, i postaje neorganizovan. Sve dok ne uvezemo tu krizu, možemo čvrsto stajati u ovom haosu, pa čak i pretvoriti ga u priliku. Moramo da zbijemo redove.” Prije šest godina, dakle, kada je to bilo manje očigledno nego što je danas.

“Nasilje nije način da se održe suštinski pogrešni ekonomski sistemi. 'Istina' se ne može poreći. Bilo da se oblače u haljine 'demokratije', 'slobode' ili 'prava', sistemi koji nisu u miru sa savješću javnosti ne mogu izbjeći raspad”, piše godinu dana poslije u jednoj od dvije knjige iz nedovršene serije “Savjeta”. Danas je to nasilje, održanja američke hegemonije i dolara neupitno.

Razum, moral, pravda, maniri, ljubav lični su i univerzalni principi na kojima se grade ljudski odnosi – od prijateljstva, porodice do društva i svijeta. Te principe je Alev stalno naglašavala i promovirala, a šta su ti principi ako ne islam?

“Čovječanstvo je bilo prisiljeno da posmatra ono što se dešava kao da je sudbina, kao da nije bilo drugog izbora. Nije moralo biti ovako. Zlo ne mora biti pravilo. ‘Dobro’ bi također moglo biti pravilo. Naprimjer, da je svijetom dominirao osmanski, a ne američki pogled na svijet, planeta ne bi bila u opasnosti od okamenjenosti”, jedna je od njenih izjava koje primoravaju na promjenu tačke gledišta.

Na kraju jedan savjet, odnosno opservacija, koju je namijenila mladima koji svoju budućnost vide negdje drugdje: “Da biste bili uspješni u Americi i Evropi, morate se pomiriti s nesrećom svijeta i prihvatiti da će novi svjetski poredak tlačiti ljude. Morate se složiti s okrutnošću kojoj je svijet izložen. Ako vaše srce može podnijeti smrt malog Aylana, gladne u Somaliji, nepravednost raspodjele prihoda..., onda ste dobrodošli. Ako možete ostati ravnodušni prema nasilju, torturi i iznudi, onda ste dobrodošli.” Univerzalno, zar ne?