Drukčije su mislili jedino Tešnjaci, vječito živi i marljivi, koji su uoči l926. priredili veliku godišnju zabavu «Narodne uzdanice», o kojoj su i novine pisale: «Vrijedni i svjesni Tešnjaci bili su uopće prvi koji su priredili zabavu «Narodne uzdanice» 3l. decembra l923. godine. I lanjske godine isti dan su priredili zabavu, i nastavljaju marljivo dalje a prihodi idu u korist našeg mladog društva. Živili, a drugi se na Tešnjake ugledali!»

               Izvan ovog veselja ostala je kuća Mešićevih. U njoj je zavladala mrtva tišina koju je tiho remetila samo salgija velikog zidnog sata. Dok je hizmećarica brinula o malom Ajanoviću, Ajiše-hanuma je bdjela pored kćeri slušajući njeno povremeno zasopljeno disanje i zadržavala oči na zažarenoj boji njenog lica. Nasiha je i u snu pokazivala dubok izraz svoje tuge. Crte lica su joj se često mijenjale. Lice se smirivalo kad svede oči, a unakažavalo od duševne patnje kad navre sjećanje na zlehude časove. I otac je pokušavao pokrenuti njenu unutrašnju potrebu da govori, ali ga je uvijek dočekivao njen ravnodušan izraz očiju i opća paraliza volje. Ni u jednoj prilici joj nije spominjao udes niti suđenje krivcima za nesreću, pa ni to da je Okružni sud presudio kako su državne vlasti dužne da joj isplate odštetu od više stotina hiljada dinara. (To, doduše, više nije bilo ni važno jer je Vrhovni sud, zbog okolnosti da je ona njegova kći, poništio tu presudu i tako nije dobila ništa). Nastojao je u njoj oživjeti plemenita sjećanja, donosio joj je da gleda dijete, da mu sluša disanje i osjeti miris tijela, da govore o njemu... Slušala ga je nijemo, a ako progovori, učini to mehanički i kratko. Duboko ga je brinula ta njena neosjetljivost i šutnja.

               U težem stanju mu se nalazilo drugo dijete, sin Osman Nuri. Poslije neuspješnog liječenja u inostranstvu i dvoipogodišnjeg ležanja u sanatorijumu Goasnitahac kod Graca u Austriji, nesretni momak je vraćen kući i sada leži na odjeljenju umobolnih bolnice u Sarajevu. Odavno gleda sina kako se tanji, kako je to sve više tijelo bez volje i svijesti. Kad govori, čini to tužno se mršteći, a on nije u stanju kod njega proizvesti nikakav dublji utisak.

               U dugim časovima razmišljanja priviđali su mu se hrđavi mračni dani. «Nakon moje smrti i smrti moga Osmana, ako ne daj Bože do nje dođe, ogranak moga korijena posve će nestati».

               Nije više pokazivao osobito zanimanje za čitanje, pa čak ni novina. Novine je katkad uzimao samo da zagluši brigu i nemoćnu misao te da ne sluša tupu šutnju u kući. Nije se puno, kao ranije, uzbuđivao na novosti u oblasti nauke i kulture. Gotovo je ravnodušno čitao kako je engleski pronalazač Džon Logi Berd (John Logie Baird) u Londonu prvi put javno demonstrirao televiziju. U maju je pisano da je u Zagrebu proradila prva radio-stanica, koja je ujedno bila i prva srednjetalasna radiostanica u Kraljevini i na Balkanu. U Parizu je prikazan prvi primjerak bikinija a u avgustu u Njujorku prikazan prvi zvučni film u historiji filmske umjetonsti... «Svijet se diže», pomislio je, «a ja padam».

               Ne sjeća se kad je na sebi primijetio prve staračke pjege i kad je pustio zaliske.

               Manje se bavio poslovima a štete koje je imao doživljavao je kao nešto sasvim sudbinsko. Tako se ponio i jesenas kad su se poslije obilnih kiša i brojnih proloma oblaka, izlile mnoge rijeke, koje nisu samo ostavile ljude bez krovova, nego su odnijele i same ljude. Najstariji stanovnici ne pamte takve poplave. Bujice su odnijele i dobar dio njegove imovine, dijelove pilane u Gornjem Vakufu, robe u trgovinama Blatnice i Čečave te poplavile filijalu banke u Doboju.

               Prošli mjesec samo jednom se udaljio od kuće. 4. decembra je otišao na prvu džumu tek sagrađene džamije u Tesliću, prve u ovom industrijskom mjestašcu.

               Duševna veličina njegova počela je gubiti snagu.

                              *

               «Halil mi je, mašala, najbolji u ruždiji», pisala je iz Tarevaca Umihana Paši u Malu Bukovicu, «i, ako Bog dadne, ići će poslije i na više škole. Još nisam prežalila što mi i šćeri ne odoše u školu. Otac im je tvrd kao orah, ne želi o tome ni misliti. Ja sam ih naučila da znadu barem čitati i pisati. Nedavno je moja Šahzija, ne znam od koga je naučila, pred svojim jaranicama kazivala jednu pjesmu za koju nije znala čija je. Na početku, kad je trebalo kazati «Ne gledaj me ljepote ti tvoje, jer tvoj pogled mir mi samo muti...» ona je umjesto «ljepote» rekla «dobrote» pa sam je ja ispravila. «Mama», iznenadila se ona, «odakle ti znadeš ovu pjesmu?» Mene je prelio val sjećanja, ošutila sam i misao zadržala za sebe: «Čula sam je, šćeri, iz živih usta samog pjesnika». A tada je, to jest lani, bilo deset godina od Ćazimovog preseljenja. Drugi su to belćim drukčije obilježili, ja sam to učinila proučivi mu Jasin.

               Ja znadem, Pašo, da mi misao đahkad prelazi u sanjanje i snatrenje, ali je sudbina moja takva. Sve dok mi traje život, trajat će i snovi. Moj život su, u najvećem, moja djeca. Nastojim im pričiniti što više radosti. Samo su ona kader sretnim očima gledati dunjaluk.

               Moja mladost je prohujala i otresla sam se, ako sam ga i imala, svog nekadašnjeg jordama i svojih išćila. Prilike su se promijenile, pa se i ja mijenjam.

               Na kraju i jedna promjena koju ćeš mi, vjerujem, odobriti: pustila sam da mi se Ahmet-beg ponovo približi. Dohodi mi u sobu i – ne vraćam ga. Nisam se zbog toga usrećila, ali jesam odahnula, jer svojoj djeci vraćam oca».

               Paša je u svom pismu bila opširnija. «Umihana, ako sam ti kad pisala da sam rahat, bez ikakve potrebe za razmišljanjem, sada moram reći da mi glava zuji od njega. Ako sam đahkad snovima i sitnicama zadovoljavala svoju dušu, vremena za sjećanja sada više nejmam. Moj Mustafa je batalio školu, zamomčio se, i od njegovog naukovanja za trgovca nejma ništa. Hoda po sijelima, ašikuje, skita se sa momcima. U trgovini kod Rusa Sivjakova kupio je gramofon i sanduk ploča pa nam kuća povazdan ječi od svirke. Tobe jarabi, k´o u ciganluku! Otac mu ni jedno ne begenisa, ne mogode halaliti, pa mu naredi neka se odvoji i pod svojim krovom čini svoje marifetluke. Mustafa, hujiv na oca, to učini, ali uradi nešto još gore: najmi sobu za stanovanje u pravoslavnoj kući. To poniženje Džafer ef. jedva podnosi. Sav je pozelenio od derta. Mustafa se zaposlio kao sezonski radnik u fabrici šećera na Usori, ali će i to malo što je našao brzo izgubiti pošto fabrika plaho slabo radi i haman će se brzo zatvoriti. Šta će biti s mojim sinom poslije, dragi Allah zna.

               Sakib, rahmetli Adem-begov sin, posve je drukčiji, pametniji. U trgovini je kod Jakoba Pesaha, najbogatijeg Jevrejina u Doboju, i plaho sluša svog gazdu. On će, akobogda, izaći na selamet. Jusuf mi, mada ima samo šesnaest godina, već drži plug i odlazi u šumu na sječu a Malik mu pomaže.

               Derviš mi uči za bravara na željeznici. Valjan, pažljiv i tih, ne primjećuje se u kući. Eh, da su sva djeca takva! Ja volim djecu, ali, neka mi dragi Allah halali, ne volim što ih rađam toliko. Opet sam trudna. Probala sam se zaštititi, sklanjala sam se noću i spavala s curicama, ali mi bude džaba, nađe me i izvede. Nije me strah posla oko uzgoja i odgoja, ali me je strah da u kući ne zavlada sirotinja. Nismo daleko od nje. Kako ishraniti toliki evlad i svakom dati kruh u ruke? Džafer ef. je u mektebu uveo vazifu, što nikad prije nije činio. Nužda ga natjerala na to.

               Kad ja kažem da me je strah nemaštine, šta da kažu oni koji nemaju ni deseti dio onoga što ja imam. Niko iz sela nije zaposlen u državnoj službi, niko više nejma zemlje koja ga more ishraniti i niko nikome ne može pomoći. Osule se i bolesti. Nejma familije koja u kući nejma hastu. Seoska djeca su mršava, blijeda, hodaju gola i bosa. Nekidan je dohodio berbo da ih suneti i on priča kako se jednom mališanu pri sunećenju nije pojavila ni kap krvi – maksum je bio neishranjen!

                              *

               Tek što je minuo Bajram, 20. aprila, dođe uvečer Derviš ef. Smailbegović da ponovo posjedi sa svojim ahbabom Džafer ef. Begovićem. Donio je i posljednji broj «Pravde».

               - Došao nam kralj u pohode - reče s nogu - pa mišljah da će te to zanimati, komšija.

               - Jah, bezbeli - potvrdio je imam. - Šta kažu novine?

               - Kažu: «Dobro nam došao viteški kralju!»

               - Čekaj, ne piše tako.

               - Baš tako. Evo, pročitaj sam.

               I imam pročita: «Dvorskim vozom jučer u jedan sat popodne došao je Njegovo Veličanstvo kralj Aleksandar I sa svojom svitom na Ilidžu da u našim pitomim krajevima provede nekoliko dana u lovu. Kako je Njegov boravak privatne naravi i ne nosi nikakvih pompa, sav je svijet bio razdragan, a Sarajevo se okitilo narodnim zastavama čim je čulo da ga viteški nam kralj usrećuje ponovno svojom visokom posjetom.

               U danima kad se i priroda zaodijeva novim ruhom i kad sve počinje da odiše novim životom Njegovo Veličanstvo kralj obasiplje svoje vjerne i odane građane očinskom brigom i toplinom roditeljskog srca dolaskom svojim u našu sredinu. Sav naš narod, poglavito starosjedioci Herceg-Bosne muslimani pozdravljaju svoga Kralja sretni što su dočekali da u svojoj neposrednoj sredini vide svoga viteškog Kralja.

               Dobro nam došao viteški Kralju!

               Neka su Ti ugodni časovi koje provodiš u našoj najbližoj sredini!

               Živio Kralj Aleksandar!

               Živio kraljevski dom!»

               - Koja budala ovo napisa? - reče imam smrknuto. - U ovome o muslimanima nema ni truna istine.

               - Džaba je, «Pravda» je naše glasilo.

               - Nije džaba. Neće se na ovome završiti. Znadem ja Sarajlije kao i ti. To su namli ljudi i vidjet ćeš kako će odgovoriti na to da «sav je svijet bio razdragan» i da ga «kralj usrećuje».

               Zaista, samo nekoliko dana kasnije Derviš ef. opet dođe s novinama, i opet s nogu reče:

               - Muštuluk, Džafer efendija! Pročitaj ovo o kraljevom povratku.

               Imam letimično pogleda novinski članak, a zadrža se samo na pasusu: «... kralj je stigao na Ilidžu, gdje je prenoćio. U subotu prije podne provezao se je Njegovo Veličanstvo kralj gradom i posjetio neke ustanove, a u dva sata popodne otputovao je dvorskim vozom u Beograd. Naknadno se saznaje, zašto Njegovo Veličanstvo kralj nije čitavo ovo vrijeme ostao na Ilidži, kako je bilo ranije pripremljeno. Tome je uzrok što se pozvani faktori nijesu pobrinuli da se urede kraljevi apartmani. Odžaci nijesu bili očišćeni, pa kada su se peći naložile, nije se moglo ostati u sobama od dima. Električno svjetlo nije funkcionisalo. U jednoj sobi se odvalio sa stropa komad kreča upravo kada je kralj bio unutra. Posteljina je bila vlažna. Stoga je kralj i pri povratku s mora noćio na Ilidži u dvorskom vozu».

               - Aferim! - radosno uzviknu imam.- Šta sam rekao? Ovaj haber treba zaliti! Odmah! Popit ćemo onu bajramsku, s rahatlukom. Neka se obilježi kako «Turci» ugošćuju «svoga» kralja!

                              *

               Sunčani maj ovog proljeća u Sarajevu bješe raskošniji i svjetliji nego ikad prije. Pamtit će se po raspoloženju građana okrenutih svečanostima u proslavi trideset godina umjetničkog i kulturnog rada najpoznatijeg i najdražeg bosanskohercegovačkog književnika dr. Safvet-bega Bašagića, svog sugrađanina. Poticaj proslavi dalo je mostarsko društvo «Ittihada» koje je izdalo i naročitu spomenicu u kojoj je dijelom prikazan slavljenikov život i rad. Slijedeći njegovo oduživanje pjesniku, slično su učinila i ostala društva u Bosni i Hercegovini. Išlo se i dalje od samog pisanja: sakupljen je i predat piscu skroman narodni dar.

               Nedjelja, 16. maja, izmamila je napolje sve građane koji žive duhovnim životom i znaju za ovog pjesnika. Jedni su pošli na akademiju u Narodno pozorište, gdje će o svom drugu po peru nadahnuto govoriti književnik Abdurezak Hivzi Bjelevac i nastupati pjevačka društva «Trebević», «Sloga» i «La Lira», a drugi na Skenderiju, «Hajdukovo» igralište, gdje je od ranog jutra već počeo narodni teferič prepun sportskih takmičenja, narodnih igara, muzike...Tamo je i zrakoplov, šantan, uvečer vatromet... Proslavu je začinio Njegovo Veličanstvo Kralj koji je slavljenika odlikovao ordenom Svetog Save.

               Nakon obilaska sina u duševnoj bolnici, Ademaga Mešić je na putu u Narodno pozorište sreo šarolik gradski svijet: gospodu u nedjeljnim odijelima sašivenim po mjeri, stare Sarajlije sa širokim trabolozima preko čakšira punim svilenih gajtana i tozlucima na nogama; žene odjevene po zapadnoj modi i one u feredžama od teške čohe ili u zarovima, s pečama vezenim pravim zlatom. Oko sladoledžija su se kupila djeca a oko sazlija mladići i meraklije. Koliko je mlade ljude privlačila pjesma i muzika toliko je i vještina kojom sazlija kuca u säz, te sam instrument sedefom pokovan i ukrašen zlatnom kitom na vrhu vrata.

               Pred ulazom u pozorište Ademaga srete Edhema Mulabdića, koji se ozario videći ga.

               - Drago mi je što si ovdje, Ademaga - rekao je. - Mi smo te nekidan, poslije Bajrama, spominjali.

               - Ko «mi»?

               - Tvoji prijatelji: Džemaludin, Fehim, Hifzi, ja... namjeravali smo danas zajedno otići u zijaret Mirzi, kući, na Dolac. Kako je Nuri u Beogradu, nedostajao si nam samo ti pa da skupa, kao nekad, posijelimo i ispričamo se, onako kao u naše mlade dane.

               - To ipak ne bi bilo kao prije. Sad nam fale i mladost i zdravlje.

               - Ali sačuvali smo merak. I sam se stalno opireš malodušnosti i predaji.

               - Dobro, pođimo, samo više ne možemo ostati dugo.

Moramo misliti na Mirzinu bolest. Znaš da ni u Beču nije mogao naći lijeka.

               - Sam će nas držati koliko bude mogao. Tako smo se dogovorili.

               - Je li rekao da će nas dočekati zakićen «Svetim Savom»?

               - Hm - kiselo uzvrati književnik na ovu ironiju - nije ti do smijeha, a šališ se. Nesalomiv si!

                              *

               Pastorak Muhidina Muhe Begovića, Pavel, ne htje ni čuti da mu majka proda imanje i prenese ga s mužem u Bosnu. Nije pomoglo ni to što bi dio ostao njemu. Mladić se nije protivio što je već pomalo počela učiti bosanski jezik i njenom odlasku, ali jeste gubitku očevine. Čak se ljutio na majku što joj je takvo što palo na pamet. Zar ovo što je godinama sticano treba ponijeti u svijet, dalek i nepoznat, gdje ni njoj samoj sudbina nije izvjesna? Liši li ga očinstva, nastavit će živjeti kao puki siromah. Očuh Miha je još u snazi, može raditi pa, ako je želi zadržati, neka se zaposli i neka je izdržava. Osim toga, i sama je još sposobna da se brine o sebi. «Ako ne uspiješ tamo», rekao joj je, «imaš se na što vratiti, a ako se raskućiš, nemaš».

               Muho je šutio i intimno odobravao mladićevo mišljenje. Momak želi zasnovati vlastitu porodicu, prirodno je da čuva što ima. Muho nije učestvovao u porodičnoj raspravi, osim što je jednom, diskretno, kazao Ani da mu nije stalo do miraza. U zavičaju se može zaposliti a ne bude li to dovoljno, može i njoj naći posao. Zašto ne krenuti ispočetka, kao što to čine svi beskućnici? «Mi više nismo mladi, Miha», uzvratila je. «Ne mogu krenuti praznih ruku. Uostalom, više od polovine imetka je moje. Moj pokojni muž je ušao u moju kuću, a ne ja u njegovu. Moj Pavel nema pravo».

               Ova razmirica je usporila Muhinu selidbu pa se nije pojavio u Tesliću iste godine, odnosno lani. No, razlog je u još nečemu. Doživio je porodičnu tragediju. Djeca iz komšiluka zabavljala su se na ljuljački koju je u svom dvorištu on napravio. Dozvolio je djeci da zabavljaju i njegovog malog sina. Jedna odraslija djevojčica posadila je Dževdeta sebi u krilo i otisnula se na ljuljački zajedno s njim. Dječaci su je, mimo njene volje, snažno zanjihali. Dijete joj je sletjelo s krila i s visine glavom udarilo u obližnje stablo. Slomilo je vrat i – nije više dahlo.

               Očajanje ništa nije promijenilo, osim što je Muho, čim je sahranio dijete u kraju kućne livade, naumio da ni dana više ne ostane ovdje. Ožalošćena majka u ovakvoj prilici nije mogla krenuti s njim. I oni se raziđu. Doduše, Muho joj je kazao da može doći za njim ako nekada to zaželi. Zahvalio joj se na beskrajnoj pažnji koju je sve godine pokazivala prema njemu i na divnom razumijevanju, kakvo nikad ni kod koga nije doživio.

               Razišli su se kao stari dobri prijatelji.