Vijeće za diskriminaciju roditelja (i djece) Kantona Sarajevo

Ovo insistiranje VRKS-a na ideološkom i političkom konstruktu, ovaj atak na posebnosti i različitosti, gdje škola prije svega ima funkciju “miješanja naroda i narodnosti”, brisanja bilo kakvih posebnosti različitih društvenih i etničkih grupa, te uspostavljanja “bratstva i jedinstva”, tukne na svojevremenu komunističku diskriminatornu i asimilatornu praksu.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo ovih je dana i zvanično počelo provoditi instrukciju prema kojoj su škole u Kantonu Sarajevo dužne anketirati roditelje učenika kako bi se u školskoj dokumentaciji upotrebljavao samo jedan od zvaničnih jezika u Bosni i Hercegovini.

Dakle, ili bosanski, ili hrvatski, ili srpski jezik, umjesto dosadašnje diskriminatorne i neustavne kovanice BHS.

Provedba ove instrukcije, baš kao i onda kada je lani prvi put najavljena, izazvala je ogorčene urlike protivljenja iz već dobro poznatih bastiona tzv. građanštine.

Koliko je problematičan izostanak održivih argumenata za pozive da se nastave kršiti ustavom zagarantirana prava građana Kantona Sarajevo, toliko je još problematičnije što oni ne dolaze samo iz pojedinih ideoloških projekata, kao što je Školegijum Nenada Veličkovića ili političkih organizacija poput Naše Stranke, već i iz organizacija poput Vijeća roditelja Kantona Sarajevo, koje bi trebalo i moralo biti ne samo politički i ideološki neutralno nego i djelovati u skladu sa zakonom i interesima građana Kantona Sarajevo i njihove djece.

Skandalozni zahtjev upućen iz VRKS-a da se nastavi upotrebljavati neustavna kovanice BHS, tj. da se zaustavi instrukcija o korištenju zvaničnog naziva za jezik, i to zato što to “razdvaja djecu, a škola bi trebala da ih spaja”, svrstava se u red najodvratnijih zamjena teza viđenih u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Kako je moguće da ustavom zagarantirano pravo izučavanja maternjeg jezika u nastavnom predmetu koji nosi njegovo ime, a u Kantonu Sarajevo je to prije svega bosanski jezik, može bilo koga diskriminirati? To je već viđena i gotovo pa uobičajena lažna dilema koja se nameće kada god Bošnjaci trebaju ostvariti neka svoja ustavna prava koja su drugima inače zagarantirana.

Brojni su primjeri takvih podlih zamjena teza: ako se izjasnimo kao Bošnjaci – razdvajamo narode, ako pričamo bosanski – razdvajamo narode, ako imamo svoje partikularne simbole, običaje i tradicije – razdvajamo narode, ako prakticiramo bilo kakvu posebnost – razdvajamo narode.

Logični zaključak ovakvih podvala jeste da će na kraju ispasti da je samo postojanje Bošnjaka kao posebnog naroda ustvari razdvajanje naroda. Kao da krajnji cilj i jeste legitimizacija takvih suicidalnih zaključka, gdje bi se Bošnjaci pomirili s diskriminacijom te počeli kao pozitivnu tekovinu prakticirati autodiskriminaciju.

U oči upada i zanimljiva nebuloza po kojoj za VRKS škole, prije svega, imaju zadatak zbližavanja djece po nacionalnoj osnovi?! Naravno, postoji i takva, u prvom redu indirektna kohezivna društvena uloga obrazovnih institucija, no primarni zadatak i funkcija škola jeste da obrazuju djecu i da to čine na njihovom maternjem jeziku.

Ovo insistiranje VRKS-a na ideološkom i političkom konstruktu, ovaj atak na posebnosti i različitosti, gdje škola prije svega ima funkciju “miješanja naroda i narodnosti”, brisanja bilo kakvih posebnosti različitih društvenih i etničkih grupa, te uspostavljanja “bratstva i jedinstva”, tukne na svojevremenu komunističku diskriminatornu i asimilatornu praksu.

Zaista se treba zapitati ko i na osnovu čega sjedi u tom Vijeću roditelja Kantona Sarajevo te da li su ovakve skandalozne izjave stav cijelog Vijeća ili samo nekih njegovih politiziranih i ideološki ostrašćenih članova koji ovo udruženje građana i njegove članove time samo kompromitiraju.

PROČITAJTE I...

Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!