fbpx

Veličkovićeve diskriminacijske halucinacije i zloduh prošlosti

Da bi se bolje shvatile Veličkovićeve pobude, treba i spomenuti da njemu, pored postojanja zasebnih jezika, na živce idu i navodne “privilegije” koje imaju djeca šehida i poginulih boraca. Veličković smatra da su određene, u stvarnosti sitne prednosti koje imaju djeca onih ljudi koji su dali živote, dijelove tijela ili zdravlje da bi postojala i sama država, ali i njene ustanove, zapravo diskriminatorna te da se ne radi o altruizmu nego o “oročivanju ratnog profita”.

 

Profesor srpske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu Nenad Veličković s vremena na vrijeme proviri iz svoje udobne i dobro futrovane profesorske jazbine pa počasti ovdašnju javnost ili ponekom od svojih mudrosti ili loše smišljenom humoreskom.

Veličković, nasreću dosta samozatajniji od svog profesorskog i ideološkog pobratima, neizbježnog i notorno infantilnog hvalisavca Envera Kazaza, nedavno je obradovao pučanstvo svojim tekstom Varijacije na temu diskriminacije, objavljenom na prohrvatskom neomarksističkom portalu Prometej.ba. U tom tekstu Veličković poprilično trapavo pokušava uz pomoć ironije prikazati ko je i kako sve diskriminiran. No, kako to obično s njim biva, jedino što uspijeva jeste da prikaže vlastite diskriminatorne predrasude.

Baš kako je svojevremeno, boreći se za “progresivni” anacionalizam, uspio da uvrijedi roditelje obespravljene bošnjačke djece iz Konjević-Polja kojima su vlasti u manjem bh. entitetu onemogućile da izučavaju vlastiti bosanski jezik, tako što ih je nazvao nacionalistima, i sada je Veličković pokazao da mu nije problematična diskriminacija kao sama pojava, nego to što on ili njegovi istomišljenici nisu u poziciji da određuju šta je diskriminacija, a šta nije. Veličković tvrdi da danas neko tjera ljude da govore onako kako nikada nisu te smatra da nije legitimno da su službeni jezici bosanski, srpski i hrvatski.

Za Veličkovića je to “najpodlija diskriminacija” koju su zakuhali oni koji, prema Veličkoviću, nisu naučnici, a koja se provodi na zahtjev “izmanipulisanih” roditelja, i to, navodno, prisilno i bez “poštene alternative”. Ovaj, sasvim boljševičko-marksistički impuls, gdje bi htio da neistomišljenike oslobađa od titula, a roditelje od statusa slobodnomislećih individua, Veličković pojačava autoritativnom tvrdnjom kako su srpski, hrvatski i bosanski jedan jezik i kako svako ko tvrdi drugačije “kleveće i laže”, tj. svako ko tvrdi suprotno je ili neznalica ili lažov.

Veličkoviću smeta i bilo kakva “čistota jezika” koja bi mogla dovesti do daljnje diferencijacije među narodima pa smatra da je proglasiti jezik svojinom jednog naroda “najobičnije lupeštvo”. On tvrdi i da su posebni jezici izmišljeni, baš kao što su izmišljeni i narodi i nacije i to, vjerovali ili ne, od strane volšebnog “kapitalizma”, te čak u svemu tome pronalazi i neku vlastelu koja se bogati na kostima pobijenih u ratovima za profit.

Da li Veličković pod ratovima za profit podrazumijeva agresiju na Bosnu i Hercegovinu te da li genocid nad Bošnjacima relativizira kao “bogaćenje vlastele radi profita”, nije baš najjasnije, ali sasvim je očita njegova namjera da preko dekonstrukcije jezika dekonstruira nacije i narode, vrati točak historije i uspori nacionalnu renesansu i emancipaciju Bošnjaka iz tamnice asimilatorskog zajedništarskog jugoslavenstva.

Kao svaki dobar marksist, Veličković tvrdi da je većina neobrazovana, da je vodi maliciozna manjina, nepoštena inteligencija jelte, koja zaluđuje glupavu većinu s lažima o tradiciji, historiji, vjeri i jeziku. Veličkoviću smeta što “zajednice” imaju pravo na svoj jezik te u duhu relativističke postmoderne smatra da svako može imati svoj jezik.

U tom smislu je indikativno kada Veličković tvrdi da “čovjekov jedini izbor nije da bude klon svoga roditelja”, iz čega se jasno mogu nazrijeti one stare boljševičke pretenzije društvenog inžinjeringa i pokušaja uplitanja države u transfer porodičnih vrijednosti, što uključuje i sam identitet, kada su se nove generacije putem škola i obrazovanja pokušavale odroditi od porodičnih i roditeljskih tradicija, običaja, vrijednosti i normi. Ono što Veličković zagovara bila bi u praksi ograničena jezička anarhija, ograničena samo na bošnjačke većinske prostore na kojima bi sve moglo i sve bi prolazilo, gdje ne bi bilo službenih jezika i gdje bi svako imao svoj vlastiti.

Naravno, tako nešto ne bi bilo moguće provesti niti u Srbiji niti u Hrvatskoj, ali i na prostorima na kojima su Srbi i Hrvati većina u Bosni i Hercegovini, te bi krajnji rezultat bio nestanak bosanskog jezika i povratak srpskohrvatskog. Da li je potrebno i spominjati da bi nakon toga slijedio i sličan napad na nacionalno ime i na sam identitet Bošnjaka?

Da bi se bolje shvatile Veličkovićeve pobude, treba i spomenuti da njemu, pored postojanja zasebnih jezika, na živce idu i navodne “privilegije” koje imaju djeca šehida i poginulih boraca. Veličković smatra da su određene, u stvarnosti sitne prednosti koje imaju djeca onih ljudi koji su dali živote, dijelove tijela ili zdravlje da bi postojala i sama država, ali i njene ustanove, zapravo diskriminatorna te da se ne radi o altruizmu nego o “oročivanju ratnog profita”.

Teško je bilo šta smisleno reći na ovakav izvitoperen tok misli i krajnje perverzne zaključke osim da Veličkoviću očigledno smeta patriotizam kao pojava u svakom njegovom obliku kao i svi oni koje vidi kao nosioce, simbole ili podsjetnike patriotizma.

Usuštini, Veličkovića iritira sve što ono što jeste kohezivni i vezivni faktor današnjeg bošnjačkog društva, koje bi on očigledno volio da razgradi kako bi napravio neko novo, po njegovom ukusu. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!