Veličkovićeve diskriminacijske halucinacije i zloduh prošlosti

Da bi se bolje shvatile Veličkovićeve pobude, treba i spomenuti da njemu, pored postojanja zasebnih jezika, na živce idu i navodne “privilegije” koje imaju djeca šehida i poginulih boraca. Veličković smatra da su određene, u stvarnosti sitne prednosti koje imaju djeca onih ljudi koji su dali živote, dijelove tijela ili zdravlje da bi postojala i sama država, ali i njene ustanove, zapravo diskriminatorna te da se ne radi o altruizmu nego o “oročivanju ratnog profita”.

 

Profesor srpske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu Nenad Veličković s vremena na vrijeme proviri iz svoje udobne i dobro futrovane profesorske jazbine pa počasti ovdašnju javnost ili ponekom od svojih mudrosti ili loše smišljenom humoreskom.

Veličković, nasreću dosta samozatajniji od svog profesorskog i ideološkog pobratima, neizbježnog i notorno infantilnog hvalisavca Envera Kazaza, nedavno je obradovao pučanstvo svojim tekstom Varijacije na temu diskriminacije, objavljenom na prohrvatskom neomarksističkom portalu Prometej.ba. U tom tekstu Veličković poprilično trapavo pokušava uz pomoć ironije prikazati ko je i kako sve diskriminiran. No, kako to obično s njim biva, jedino što uspijeva jeste da prikaže vlastite diskriminatorne predrasude.

Baš kako je svojevremeno, boreći se za “progresivni” anacionalizam, uspio da uvrijedi roditelje obespravljene bošnjačke djece iz Konjević-Polja kojima su vlasti u manjem bh. entitetu onemogućile da izučavaju vlastiti bosanski jezik, tako što ih je nazvao nacionalistima, i sada je Veličković pokazao da mu nije problematična diskriminacija kao sama pojava, nego to što on ili njegovi istomišljenici nisu u poziciji da određuju šta je diskriminacija, a šta nije. Veličković tvrdi da danas neko tjera ljude da govore onako kako nikada nisu te smatra da nije legitimno da su službeni jezici bosanski, srpski i hrvatski.

Za Veličkovića je to “najpodlija diskriminacija” koju su zakuhali oni koji, prema Veličkoviću, nisu naučnici, a koja se provodi na zahtjev “izmanipulisanih” roditelja, i to, navodno, prisilno i bez “poštene alternative”. Ovaj, sasvim boljševičko-marksistički impuls, gdje bi htio da neistomišljenike oslobađa od titula, a roditelje od statusa slobodnomislećih individua, Veličković pojačava autoritativnom tvrdnjom kako su srpski, hrvatski i bosanski jedan jezik i kako svako ko tvrdi drugačije “kleveće i laže”, tj. svako ko tvrdi suprotno je ili neznalica ili lažov.

Veličkoviću smeta i bilo kakva “čistota jezika” koja bi mogla dovesti do daljnje diferencijacije među narodima pa smatra da je proglasiti jezik svojinom jednog naroda “najobičnije lupeštvo”. On tvrdi i da su posebni jezici izmišljeni, baš kao što su izmišljeni i narodi i nacije i to, vjerovali ili ne, od strane volšebnog “kapitalizma”, te čak u svemu tome pronalazi i neku vlastelu koja se bogati na kostima pobijenih u ratovima za profit.

Da li Veličković pod ratovima za profit podrazumijeva agresiju na Bosnu i Hercegovinu te da li genocid nad Bošnjacima relativizira kao “bogaćenje vlastele radi profita”, nije baš najjasnije, ali sasvim je očita njegova namjera da preko dekonstrukcije jezika dekonstruira nacije i narode, vrati točak historije i uspori nacionalnu renesansu i emancipaciju Bošnjaka iz tamnice asimilatorskog zajedništarskog jugoslavenstva.

Kao svaki dobar marksist, Veličković tvrdi da je većina neobrazovana, da je vodi maliciozna manjina, nepoštena inteligencija jelte, koja zaluđuje glupavu većinu s lažima o tradiciji, historiji, vjeri i jeziku. Veličkoviću smeta što “zajednice” imaju pravo na svoj jezik te u duhu relativističke postmoderne smatra da svako može imati svoj jezik.

U tom smislu je indikativno kada Veličković tvrdi da “čovjekov jedini izbor nije da bude klon svoga roditelja”, iz čega se jasno mogu nazrijeti one stare boljševičke pretenzije društvenog inžinjeringa i pokušaja uplitanja države u transfer porodičnih vrijednosti, što uključuje i sam identitet, kada su se nove generacije putem škola i obrazovanja pokušavale odroditi od porodičnih i roditeljskih tradicija, običaja, vrijednosti i normi. Ono što Veličković zagovara bila bi u praksi ograničena jezička anarhija, ograničena samo na bošnjačke većinske prostore na kojima bi sve moglo i sve bi prolazilo, gdje ne bi bilo službenih jezika i gdje bi svako imao svoj vlastiti.

Naravno, tako nešto ne bi bilo moguće provesti niti u Srbiji niti u Hrvatskoj, ali i na prostorima na kojima su Srbi i Hrvati većina u Bosni i Hercegovini, te bi krajnji rezultat bio nestanak bosanskog jezika i povratak srpskohrvatskog. Da li je potrebno i spominjati da bi nakon toga slijedio i sličan napad na nacionalno ime i na sam identitet Bošnjaka?

Da bi se bolje shvatile Veličkovićeve pobude, treba i spomenuti da njemu, pored postojanja zasebnih jezika, na živce idu i navodne “privilegije” koje imaju djeca šehida i poginulih boraca. Veličković smatra da su određene, u stvarnosti sitne prednosti koje imaju djeca onih ljudi koji su dali živote, dijelove tijela ili zdravlje da bi postojala i sama država, ali i njene ustanove, zapravo diskriminatorna te da se ne radi o altruizmu nego o “oročivanju ratnog profita”.

Teško je bilo šta smisleno reći na ovakav izvitoperen tok misli i krajnje perverzne zaključke osim da Veličkoviću očigledno smeta patriotizam kao pojava u svakom njegovom obliku kao i svi oni koje vidi kao nosioce, simbole ili podsjetnike patriotizma.

Usuštini, Veličkovića iritira sve što ono što jeste kohezivni i vezivni faktor današnjeg bošnjačkog društva, koje bi on očigledno volio da razgradi kako bi napravio neko novo, po njegovom ukusu. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!