fbpx

Uzalud čekaju na trenutak slabosti Turske

“Reakcije imperijalističkih država tokom otvaranja Aja Sofije pokazale su da besprizorne zapadne zemlje Istanbul i Aja Sofiju smatraju svojom zemljom i vlasništvom. Toliko da nisu mogli svariti otvaranje Aja Sofije, vlasništvo sultana Mehmeta Fatiha, kao džamije, niti da je Istanbul osvojen 1453. godine i da je taj grad domovina Turaka”

Piše: Bojan BUDIMAC

Tristapedeset hiljada ljudi iz svih krajeva Turske (i šire) koji su se 24. jula 2020. priključili prvoj molitvi u džamiji Aja Sofija i ispred nje, poslije 86-godišnje pauze, kao i nesmanjene gužve ispred džamije, sada dok ovo pišem, ponedjeljak 27. jula, već trećeg dana poslije tog događaja, najbolji su odgovor na pitanje o značaju Aja Sofije za turski narod, kao i za muslimane cijelog svijeta. Istovremeno je to svjedočanstvo o ogromnoj rani na tkivu društva koja je otvorena njenim pretvaranjem u muzej. Između gomila gluposti koje su napisane povodom ispravke nezakonite nepravde – jer sada je nesporno da je odluka o pretvaranju Aja Sofije u muzej iz novembra 1934. godine bila nezakonita – često se mogla pročitati netačnost da su se glasovi da se Aja Sofiji vrati status džamije pojavili prije petnaestak do dvadesetak godina.

Osim što nije istinito, s obzirom na to da su ti glasovi bili prisutni od onog momenta kada je nezakoniti čin počinjen, taj falsifikat govori ne samo o površnosti tih “analiza” nego i selektivnosti stranih posmatrača koje će glasove turskog društva uopće čuti. U ovom slučaju, odnosno decenijama, glas većine bio je ignoriran. Sada, primorani da čuju glas većine, odnosno da ga slušaju već osamnaest godina, “analitičari” će iskoristiti laž o “15-20 godina” da plasiraju opet lažni, pojednostavljeni i binarni narativ o “radikalizaciji” i/ili “islamizaciji” Turske. No, njih – tu vrstu “analitičara” – rane na tkivu turskog društva nikad nisu zanimale. Pučevi, koji su zadavali najbolnije, ali relativno imali kratko trajanje, uvijek su bili pozitivni za njih. Neprimjećivanje, odnosno (najvjerovatnije namjerno) neshvatanje onoga šta se desilo 15. jula 2016. godine također spada u istu vrstu neosjetljivosti. Otud nerazumijevanje i neprimjećivanje rane koja je otvorena nezakonitom odlukom da se simbolu osvajanja Istanbula, simbolu glavnog grada Osmanskog carstva i samim tim simbolu turskog prisustva, odnosno – mnogo važnije – ukorjenjivanja na ovim prostorima dodijeli status muzeja.

Nedim Şener, novinar Hurriyeta, koga ću (neka mi bude oprošteno) ekstenzivnije citirati u ovom tekstu, najbolje opisuje tu neosjetljivost: “Reakcije imperijalističkih država tokom otvaranja Aja Sofije pokazale su da besprizorne zapadne zemlje Istanbul i Aja Sofiju smatraju svojom zemljom i vlasništvom. Toliko da nisu mogli svariti otvaranje Aja Sofije, vlasništvo sultana Mehmeta Fatiha, kao džamije, niti da je Istanbul osvojen 1453. godine i da je taj grad domovina Turaka.”

O nerazumijevanju hutbe predsjednika Direkcije za vjerska pitanja Alija Erbaşa, naročito o simbolici mača, oko koje su se, vidim, ugruhali mnogi koji bi morali znati više, ne bih puno. Hutba je velikim dijelom bila liječenje onoga što dr. Yakoob Ahmed, profesor historije Osmanskog carstva na Istanbulskom univerzitetu, naziva “muslimanskom kolektivnom amnezijom glede osmanske prošlosti”, ali prije svega je bila poziv cijelom svijetu u Aja Sofiju. Iranska državna televizija ponovno otvaranje džamije Aja Sofije 24. jula 2020. ocijenila je kao najvažniji događaj 21. stoljeća, a nikako ne treba potcjenjivati iranski osjećaj za historiju.

Gorecitirani Şener, koji je vrlo specifična pojava u turskom novinarstvu – atatürkovac do kostiju, ali s razumijevanjem naroda i narodne volje, patriota prije svega, svim srcem je podržao vraćanje statusa džamije Aja Sofiji. Međutim, u tekstu od 24. jula upozorava: “O ovome će se stalno govoriti godinama, regrutirat će se domaći političari i ljudi s utjecajem. Kupovat će političare i raditi na tome da se Aja Sofija vrati u muzej.

(…) Zato budite oprezni: globalne sile, njihove produžene ruke u ovdašnjim političkim strankama, kao i od spolja instruirane prominentne turske javne ličnosti sa značajnim društvenim utjecajem radit će na tome. Otvaranje Aja Sofije traje minutu, ali držanje nje otvorene traje zauvijek.”

Şener nastavlja primjećujući (blago rečeno) nepoštovanje o kome sam pisao u prošlom broju, koje se ogleda u nazivanju Istanbula njegovim imenima koja pripadaju historiji: “U centru grada Kavale u Grčkoj postoji znak na kojem piše ‘Konstantinopolis 460 kilometara’. (…). Na znaku je i dvoglavi orao – bizantski amblem, amblem carstva koje je sultan Mehmet Fatih stavio na stranicu historije. Cilj imperijalizma i Grka jasan je: oni će čekati na trenutak naše slabosti, baš kao što je bilo posljednje razdoblje Osmanskog carstva i period kad su okupirali Istanbul prije 100 godina.

Zato je važno zaštititi Aja Sofiju, ako to ne učinimo, izgubit ćemo Istanbul.”

Grčka besprizorna reakcija dobrim dijelom služi da zamagli grčke agresivne političke manevre na istočnom Mediteranu, odnosno spregu s Izraelom, Egiptom i južnim Kiprom, uz terciranje Francuske, kojom se pokušava da se, van svakih međunarodnih zakona i normi, zemlji s najdužom mediteranskom obalom ekskluzivna ekonomska zona svede na Antalijski zaljev. Padajući na plodno tlo duboko urezane turkofobije, islamofobije i orijentalizma, na kojima su sve nacionalne države nastale od Osmanskog carstva građene (a naročito one na Balkanu), Aja Sofija dobar je izgovor da se ta inače uvijek prisutna mržnja usmjeri ka simbolici. Valjda kako bi se sve upakiralo u teorijski okvir Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija.

Međutim, kao što se to vidi iz prvog Şenerovog citata, pravo pitanje jeste da li su se “imperijalističke države” i/ili “globalne sile” (i njihovi klijenti) zaista pomirile s Lozanskim mirom ili su samo privremeno odustale od onog zaključenog u Sèvresu, na šta su bile primorane ostavši bez (tuđeg) topovskog mesa i (tuđe) krvi kojim bi ga nametnule. Iz turske perspektive gledano, ovo je drugo slučaj.

Ko su “domaći političari i ljudi od utjecaja”, političari koji će se prodati, te “produžene ruke globalnih sila u političkim strankama” o kojima piše Nedim Şener?

U programu na CNN-Türk, u kojem se razgovaralo o (“novoj”) vanjskoj politici Republikanske narodne partije (CHP) najavljenoj na netom završenom kongresu, Abdullah Ağar, ekspert za vojna i pitanja sigurnosti, nije imao dilemu da će CHP i Demokratska partija naroda (HDP) – ona tzv. “kurdska” partija – biti mašice Zapada kojima će pokušati da zaustavi ono što Zapad percipira i propagandom servira kao činjenicu, tzv. “radikalizaciju i porast turskog nacionalizma”.

Ne znam zašto se Ağar ograničio na ove dvije partije. Ekspoze na “historijskom” (zapravo, svi kongresi partija jesu historijski ovaj, koji je CHP organizirao 25-26. jula pretendira da bude “najhistoriskiji”) Kemala Kılıçdaroğlua jasno kaže da će CHP u pohodu na vlast – slogan je kongresa “Cilj je vlast” (čudno, zar to nije konstanta opozicije?) – djelovati u nacionalnom savezu i s “prijateljima”. Nacionalni savez – protuprirodni politički blud CHP-a, koji se prodaje za “ljevičarsku” partiju, Dobre partije (İP), koja se prodaje za “nacionalističku”, i Saadet partije (SP), koja se prodaje za “konzervativno-religioznu” – već ima “slijepog putnika” za koga svi znaju, a to je političko krilo terorističke organizacije PKK, “kurdska” nacional-šovinistička HDP.

Ko su “prijatelji”, otkrio je delegat i aspirant na lidersko mjesto CHP-a İlhan Cihaner, koji je u neobično oštrom govoru pitao “s kime ćete da gradite novu ekonomsku politiku? Babacanom? (…) S kime ćete da gradite novu vanjsku politiku? S Davutoğluom?”

Inače, Cihaner je cijeli kongres nazvao “teatrom” (a koji to CHP kongres nije bio?) i otkrio (toplu vodu) da su delegati, koji su potpisima podržali njegovu ili kandidaturu drugih dvaju potencijalnih kandidata, bili primorani prijetnjama i ucjenama da svoje potpise povuku. (Baš sam šokiran – to je business as usual u toj interesnoj zajednici, pardon partiji.) Predvidljivo, Kemal Kılıçdaroğlu, kao jedini kandidat (ostala tri nisu uspjela da skupe 68 delegatskih potpisa), ponovo je izabran za lidera partije, uspješno ugušivši pobunu unutar partije. Nažalost, tuču, koja je “folklorni standard” CHP kongresa i koja se desila na ulazu u otvoreni amfiteatar (kongres je u vrijeme pandemije virusa korona), gledaoci TV-a nisu vidjeli. Kao što gledaoci CHP televizija (Halk i Tele1) nisu vidjeli Cihanerov govor – toliko o poimanju slobode štampe.

No, vratimo se Aja Sofiji i onima koji će biti regrutirani i/ili instruirani od globalnih sila da bi radili na njenom zatvaranju. Politički nekorektno, ali nadasve tačno, može se reći da svi koji nešto znače u političkom životu Turske, a koji se 24. jula 2020. godine nisu pojavili na džumi u Aja Sofiji, jasno su poručili neprijateljima Turske: “Možete računati na nas.”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!