fbpx

UVODNIK STAVA: Zašto su kerovi Stipe Miočića svjesni svojih kockastih vrijednosti

Oni kerovi Stipe Miočića obučeni u hrvatske zastave vala su svjesniji od nekih Bošnjaka. Našim je medijima pođahkad udarna vijest neki status Nine Badrić o krompirima, a masovno naricanje kreće smrću Rajka Dujmića, koji jeste muzička legenda nesumnjivog značaja, ali otkud suza u oku nad krompirima Nine Badrić?! O kakvim mi to vrijednostima govorimo, oko kojih se jedino možemo okupljati ako smo razvili kulturološki kolonijalni mentalitet hrvatskih krompiraša.

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Stipe Miočić, prvak UFC-a u teškoj kategoriji i najuspješniji teškaš u historiji MMA borbi, iako rođeni Amerikanac, koji jedino što zna reći na hrvatskom jeziku jeste: “Volim vas, Hrvatska…”, nije zaboravio domovinu svog oca porijeklom iz Rtine u okolici Zadra. Kaže da se bori za svoj Cleveland i za svoju Hrvatsku. Na društvenim mrežama objavljuje fotografije u majici hrvatske reprezentacije, dok mu je iznad glave obješena hrvatska zastava. Ni to mu nije dovoljno pa su uz njega na fotografiji dva kera kojima je također navukao majice u bojama hrvatske zastave. Svaka čast, rekli bismo u trenutku dok je dio naše dijaspore kivan na domovinu jer 25 godina “gaji maćehinski odnos prema njima”. Riječ je, dakako, o reakcijama iz dijaspore povodom poziva da se registriraju na lokalne izbore 2020. i ojačaju povratničke sredine u manjem entitetu. Jasno je da bi se u tom odnosu trebalo (i hoće) štošta promijeniti nabolje, i to upravo iz smjera Bosne, koja jeste polazišna tačka i srce svakog budućeg okupljanja Bošnjaka gdje god da su.

No, nešto nas žulja u svemu tome. Otkuda tih 25 godina, zaboga? Kao da se zaboravlja da je 1996. godine zemlja razrušena, da se plaće u Predsjedništvu BiH isplaćuju na bonove – za ručak u kantini. O kakvom maćehinskom odnosu govorimo u periodu do najmanje 2005. godine, do kada je trebalo obnoviti osnovnu infrastrukturu razrušenu u ratu? O kakvom maćehinskom odnosu govorimo kada je s državne razine gotovo nemoguće oformiti bilo kakvu strategiju prema dijaspori, barem onoj bošnjačkoj? Naime, Hrvatima i Srbima to nije u interesu jer oni svoje dijaspore koordiniraju direktno iz Beograda i Zagreba, a dobro znaju da bilo kakva smislena koordinacija na državnom nivou iz Sarajeva ustvari ide naruku Bošnjacima i njihovoj mnogobrojnoj dijaspori te direktno onemogućavaju bilo kakav pokušaj u tom smjeru.

I to treba otvoreno reći, mimo onih koji se zaluđuju nekim imputima o građanskim principima. Hrvati i Srbi ne gledaju na svoju dijasporu kao na građane Bosne i Hercegovine u dijaspori s centrom u Sarajevu poput Bošnjaka, već isključivo kao Hrvate i Srbe s centrima u Zagrebu i Beogradu. Isto kao što se u Bosni ne osjećaju Bosancima i Hercegovcima nego Hrvatima i Srbima. Samo Bošnjaci – i Srđan Puhalo – koriste termin Bosanci i Hercegovci. Naravno, ponekad se to radi i s lijepom nakanom isticanja pripadnosti zemlji, naglašavanja državljanstva jedne zemlje, ali Bosanac i Hercegovac nije ništa, ne postoji ni kao termin, u smislu nacionalnosti potpuno je netačan.

Eto, Stipe Miočić rodio se u Americi, ne govori hrvatski, ali se lema za Hrvatsku i ponosan je Hrvat. Ne kaže da se bori za Ameriku, bori se za svoj kvart i zavičaj (Cleveland) i domovinu Hrvatsku. Kako god bilo, mi možemo ustanoviti da se osjećaj zajedništva generira preko patriotske privrženosti domovini kod onih koji u njoj žive, ali šta je s onim Bošnjacima koji su već treću generaciju rođeni u Njemačkoj?! Domovinski princip gubi se prirodnim putem i prelazi u brižljive majčinske ruke Angele Merkel. Stoga, pozivati nekoga koji je rođen, sada već treću generaciju, u Njemačkoj na patriotizam i odanost državi Bosni i Hercegovini uzaludan je posao. Nikako da neki shvate da se identitet čuva u svojoj izvornosti kao pripadnost bošnjačkoj naciji, a kod onih koji su vjernici i kroz pripadnost islamu, odnosno onome što se relativno tačno naziva pripadnost specifičnoj boji “bosanskog islama”. Kombinacija ovo dvoje u stalnoj je interakciji pa nas i ne čudi da se bošnjaštvo i osjećaj pripadnosti onome bosanskom kao vrijednost čuva upravo u džematima širom dijaspore.

Međutim, nas muči koju to vrijednost osjeća jedan Stipe Miočić pa vješta kockice i kao kućne zavjese? Onu vrijednost na kojoj je neko brižljivo radio i razvijao desetljećima. Tokom postojanja SFRJ Srbi i Hrvati imali su pokraj jugoslavenske i svoje samostalne nacionalne dijaspore, samo Bošnjaci ih nisu imali, sve izvan Jugoslavije ostvarivali su u okviru jugoslavenskih zavičajnih klubova; kad se Jugoslavija raspala, Srbi i Hrvati već su imali razvijeni sistem. Stjecajem historijskih prilika i okolnostima multietničke države koju dijele s druga dva naroda, Bošnjaci su u debelom zaostatku za Hrvatima i Srbima i tek su sada u prilici da razvijaju svoje veze širom svijeta kao homogena zajednica koja se okuplja oko vlastitih kulturnih ili vjerskih vrijednosti. Ali, vrijednosti su kod Bošnjaka i dalje u fazi teških kompleksa, samonijekanja, nesvijesti, nesnalaženja u historijskim činjenicama, eto do te mjere da se dio srami reći vlastito ime već se skriva iza nepostojećih odrednica Bosanac i Hercegovac.

Oni kerovi Stipe Miočića obučeni u hrvatske zastave vala su svjesniji od nekih Bošnjaka. Našim je medijima pođahkad udarna vijest neki status Nine Badrić o krompirima, a masovno naricanje kreće smrću Rajka Dujmića, koji jeste muzička legenda nesumnjivog značaja, ali otkud suza u oku nad krompirima Nine Badrić?! O kakvim mi to vrijednostima govorimo, oko kojih se jedino možemo okupljati ako smo razvili kulturološki kolonijalni mentalitet hrvatskih krompiraša. Kada ste vidjeli da je nekom Hrvatu bitno je l’ Dino Merlin ljetovao u Makarskoj ili na Peloponezu? Ne zanima ih, jer možda i vole njegovu muziku, ali ne do te mjere da Dinu Merlina prate na ljetovanju, a kamoli u sadnji krompira.

Ne možemo govoriti o zajedništvu, o homogenizaciji, na koncu, ni o političkom faktoru ako prije toga nismo osvijestili koje su to vrijednosti koje nas drže na okupu, oko kojih osjećamo pripadnost zajedničkoj naciji i zajedničkom prostoru koji je i središte i os iste te nacije. I zato po stoti put redajmo prioritete u kategorijama Bosna, Bošnjaci, islam i bosanski jezik, prihvatajući da neki možda i ne govore bosanskim jezikom a da su Bošnjaci, da neki možda nisu ni bešvakat muslimani, ali su Bošnjaci, da je nekima možda domovina Njemačka, ali su Bošnjaci.

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

Za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, u Mostaru će lokalni izbori, prvi nakon onih iz 2008. godine, biti održani 20. decembra 2020. godine, tako da mostarska dijaspora ima nešto više vremena za pripreme za sudjelovanje na izborima. Svi Mostarci širom svijeta mogu se prijaviti za glasanje do 6. oktobra u ponoć

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!