fbpx

UVODNIK STAVA: Opstanak građanske Crne Gore interes je Bosne i Hercegovine

Jasno je kako beogradski režim vrlo vispreno nadrasta poziciju koju je imao nakon agresorskih pohoda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Nakon amortiziranja odgovornosti i izbjegavanjem suočavanja s posljedicama, Srbija je spremna za sljedeći korak. Redefinirani pristup se pokazao dobrim, a strategija nije promijenjena. Barem tako izgleda. Time se otvara suštinsko pitanje za budućnost Balkana. Do kada će srpska ekspanzionistička politika biti mirna i svoje zahtjeve postavljati indiskretno i mirnim sredstvima

 

Piše: Admir MULAOSMANOVIĆ

Izborni rezultati u Crnoj Gori otvorili su niz pitanja značajnih za budućnost ove države, ali ne samo nje već je zajedno s tim propitivanjem počelo isto i o budućnosti regije. Naravno da su sve te dileme neumitno prožete i promišljanjem o utjecaju i odnosu globalnih sila prema svima nama, odnosno njihovim interesima i jačini saveza koji su uspostavljeni. Povlačenje SAD-a, kojem smo svjedočili u posljednjih petnaestak godina, posebno u Bosni i Hercegovini, investicijska moć NR Kine kojom kroz niz pokrenutih projekata azijska sila nastoji imati i politički utjecaj, te tradicionalne veze i zainteresiranost Rusije i Turske Balkan konstantno drže pod nekom vrstom tenzije i enigme. Kada se uzme u obzir i nerijetko dvosmisleno ponašanje EU, dobijemo upravo gore navedeno.

No, kako je izborni rezultat u Crnoj Gori otvorio ovako veliki niz pitanja? U prvom se redu to odnosi na otvaranje Pandorine kutije glede vanjskopolitičkih ciljeva Crne Gore ukoliko bude uspostavljena vlast s DF-om kao nosiocem, a koji predstavlja političku okosnicu velikosrpstva u ovoj zemlji. To bi zapravo značilo lagahno odustajanje Crne Gore od kursa koji je etabliran u vrijeme dominacije DPS-a, a najlakše ga je opisati prozapadnim, gdje je jedan od ciljeva, biti članicom NATO saveza, ipak ostvaren. Crna Gora je također i lider u regiji glede evrointegracija, no ukoliko novi satelit Beograda bude ovladao institucijama i društveno-političkim procesima, može doći do ozbiljnog poremećaja na tom putu.

Nema sumnje kako je zainteresiranost Beograda ogromna kada se govori o uspostavi nove vlasti u Crnoj Gori. Početak gubljenja utjecaja Srpske pravoslavne crkve bio je znak za ozbiljnu uzbunu i akciju, ne samo u prijestolnici na ušću Save i Dunava nego i u Moskvi, koja čeznutljivo gleda na jadransku obalu. Ideja o velikom pravoslavnom prostoru čiji duhovni i politički centar mora biti Moskva nije padala u Podgorici, ali pobjeda u glavnom gradu male primorske pravoslavne države dala bi istoj novi impuls i vitalnost. Za Rusiju je priča o toplim morima u prošlosti svakako bila značajnija nego danas, ali postojanje pomorske baze na Jadranu nikad neće izgubiti na težini.

S druge strane, Vučićev režim ozbiljno se nametnuo kao politički faktor koji u regiji ima veću ulogu od posredničke. Tradicionalna naslonjenost predstavnika bosanskohercegovačkog entiteta RS-a na vlasti u Beogradu (dominantno Milorada Dodika) zajedno s političkim predstavnicima Srba sa sjevera Kosova i iz Crne Gore daju srbijanskom predsjedniku mogućnost šireg utjecaja. Iako odnosi ove tri države (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo) prema Srbiji variraju od blago hladnih do vrlo zategnutih upravo zbog remetilačkih faktora, to Vučiću nimalo ne škodi. Dapače. Čvrsta vlast kući i poslušnici u susjednim državama ga čine, htjeli mi to ili ne, trenutno najznačajnijom političkom figurom u regiji. Čak njegovi infantilni i ponekad nebulozni nastupi ne mogu ugroziti tu poziciju.

Zbog toga je značajno pokušati prepoznati dugoročne ciljeve velikosrpske politike čija oštrica jeste Vučić. Konstantnim atacima na Bosnu i Hercegovinu i destabilizacijom na svim poljima želi se potkopati državnost i opstojnost naše domovine. S druge strane, na Kosovu, preko željenog ostvarenja zajednice srpskih općina na sjeveru, model etničke samouprave išao bi u istom ovom smjeru u kojem ide bosanskohercegovački entitet RS. Zapravo je cilj ovladavanja sjeverom Kosova etabliran još u drugoj polovini sedamdesetih, tako da priča o povratku Kosova u okvire Srbije definitivno nije želja Beograda. Radi se o taktičkim igrama i opsjenama za javnost. Nakon razgovora u Washingtonu i Bruxellesu, djeluje kako je Vučić napravio korak naprijed u tom smislu.

Sagledavano na ovaj način, jasno je kako beogradski režim vrlo vispreno nadrasta poziciju koju je imao nakon agresorskih pohoda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Nakon amortiziranja odgovornosti i izbjegavanjem suočavanja s posljedicama, Srbija je spremna za sljedeći korak. Redefinirani pristup pokazao se dobrim, a strategija nije promijenjena. Barem tako izgleda. Time se otvara suštinsko pitanje za budućnost Balkana. Do kada će srpska ekspanzionistička politika biti mirna i svoje zahtjeve postavljati indiskretno i mirnim sredstvima?

Odgovor nažalost nije ohrabrujući. Iskustvo nam govori, sve dok ne osjeti da vojnim putem može ostvariti svoje ciljeve. Ovdje je bitno naglasiti kako Beograd ponovo nastoji hraniti druge male imperijalizme u regiji kao mnogo puta do sada zarad vlastitih ciljeva. Zbog toga je značajno razumjeti kako promjena vlasti u Crnoj Gori nije tek puko pitanje demokratije ili korupcije nego se radi o suštinskom puhanju pod krila velikosrpskoj ideji, odnosno potpirivanju vatre u grudima svim velikodržavnim projektima.

U tom slučaju, goropadnost ove ideje bila bi drastičnije vidljiva nego nekoliko incidenata u Pljevljima kojima smo svjedočili. U tom smislu i s tim u vezi ne treba imati dvojbe, opstanak građanske Crne Gore i njenog evroatlantskog puta jeste interes Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka. Sve dok velikosrpska ideja ne bude stvar prošlosti i dok Beograd ne pokaže novo i dobronamjerno lice, ovakvi procesi u regiji drugačije se ne mogu vidjeti. A nema sumnje da susjedne države Srbije čekaju to dobronamjerno lice. Da li čekamo Godoa, pokazat će vrijeme.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!