fbpx

Uoči Božića na Ravnom Nabožiću: Toliko hladno da se i “sijač” smrzne

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

Piše: Amir HASANOVIĆ

Kamioni koji su nas to jutro vozili ka Ravnom Nabožiću jedva su se kretali. Zbog velikih nanosa snijega i hladnoće, nije bilo lahko održati se na cesti.

Osjetili smo unutra, pod ceradama, da se kamioni zaustavljaju. Čuli su se glasovi. Nastavit ćemo pješke. Kraj je 1994. godine, 22. ili 23. decembra. Jaka hladnoća i snijeg koji je promahivao najavljivali su još lošije vrijeme.

Izašli smo, rasporedili opremu i ubrzo krenuli. Šume oko nas bile su pod snijegom i ledom. A hladni vjetar, činilo se, smrzavao je zrak u plućima. Polahko krenusmo u koloni do nekih bajti, gdje smo dobili upute. Tu nas je čekala još jedna manja jedinica iz Srebrenika koja je stigla sat prije nas. Kretali smo se usporeno po zaleđenoj stazi. Oficir, koji je išao s nama, reče nam da se gore već nalaze “Živiničke ose”.

Veoma težak put nas je dodatno usporavao. Penjući se, pitao sam se kako se ovdje prebacuju ranjenici. Nakon dužeg kretanja, došli smo u šumu, mislim da se zvala Okruglica ili nešto slično, s ogromnim stablima borova. Tu smo se svi nakratko odmorili. Detonacije koje su odjekivale nisu bile više tako daleko.

Kad smo došli do saniteta, rekoše nam da malo sačekamo, da će uskoro doći ljudi koji će nas uvesti u liniju. Dok smo “uzimali” liniju, vojnike koji su bili na tim dijelu terena prebacivali su desno od nas, te tako pojačavali taj dio linije.

Upravo se tada dvjestotinjak metara od nas lijevo začula jaka pješadijska pucnjava. Jedan od naših zastade: “Evo ih, ponovo navaljuju, jutros su dobili po nosu i sad ponovo idu. Ovako je od jučer. Ne prestaju, od jutra do mraka.”

Samo što je utihnula pucnjava, začule su se nove detonacije.

Asif je razmotavao redenik od osamdesetčetvorke, a mi spremali okvire i raspoređivali opremu. Osjetili smo da se detonacije približavaju. Baterija minobacača od 82 mm sijala je granate niz liniju.

Nekoliko trenutaka kasnije počinju padati i po nama. Prosto su nas zasuli. Jedna za drugom. Na svu sreću, nijedna nije pogodila tranšeju.

A onda su na jednom prestali. Momci iz “Osa” koji su “vezali” do nas dotrčaše. Nabrzinu se pozdravimo, pitaju kad smo stigli, razmijenismo nekoliko rečenica, a dobismo i pokoji savjet: “Dobro otvorite oči, čim prođe granatiranje, kreću u napad. Blizu su oni, ispod brda. Ako krene po zlu, tu smo – javljajte.” I odoše.

Nije prošlo ni petnaest minuta, zapucalo je iz rova lijevo od nas, a onda je iz šume ispred njih proključalo. Četnici su bili ne više od dvadeset metara udaljeni. Grane povijene pod snijegom i teren našeg položaja otežavali su preglednost.

A onda jak prasak; ručni bacaš ili je “zolja” pogodila direktno u naš grudobran. Uspjeli smo se u momentu nekako zakloniti. Uslijedio je drugi, pa za njim i treći projektil.

“Ovdje su”, povika Asif. Onako poguren, uhvati za kundak osamdesetčetvorke i povuče je k sebi. Ispucavao je rafale naslijepo. “Idi desno, možda budeš imao bolju poziciju”, reče mi. Pokupim municiju i krenem. Mirza za mnom.

Izvirim iz tranšeje i vidim da tačno ispred naše zemunice, na nekih petnaest metara od nje, zaklonjeni za debela stabla jelki, četnici sipaju rafale na naš položaj. S nove pozicije imali smo preglednost da uzvratimo. Dotrčao nam je još jedan momak i počeo pucati. Vidjeli smo četnike kako se povlače među drveće. Uskoro je pucnjava prestala, samo su ispaljivali poneki metak. Onako, pojedinačno.

Vratili smo se brzo u zemunicu. “Uf, ovo je bilo, bogami, blizu”, reče Asif. “Mora se dobro paziti. Teren je, momci, veoma nepregledan, pogledajte kako mogu blizu doći.”

Ubrzo se počelo smrkavati. Mi smo se smjenjivali na straži. Noć je bila strašno hladna. Ako se nije dobro štitilo lice, ledenice su se odmah hvatale na očnim kapcima. Da se malo zagrijemo, išli smo gore-dolje kroz tranšeju.

Svanulo je jutro 24. decembra. Onako polupromrzli, jedva smo dočekali ono čaja da nas okrijepi. Asif mi pokaza na njegovu osamdesetčetvorku. Iako je preko noći bila prekrivena dekom, potpuno se smrzla. Redenik je bio sav bijel. Isiječemo neke deke i počnemo je čistiti, jer znali smo dobro šta nam osamdesetčetvorka znači.

Oko 11 sati ponovo je počelo granatiranje. A onda je uslijedio siloviti pješadijski napad. Sada se vidjelo da ih ima baš mnogo. Dolazili su u ešalonima. Desno od nas “Ose” su s njima imale prvi kontakt. Mirza mi je nešto pokazivao rukom, ali od pucnjave ništa nisam uspio čuti. Dotrčao je do mene: “Idi desno, dolazim i ja samo da uzmem bombe, eno ih, uvlače se u bok između nas.”

Uzeli smo još okvira i krenuli kroz tranšeju. Asif je vikao da se svi rasporede jer idu i lijevo, a velik je razmak do druge zemunice. U momentu kad smo bili gotovo došli do sredine između zemunica, odjeknu detonacija. Saginjući se, vidio sam da momak ispred nas pada. Stižem do njega, pokušavam ga podići. Mislio sam da je pao. Bio je ranjen u vrat i rame gelerima. Mirza se preko nas nageo i zapucao. Evo ih pod rovovima, pusti ga tu. Podignem se i vidim da već prilaze veoma blizu, ali su išli više ulijevo, prema “Osama”. Počeli smo pucati, po ranjenog momka dođoše i odnesoše ga dva vojnika.

A onda je krenuo totalni napad. Na cijeloj dužini linije, nekih 250 metara, četnici su poveli silovit napad. Šuma je odjekivala od silne pucnjave i detonacija. Sa svog položaja jasno smo vidjeli krak linije koji su držale “Ose”. Projektili iz “zolja” i ručnih bacača pogađali su jedan za drugim njihove grudobrane. Dim i snijeg stapali su se izvijajući se visoko.

Pucajući, išli smo gore-dolje niz tranšeju. U jednom momentu oni su udarili s većim brojem vojnika tačno na spoj između nas i “Osa”. Razmjena vatre bila je tako jaka da ispred nas od silnih detonacija više nije bilo snijega na drveću pa smo agresorske vojnike napokon mogli bolje vidjeti.

Pokušavali su se uzanim potočićem uvući u bok između našeg spoja linija. Žestoka pucnjava i odgovor dočekao ih je na tom mjestu – i od nas i od “Osa”. Stisnuti na tom dijelu terena, oni ipak nisu uzmicali. Uskoro smo vidjeli da im se slijeva pridružuje još nekoliko njihovih. Bili su riješeni da probiju našu liniju. Velika debela stabla drveća “kupila” su znatan broj rafala koje smo im slali.

Imao sam nekoliko bombi kod sebe. Spustim pušku i izvučem osigurač. Bacio sam je jako i vidio kako leti pravo između drveća na četnike. “Opa, odeee”, povika Mirza. Sekundu-dvije poslije čula se detonacija tačno na mjestu odakle je dolazila pucnjava. “Bacaj ih, šta čekaš”, nastavio je Mirza. Uzmem drugu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Znam da su ljudi bili blizu nas i da su bili okrenuti prema nama. Zalegli su kad je detonirala. Ja sam bio u šoku, a onda je došlo olakšanje: vidim ih da ustaju i pucaju prema četnicima. Mirza klima glavom: “Ufff, blizu, brate.” (Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je bomba odletjela na Mevludina Bulića iz “Osa”. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče.)

Ubrzo nam je došlo još ljudi kao pojačanje. Uzvraćali smo vatru i bacali bombe. A onda smo ih vidjeli da vuku dva-tri ranjena ili mrtva niz brdo. Ubrzo su se i ostali, uz vatru, počeli povlačiti niz brdo.

Taj dan, oko 14 sati, ponovo se pokušali napad, ali je bio mnogo manjeg intenziteta. Nakon što su se povukli, počelo je novo granatiranje. Negdje oko 16 sati sve je utihnulo.

Dolazila je noć, hladna kao i prošla, to smo znali. Znali smo i da smo preturili preko glave taj dan, a što je najvažnije, bez ijednog poginulog. Znali smo da iza noći dolazi novi dan, samo smo se nadali, onako promrzli i izmoreni, da neće biti gori od ovog današnjeg.

PROČITAJTE I...

Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime”

Bagawat mi je izgledao kao grad za stanovanje i življenje, ali, ne, ovdje je sve bilo mrtvo. Grad mrtvih živio je dok nisu pomrli živi koji su u njemu posjećivali one koji su bili prije njih. Sada ih posjećuju samo horde turista, proračunato, najčešće iz dokone znatiželje ili intelektualne maštovitosti i radoznalosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!