fbpx

Umiru rođaci, umiru komšije, umiru poznanici: SANDŽAK – OTOK SMRTI I SUZA

Konačni dolazak medicinskih radnika iz Bosne i Hercegovine u Sandžaku doživljen je kao svojevrsni historijski događaj. Svima je postalo toplo oko srca zbog činjenice da Bosna i Bošnjaci iz BiH konkretnim postupkom pokazuju da brinu o svojoj braći u Sandžaku. Ovo mora biti početak mnogo intenzivnijih kontakata i saradnje između Bosne i Sandžaka

 

 

 

Piše: Esad RAHIĆ

U posljednjih sto godina Sandžak nije imao ovakvu tragediju i ovakvo iskušenje. Svi u Sandžaku živimo u strahu i neizvjesnosti. Plašimo se za zdravlje ne samo nas i naše porodice već i za zdravlje rođaka, komšiluka, mahale, cijelog grada, regije, zemlje.

Često pozivajući rođake i prijatelje s druge strane, čujemo zadihan i isprekidan glas koji saopćava: “I ja sam se razbolio.” Pribojavamo se svakog razgovora telefonom i svakog poziva. U strahu smo da li ćemo opet s druge strane žice čuti tu tužnu i srceparajuću rečenicu.

Sjedimo najveći dio dana u sobi. Četiri zida postala su naš cijeli svijet. Bojimo se da izađemo napolje ne samo zbog virusa već i zbog tužnih habera koje čujemo često. Odmah poslije “selam alejkum” ili “dobar dan” od komšija i poznanika čujemo rečenicu: “Znaš li da je umro…?”.

Umiru rođaci. Umiru komšije. Umiru poznanici. Nedaleko od zgrade gdje stanujem umrlo je za nekoliko dana troje iz iste porodice: sin i oba roditelja. Metalni sanduci umjesto tabuta odlaze prema mezarju. Srce da ti pukne od tuge i žalosti. Gledamo bespomoćno i prebrojavamo merhume. Tužnije statistike odavno u ovom gradu nije bilo. Table s posmrtnicama su zauzete. Lijepimo nove posmrtnice preko posmrtnica onih koji su umrli nedavno. Još veći strah i paniku izaziva činjenica što građani više nisu sigurni ko je stvarna žrtva epidemije, a ko je preselio uslijed drugih bolesti.

S nekim ljudima sam se u prolazu viđao i pozdravljao do prije neki dan, a onda iznenada čujem da su i oni preselili. I to uglavnom iz istog razloga. Smrt se nastanila u mom gradu. Ufursatila i neće da ode. Odnosi nam najmilije i najdraže. Ostavlja nam tugu i sjećanje na draga lica.

Porodice umrlih su dvostruke žrtve. S jedne strane, pogođeni su gubitkom svojih najmilijih, s druge strane, osjećaju se izopćenim, jer njihova rodbina, komšije i poznanici izbjegavaju kontakte s njima.

Najviše me zaboli i kroz srce mi prođe zvuk zavijajućih sirena ambulantnih vozila koja najavljuje da još nekog mog sugrađanina odvode do bolnice, na put neizvjesnosti i teške borbe.

PUT OD SNA DO SUROVE REALNOSTI

Donedavno su nas svi uvjeravali da je sve u redu. Da smo pobijedili “nevidljivog neprijatelja”. U prvoj fazi, od uvođenja do ukidanja vanrednog stanja, sandžački su gradovi u borbi protiv virusa korona prošli relativno dobro.

A onda je uslijedilo totalno opuštanje i povratak uobičajenom načinu života. Preko noći su nestale sve mjere predostrožnosti. I svakodnevni i predizborni život nastavljen je kao u najbolja vremena. Nijedna informacija nije dopirala da se stanje pogoršava. Prolazili smo spokojno pored Opšte bolnice u Novom Pazaru i ne sluteći da se broj oboljelih od ove opake bolesti kontinuirano i prijeteći povećava. Još manje smo znali u kakvim nenormalnim, neljudskim i očajnim uvjetima se oni liječe. I građani koji bi posumnjali da su zaraženi čekali su po šest i više sati da bi dali uzorak, a mnogi bi se i nakon toga, iscrpljeni i razočarani, neobavljena posla i bez dobijenog odgovora, vraćali kući šireći ovaj strašni viris među članove porodice i šire.

A onda su se na društvenim mrežama pojavili grozomorni snimci koje su tajno napravili članovi porodica oboljelih, koji otkrivaju realno i horor stanje u Opštoj bolnici u Novom Pazaru. Prizori pacijenata smještenih po bolničkim hodnicima, na krevetima, na stolicama i starim foteljama, u čijoj se blizini vide korpe i džakovi sa smećem, i nagriženi zidovi digli su na noge čitav grad, regiju i zemlju.

Novim Pazarom i Sandžakom zavladali su strah i panika, pomiješani s revoltom. Ljudi su konačno ozbiljno shvatili u kakvoj zdravstvenoj zoni sumraka žive.

Počeli su očajnički vapaji za pomoć od Vlade Republike Srbije i od šireg okruženja. I onda slijedi ta nesretna posjeta Novom Pazaru premijerke Ane Brnabić i ministra zdravlja Zlatibora Lončara. Građani Novog Pazara očekuju riječi utjehe, očekuju saučešće porodicama koje su izgubile najmilije, očekuju ozbiljnost shvatanja tragedije s kojom se suočio Novi Pazar, a premijerka i ministar zdravlja pretvaraju ovaj događaj u obični politički miting. Iritiraju građane svojim arogantnim i bezosjećajnim nastupom i tvrdnjama da je maltene sve u redu. Da bespotrebno paničimo (samo što nije izgovorila da lažemo). Posjeta Novom Pazaru pretvorila se u bezosjećajnu svađu s građanima našeg grada u vrijeme kada su emotivno najranjiviji, a potom predsjedniku Aleksandru Vučiću prosljeđuju takve informacije, ili bolje reći dezinformacije, na osnovu kojih on brzopleto daje izjave da je u novopazarskoj Opštoj bolnici bolje stanje nego u njemačkim bolnicama.

Građani Novog Pazara i uopće Sandžaka ovo su doživjeli kao da ih beogradski vladajući režim izlaže javnom podsmijehu i poruzi, i njih i njihovu muku i ogromnu nevolju u kojoj su se našli. Zbog toga su i javne reakcije građana bile burne i prepune negodovanja i nezadovoljstva.

OD ISMIJAVANJA DO PRIHVATANJA

Pošto je cjelokupna ne samo sandžačka već i srbijanska javnost, pa i šire, bila zgranuta zbog ponašanja centralne vlasti prema Novom Pazaru i uopće sandžačkim gradovima, konačno je ozbiljno prihvaćena zdravstvena situacija u sandžačkoj regiji i počela je pristizati neophodna pomoć i u stručnom kadru i u sredstvima i opremi. Pošto se direktor Meho Mahmutović iznenada od srčanih tegoba razbolio, ministar Lončar je za koordinatora u Opštoj bolnici u Novom Pazaru imenovao ranijeg direktora Mirsada Đerleka.

U bolnicu koja, prema riječima premijerke, ima sve što joj treba, neprestano pristiže pomoć iz svih dijelova Srbije, iz Republike Turske, iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i nevjerovatna moralna i materijalna podrška sandžačke dijaspore. Samo u njemačkom gradu Mainzu prikupljeno je 60.000 eura pomoći za jedan dan.

Ali dok se građanstvo Novog Pazara uvjeravalo s Vladom Srbije da je situacija u gradu alarmantna, situacija u Tutinu i Sjenici, kao i u drugim gradovima Sandžaka, rapidno se pogoršavala. Dva Sjeničaka u teškom zdravstvenom stanju pokušala su da nađu spas i utočište u bolnici u Užicu. Bezobzirno su vraćeni kući, gdje su uskoro umrli. Ovo je alarmiralo odgovorne da se bolesnici iz Sjenice više ne šalju u Užice, već u Opštu bolnicu u Novom Pazaru, koja je na taj način dobila regionalni značaj.

Iako se vapi i zapomaže za medicinskim kadrom, administrativno usporavanje dolaska u Novi Pazar ljekara i drugih medicinskih radnika iz Bosne i Hercegovine i Turske, kao i naših stručnjaka rodom iz Sandžaka, koji su na radu u zemljama Evropske unije, još je više doprinosilo jačanju nezadovoljstva građana Sandžaka prema ponašanju aktuelne srbijanske vlasti.

Konačni dolazak medicinskih radnika iz Bosne i Hercegovine u Sandžaku doživljen je kao svojevrsni historijski događaj. Svima je postalo toplo oko srca zbog činjenice da Bosna i Bošnjaci iz BiH konkretnim postupkom pokazuju da brinu o svojoj braći u Sandžaku. Ovo mora biti početak mnogo intenzivnijih kontakata i saradnje između Bosne i Sandžaka.

PRIORITETI U SANDŽAKU

Šta smo naučili iz ove tragedije koja još uvijek traje i šta moraju biti prioriteti sandžačke regije u narednim godinama:

  • Izgradnja kliničkog centra u Novom Pazaru u kojem će se liječiti svi građani sandžačke regije;
  • Korekcije u teritorijalno-administrativnoj organizaciji Republike Srbije, prije svega korekcija statusa općine Sjenica, koja se stoljećima oslanjala na Novi Pazar, a ne na udaljeno Užice, i njeno izmještanje iz zlatiborskog okruga i administrativno-teritorijalno lociranje u okrugu i regiji gdje se nalaze Novi Pazar i Tutin;
  • Ekonomsko, zdravstveno, obrazovno i kulturno jačanje sandžačke regije koja je najnerazvijeniji dio Republike Srbije i regije u kojoj u posljednje tri decenije nije podignuta nijedna značajna fabrika, odnosno regija koja je totalno lišena stranih i domaćih investicija;
  • U nezadovoljnom narodu lahko je rasplamsati sve vrste strasti i bunta. Odnos države prema sandžačkim Bošnjacima ne smije više biti u znaku omalovažavanja, negiranja, prikrivanja stvarnih problema i nepravdi pod tepih i tjeranja inata, već mora ići u pravcu maltene pozitivne diskriminacije i stvaranja perspektivnog i obećavajućeg ambijenta u kome će se sandžački Bošnjaci osjećati komotno, prijatno i poželjno, a ne kao strano i nepoželjno etničko tkivo;
  • Daljnje ekonomsko, zdravstveno, obrazovno i kulturno zapuštanje i zaostajanje sandžačke regije vratit će se kao bumerang kreatorima takve politike. U kući u kojoj vlada veliko siromaštvo lahko nastanu prepirke i svađe među ukućanima;
  • Odnos prema Sandžaku često se jasno očituje kroz konkretne poteze Vlade Republike Srbije. Skoro istovremeno Vlada Srbije donosi odluku da za izgradnju Hrama Svetog Save izdvaja milijardu dinara, a za bolnicu u Novom Pazaru u najtežoj zdravstvenoj situaciji u zadnjih sto godina 91 milion dinara. Ovakav odnos centralne vlasti prema Sandžaku rađa revolt i nezadovoljstvo kod Sandžaklija i mora što prije prestati.

 

Uprkos stravičnoj nevolji u kojoj su se našli žitelji Sandžaka, dogodile su se prvi put i neke prijatne promjene i novine.

PRVI PUT OSJEĆAMO SE VOLJENO I POŽELJNO

Covid-19, mali, opasni i podmukli virus, šokirao je i prestravio sve ljude. On napada i ubija univerzalno. Njemu nije važna vjerska i nacionalna pripadnost. On napada čovjeka, a ne pripadnike neke etničke grupe ili vjeroispovijesti.

Ovo je zlo proizvelo i jedno dobro: ljudi se prvi put, prije svega, osjećaju kao ljudska bića, a tek onda kao pripadnici određene konfesije i etnosa. Zajednička nevolja prouzrokovala je takvu količinu solidarnosti i saosjećajnosti kakva se decenijama, pa možda i stoljećima nije vidjela na našim prostorima.

Sandžaklije su decenijama u sebi nosile osjećanje zapuštenosti i zapostavljenosti. Osjećali smo se kao neka nepoželjna siročad koju niko neće i koju svi odbacuju i ne vole.

Šta god bismo u pogledu našeg položaja i odgurnutosti na margine života progovorili, i pozicija i opozicija bi se utrkivali ko će više da nas verbalno napadne, izvrijeđa i izgrdi. Svi kao da su htjeli da nam kažu: Budite sretni što ste još uvijek živi i što ste još tu gdje ste. Naše bitisanje svodilo se na golo biološko vegetiranje.

Epidemija je osim ogromnog zla proizvela i jedno endemično dobro. Vijest da se epidemija u Sandžaku naglo širi, da se ljudi “liječe” u nenormalnim uvjetima, da je danak u životima stravičan, i negiranje i umanjivanje tragedije od strane vlasti izazvali su revolt i solidarnost sa Sandžaklijama u svim dijelovima Srbije. Većinski narod listom je stao uz nas, a ne uz vlast. Ljekari i drugi medicinski radnici diljem Srbije dobrovoljno dolaze da nam pomognu. Prvi put srpsko javno mnijenje na nas gleda prije svega kao na ljudska bića, a ne kao pripadnike neke vjere i nacije.

Drugo, nikad solidarnost Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine nije bila ovako intenzivna prema svojoj braći iz Sandžaka kao ovih dana. Sve je sublimirano u jednoj poruci s Gradske vijećnice u Sarajevu – “Jedno srce, jedan narod”. Republika Turska, njen predsjednik i turski narod masovno su uz nas i brinu za našu sudbinu. Slična osjećanja zrače i iz susjedne Crne Gore i svih bivših jugoslavenskih republika. Naša dijaspora i njena solidarnost posebna su i veličanstvena priča. Blago se nama za njih i njihovu bezgraničnu velikodušnost.

Prvi put Sandžaklije osjećaju da su svi zabrinuti za njihov hal, stanje i sudbinu. Prvi se put osjećamo poželjno i voljeno.

Ovo me podsjeća na jednu sekvencu iz serije Bolji život, kada oboljelom Gigi Moravcu prvi put cijela porodica iskazuje pažnju i zabrinutost, a zet, inače ljekar, u jednom mu trenutku kaže da se izliječio, a on ga moli da to ne saopći ukućanima jer on nikada nije bio mažen i pažen kao u periodu dok je bio bolestan.

Naravno, svi želimo izlječenje i definitivu pobjedu nad koronom, ali bismo željeli da odnos svih drugih prema nama u vrijeme epidemije ostane i opstane kao trajna tekovina.

 

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!