fbpx

Uloga stolnog tenisa u islamskom odgoju mladih

. Srećom, imali smo mlađeg imama koji nije štedio ni vremena ni ideja kako bi nas (za)držao na okupu. Džamija je bila aktivna, ali i dalje u nekoj fazi izgradnje. Mahfil i mektepska učionica iza njega nisu bili završeni, pa se po njima slobodno gazilo u obući. Poprilično komotni i široki, naravno, bili su neiskorišteni. To je imamu dalo ideju te je, nikako za svoj ćejf nego apsolutno za nas i naš dolazak, u džamiju nabavio i na mahfil instalirao stol za stolni tenis

Piše: Safet POZDER

Bilo je to negdje sredinom devedesetih. Nisam siguran je li i Agresija, ona oružana, bila okončana. Ako i jeste, nije davno. U džamiju se išlo. Hrlilo je i veliko i malo. Ipak, u džamiji se nije zadržavalo. Čim bi se klanjalo i završilo s tespihom i dovom – kud koji, mili moji!

I, kako je vrijeme odmicalo, nestajalo je i tog zanosa i poleta s kojim se hitalo na zajedničku sedždu, a to se ponajprije dalo primijetiti na omladini. Srećom, imali smo mlađeg imama koji nije štedio ni vremena ni ideja kako bi nas (za)držao na okupu. Džamija je bila aktivna, ali i dalje u nekoj fazi izgradnje. Mahfil i mektepska učionica iza njega nisu bili završeni, pa se po njima slobodno gazilo u obući. Poprilično komotni i široki, naravno, bili su neiskorišteni. To je imamu dalo ideju te je, nikako za svoj ćejf nego apsolutno za nas i naš dolazak, u džamiju nabavio i na mahfil instalirao stol za stolni tenis.

Kad se samo sjetim kakve su se tu partije igrale, nerijetko i povazdan, pa i duboko u noć. Prekidali bi nas jedino ezani i zajednički vaktovi, te redovne potrebe za jelom. Jasno, ne bi to bilo i ne bi moglo biti tako lijepo da se nekome nije javila ideja i famozno pitanje: “Otkud stolni tenis u džamiji – ipak, zna se čemu ona treba da služi?” Pitali su to uglavnom oni stariji koji su zaboravili da su i oni nekada bili mlađi. Pitanje se isprva pronosilo po sijelima. Uskoro je došlo na dnevni red i na Odboru, pa je proslijeđeno i u Medžlis. Već kada je stiglo do Rijaseta, bilo je jasno da šale nema.

Srećom, Rijaset, odnosno tadašnji ljudi iz Vjersko-prosvjetne službe u tome nisu vidjeli ništa sporno. Naprotiv, kazali su kako se radi o vrlo domišljatoj i progresivnoj ideji da se omladina veže uz džamiju i dali joj punu podršku. Ipak, “šejtan” – kako su ga neki zvali – uskoro je izbačen iz džamije, a za njim je otišla i omladina. Zapravo, kad razmislim o tome s ove vremenske instance, gotovo sam siguran da je upravo taj stol bio razlogom da se, “silom prilika”, radovi na završetku džamije, barem mahfila i učionice, ubrzaju i privedu kraju. Od svega ostade samo uspomena koju, evo, s vremena na vrijeme prepričam.

A prisjetih je se nedavno, i to s dobrim i lijepim razlogom.

Naime, cijeneći stanje i potrebe mladih, te imajući u vidu poteškoće i izazove s kojima se ova populacija svakodnevno suočava, Medžlis Islamske zajednice Mostar, kroz Infoservis za mlade, već nekoliko godina organizira edukativne kampove za omladinu. Adresa održavanja jeste mostarska medresa, a učesnici su mladi iz čitave Hercegovine, pa i šire. Da samo dođu i provedu koji dan zajedno, ovaj projekt bio bi vrijedan spominjanja. No, radi se o puno širem i sadržajnijem druženju.

Da se razumijemo, apsolutno ne ciljam na to da reporterski pišem o kampu za mlade niti da do u tančine razlažem njegove sadržaje. Naprotiv, pokušavam sam za sebe, a kroz prizmu razmišljanja o onom stolnoteniskom stolu u džamiji, povući određene paralele i proniknuti u važnost ovakve vrste okupljanja. Odmah napominjem i to da ovaj kamp ima dugogodišnji kontinuitet, kao i prepoznatljivu formu koja se s vremenom osvježava i nadograđuje.

A, ko zapravo učestvuje i šta se tamo radi?

Ciljana kategorija uglavnom su srednjoškolci, i to iz svih krajeva, odnosno Medžlisa Hercegovine. Kada sam i sam svojevremeno dobio poziv da predložim nekoliko omladinaca, mnogima je to bilo zagonetno. Bit će da su mladi ljudi kontali da se ondje samo klanja, povazdan Kur’an uči, noću zikri i ibadeti, a da se i u slobodno vrijeme s postekije ne silazi. Moja ekipa otišla je prve godine, a na licu im je pisalo: “Hajde, pa kako bude!” Već iduće godine javljali su se sami i moljakali da opet budu uzeti u razmatranje.

Učesnici kampa, naravno, organizirano i džematile klanjaju namaz i uče Kur’an, ali, uz to, u prilici su da poslušaju predavanja iz raznih oblasti, učestvuju u kreativnim radionicama, imaju sportske aktivnosti te zajednički obilaze znamenitosti Hercegovine, poput onih u Blagaju, Počitelju ili samom Mostaru. Zajednički odlazak na skijanje na Bjelašnici samo je dio onoga na čemu im i sam mogu pozavidjeti, budući da još nisam imao priliku stati na skije.

Vrijedi napomenuti da sadržaje i goste kampa u znatnoj mjeri diktiraju i sami učesnici, i to tako da svaku aktivnost, gosta ili predavanje imaju priliku anonimno ocjenjivati i bodovati, pa ko (ili šta) zadovolji njihove ukuse, eto ga i dogodine.

Prošle godine dobio sam poziv od organizatora da sudjelujem kao predavač. Predavanje nije imalo naslova i teme. Opisano je tek kao “motivaciono”. Kad sam se pozabavio pripremom, shvatio sam težinu zadatka. Međutim, prava težina pokazala se tek kada sam došao u poziciju da gotovo stotinu mladih ljudi, srednjoškolaca, bulji u mene i očekuje da ih “motiviram”. Ne znam jesam li i koliko uspio, ali su mi, izgleda, u onim svojim bodovanjima ukazali povjerenje, pa sam i ove godine, već s početka januara, sjedio na istom mjestu i držao motivaciono predavanje mladim ljudima.

Da ste ih samo mogli vidjeti! Ipak, to su najosjetljivije godine njihovih života, kada im se čini da su samo oni u pravu, da ih niko ne razumije i da im niko ne želi dobro, a, evo, sad im neki hodža treba vaziti. Još kada su organizatori krenuli s dvije kutije i u njih pokupili mobilne aparate svih prisutnih! Ma, divota!

Ukratko, najprije sam želio da shvate da im neću pričati ni o Azrailu, ni o Džehennemu, ni o postekiji, niti o bilo čemu što su, moguće je, pretpostavljali. Zapravo, pričao sam im o svemu tome, ali na pomalo drugačiji, njima bliži način, a za to je bilo potrebno da budem jedan od njih. Imajući na umu da je dobro predavanje kratko predavanje, a znajući da, kada se hodža dohvati mikrofona, lahko ga ne ispušta, dao sam sve od sebe da nađem sredinu. Tako sam ih, između ostalog, zamolio da sebi osvijeste nekoliko važnih momenata.

Najprije, dužni su očuvati svoj identitet. Veza s Uzvišenim ne smije dolaziti u pitanje, a da bi veza s Njim funkcionirala, neophodna je sedžda, jer, ko god želi da je kod Njega visoko, mora se često, uvjetno kazano, spuštati “nisko” – činiti sedždu. Drugi način ne postoji.

Zamolio sam ih da uznastoje da u onome što rade budu najbolji. To je praksa i preporuka Muhammeda, a. s., a to je ujedno i nasušna potreba današnjih muslimana. Konačno, to je i najefikasniji način da se o islamu pronosi najljepša moguća slika, mnogo ljepša i konkretnija od one koju danas, nerijetko, pronosimo.

Pokušao sam ih uvjeriti u to da poštovanje drugih nikada neće zavrijediti onaj ko ne poštuje samog sebe. Suludo je težiti ka tome da svijetu diktiramo tempo i pravila igre ako u svom vlastitom životu nismo glavne uloge. Poštivanje i uvažavanje drugih je neupitno, ali ono uvijek polazi od ljubomornog čuvanja i poštivanja sebe i svog identiteta.

Konačno, možda i za njihove godine najvažnije, zamolio sam ih da sebi postavljaju visoke ciljeve. Ti se ciljevi, primarno, ne moraju uvijek ni ostvariti, ali moraju biti jasni i visoki. Često su Alejhiselamu dolazili ljudi, mahom beduini, pitajući za minimum koji im je dovoljan za spasenje na oba svijeta. On im je davao odgovore, a oni su se zadovoljavali time. S druge strane su vrli ashabi, poput Ebu-Bekra, koji su imali visoke ciljeve i uvijek tražili maksimum. Za Ebu-Bekra i njegove deredže smo svi čuli i svi, manje-više, znamo. Za one s minimalnim zahtjevima i željama, premda je i to dopušteno i razumljivo, ne znamo. Ne znamo ništa o njima. Čak im se ni imena ne spominju.

Mladić i djevojka koji čuvaju svoj identitet, sedždu obavljaju, u svom poslu su najbolji zavređuju poštovanje drugih i odlučno hitaju ka ostvarenju svojih visokih ciljeva i zamisli – e, to su mladići i djevojke kakvi su nam danas, uz sve prepreke i osporavanja, itekako potrebni.

Završio sam predavanje i, po običaju, pričao nešto duže od planiranog. Ne znam jesam li uspio. Nisam siguran jesam li zavrijedio njihovu pažnju – uostalom, oni će bodovati i ocjenjivati. Ne znam, dakle, hoću li i naredne godine biti u prilici da se družim s njima. Ipak, znam da u Mostaru ima lijep i vrijedan kamp za mlade koji traje i koji će, siguran sam, polučiti svojim plodovima.

Kamp ih uči i identitetu, i sedždi, i poštovanju, i visokim ciljevima.

Na polasku primijetih još jedan detalj: u kampu se igra i stolni tenis.

Jedva sam odolio da ne razbacim koju.

Nema veze, ipak je predivno.

PROČITAJTE I...

Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate

Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!