Ukletstvo prati i bije male sredine, a one trpe: meni je najcrnje moje manjinstvo

“Pisci, i uopće umjetnici, najkomotnije se osjećaju samo tamo gdje ih se razumije. Stani-pani, svako svije ili nađe svoje za stvaranje gnijezda. Bio sam član Udruženja pisaca Srbije, a to 1991. ili 1992. godine prestao biti. Kada sam počeo živjeti i u Sarajevu, u Društvo pisaca BiH primljen sam po pozivu, kao i Vidosav Stevanović. Ja, kad se ovdje nakahrim, trknem u Sarajevo ili nekud gdje me familija povede. Dobro mi je gdje god ne zavisim od sadake nečije ili neke političke elite, od njihove (ne)volje. Hvala Bogu, živim kako mogu i ničeg se ne stidim, a prijatelja na sve strane. Šta ćeš više!? Puno je pisaca porijeklom iz Sandžaka u Bosni, to im je sada domovina, kao jezik”

Razgovarala: Amela BAJROVIĆ

 

Pjesnik, prozaik i izdavač Šaban Šarenkapić rođen je 1956. godine u Novom Pazaru. Osnivač je Kulturnog centra “DamaD”, pokretač književnog časopisa Mak i magazina Has. Član je Udruženja pisaca BiH. Živi u Sarajevu i u Novom Pazaru. Objavio je 11 knjiga poezije: Kućna nega, Učena voda, Imperija hleba, Zemna snaga, Stambolska sprema, Memorijalne ploče, Lirika manjinstva, Maternji geto, Izabrane pjesme, Zemna ostavština i Crvene kuće. Napisao je i tri knjige proze: Bukvica, Pazarska trilogija i Mazija. Za knjigu Mazija dobio je nagradu “Ćamil Sijarić” 2009. godine na konkursu Izdavačke kuće “Zalihica” iz Sarajeva. Ovih dana radi na dva prozna teksta, pet novela pod nazivom Pazarnama i kratke proze Teksture. Završio je i 12. knjigu pjesama, a kako sam kaže, pjesme su iz raznih godina došle na red za iščitavanje.

STAV: Ko je na Vas presudno utjecao, kada ste se počeli prepoznavati u književnosti?

ŠARENKAPIĆ: Svi oni koje ću u razgovoru spomenuti tačke su mog oslonca i nisam trpio utjecaje njihove, nego njihovih djela, uglavnom rijetkih. Prvi meni drag pisac, onaj mimo škole i lektire, bio je Faulkner, pa svi izreda svjetski dramatičari. Mnogo sam volio dramu i jadio i tužio što Novi Pazar nema pozorište. Pjesnika Segalena svuda nosim, a prozaistu Borherta nježno volim. Prvu pjesmu objavio sam 1971. godine u Beogradu, a prvu knjigu, koja se zove Kućna nega, kod Slobodana Mašića, u nezavisnim izdanjima 1989. godine u ediciji “Nova”.

STAV: S obzirom na to da živite na relaciji Sarajevo – Novi Pazar, kako pomirujete u sebi dva različita prostora, ili ih možda osjećate kao jedan?

ŠARENKAPIĆ: Oni su svakako jedan i gotovo isti historijski okvir. Dakle, oni za mene postoje svaki na svoj način, ali u jednom. Kad sam u Pazaru, živim Sarajevo i pišem poeziju, a kad sam u Sarajevu, pišem o Pazaru. Sjetih se ovoga – napisao sam prvu knjigu pjesama Kućnu negu dok sam studirao u Prištini. Ti nemiri me ondašnji cijelog vijeka uznemiruju, ranjavaju, unizuju. Poezija me naučila da se sve na svijetu zbog nje dešava, da bi u njoj nešto lijepo ostalo iza nas i poslije kraja svijeta. Opet spominjem moje prijatelje; Sinan Gudžević je, uz sve ovo odavde, na svoju dušu natovario cio Rim i pola svijeta, Refik Ličina hladnu i vodoliku Švedsku, s morem bez sunca. Semezdin Mehmedinović cijelu Bosnu i pride sve na svijetu Aleksandrije. I gdje god da su, oni su. U kojim god jezicima, svoji su. U kojim god sistemima, sami su. U kojem god narodu, manjinci su. I zato ih volim.

STAV: Ipak je Novi Pazar i sandžački kraj našao najviše prostora u Vašem pisanju, obilježio je Vaš pjev, zar ne?

ŠARENKAPIĆ: Niko ne bira gdje će da se rodi, a jesam svojevoljno propisao i progovorio, čini mi se, njegovim dahom. Grad je Novi Pazar čudo od mjesta, lako se u njega uđe, a teško iz njega izađe. Eto, trude se ljudi od nauke književne da zaoru brazdu i naprave baštu ljepotnu. To je uradio svojevremeno moj prijatelj, pisac i izdavač, po mnogo čemu Pazarac, Almir Zalihić, Mostarac. Napravio je i objavio dvije antologije proze i poezije pisaca iz Sandžaka. To nikako ne smije da se krije. Dok je još živ i za života, nek mu neko sokače naše dodijeli ili neka loža časno zasluži mu ime. A odmah do njega neku možda i vjetrovnu uličicu prozovemo imenom Sime Budmanija, Dubrovčanina i Pazarca, koji je prije dva vijeka tvorio i prvi Pazarski književni rječnik ovdje sačinio. U takvom bih rodnom gradu volio da žive naša djeca i da serbez mrdnu svukud, nit bojazna, nit sramna da su niotkud.

STAV: Pisanje ste počeli u rimovanom, a nastavili u slobodnom stihu…

ŠARENKAPIĆ: Odbolovao sam klasične pisce i gotovo otrpijao s Danteom. I nisam rimom počeo, ona me drmnula kasnije, kad sam klasike ruske izučavao i neke za sebe prevodio. Moje prve pjesme slobodnog su stiha. Rima je došla s Bodlerom, Goetheom, Rilkeom, A. Fetom, Blokom, Pasternakom, Mandeljštamom, Jejtsom i, da ne nabrajam, završila s Brodskim. Tako će i biti. Ali to više nije važno, moguće je praviti i sonete bez rime. Znam neke rijetke, meni drage pjesnike, koji sve to prave na genijalne načine. Tu rima ustukne, a razum s dušom plane, u plesu. Takve su te velike pjesme, a njihovi tvorci veliki su pisci današnjice.

STAV: Objavili ste 11 knjiga poezije, planirate li da objavite sabrana djela?

ŠARENKAPIĆ: Zasad ne, a ko bi to i učinio, osim na svoju štetu. Ali bi baš bilo lijepo, prije no se tamo ode. Nekako to odlažem, jer pišem pa trajem bez sabiranja. Neka me još malo. Nek se sabiranijem bave naši živi, hodajući “klasici”.

 STAV: Književni časopis Mak izašao je u 33 broja. U prvom broju objavljenom 1993. godine izašao je tekst Maka Dizdara o bosanskom jeziku. U nezgodno vrijeme ste krenuli, trebalo je hrabrosti za taj podvig.

ŠARENKAPIĆ: To je bilo mučno i mučko vrijeme. Sve na šta sam se naviknuo propalo je ili je na moje oči propadalo. I vjera u ljude i nada za nas, naš napredak, a ljudi su postali samo meso za klanice. U školama sam učio jedno, u vojsci drugo, u kući sve to i još ponešto. Bilo me je strah, bilo nas je strah. Domislili smo časopis Mak, poslije nekoliko objavljenih knjiga u edicijama “Baština” i “Sofra”. Knjige Safeta Bandživića Ratna tragedija muslimana i Divan Sulejmana Tabakovića – za jedan vijek dosta. Jedno se događa, a drugo prešućuje. Kad se krene od Krleže, preko Maka Dizdara do Alije Isakovića, sve ti postane jasno. Bolno jasno. Časopisom Mak htjelo se sačuvati ljude na jednom mjestu, prave ljude, umjetnike, pisce, intelektualce, upućene samo na svoju glavu i dušu. Odbraniti se istinom od nedostojnosti i gnusobe laži, umjetnošću od neumjetnosti, napraviti časopis bolji od planete zemlje. Časopisi Mak i Has nastali su iz nevolje, a od nevolje su i prestali izlaziti. A evo, nevolje još traju. Gore je no što se misli da je. Vlada pusto medijsko žutilo. Blasfemija i zabava, ruho i truhlo truplo i beskrajna laž i beskrajno more prostakluka i prostačenja.

STAV: Šta se desilo s magazinom Has, čiji ste Vi također pokretač?

ŠARENKAPIĆ: Has je bio “list manjine u većini slučajeva”, stajalo je ispisano ispod njegovog imena. Mjesečnik, dvonedeljnik, pa nedeljnik, magazin za rijetke, dobromisleće, pravdoljubive, slobodne građane i sunarodnjake. Has znači i privatni posjed iza kojeg stoji čovjek. Has je, uz kragujevačku Svjetlost i Vranjske iz Vranja, inicirao osnivanje Asocijacije nezavisnih medija u regiji “Lokal pres”. U Kragujevcu je bio čovjek po imenu Pavle Ćirović, sama svjetlost i urednik lista Svjetlost, a u Vranju dragi mi prijatelj i vrli novinar, urednik Vranjskih Vukašin Obradović. Da nije njih bilo, nezavisnih medija ne bi ni bilo, u tolikom broju bar u Srbiji. Asocijacija je ubrzo imala oko 30 dobrih medija, čiji je ukupni tiraž bio od skoro milion primjeraka. Tu je bila i Koha s Kosova, Onogošt, Standard i Monitor iz Crne Gore. Bilo je to dobro dok je trajalo. Sarađivali smo s mnogim, pravim novinarskim agencijama, nevladinim organizacijama i udruženjima esnafa. Pomagali su nas prijatelji iz zemlje i inostranstva, uglavnom hrabri i pametni, od Fondacije “Soroš” do Helsinškog komiteta. E, kad je pao Slobodan Milošević, krenulo se raznim putevima u futile i žutilo. Ponajviše patim zbog zaludnih gubitaka ljudskih života. I ničim se to izgubljeno ne da nadoknaditi. Na sreću, komunikacijske veze sve su bolje među ljudima, a pride još ako imaš šta da pokažeš i kažeš, lagodno je biti s njima. Bez ljudi, drugih i drugačijih, čak i da je cio naš svijet ovdje, u ovoj hapsani, sve to ne bi značilo ništa. Dosadno je biti isti. I mračno je biti isto. A od svega toga, najcrnje je meni moje manjinstvo!

STAV: U medijima se može naći podatak da ste 90-tih godina prodali staru roditeljsku kuću da biste mogli izdavati knjige. Vaša izdavačka kuća “DamaD” izdala je stotinjak knjiga, u koje ste potrošili novac od prodate kuće a da ništa niste zaradili. Da li je to tačno?

ŠARENKAPIĆ: Tačno je to, ali i ovo. Bili smo planirali, prije belaja rata, napraviti od tih para porodičnu kuću, žena i ja, za svoju djecu vatan. Baš kad je moja supruga Zibija Dervišhalitović‑Šarenkapić stajala pred blagajnom za kupnju građevinskog materijala, čulo se da je zlo počelo. Odustala je od gradnje kuće porodične i napravili smo izdavačku kuću “DamaD”. S njom možemo i pod strehu, rekla je. U početku nam je redakcija bila uglavnom kahva “Novi Pazar”, a danas još uvijek rade i ta kahva i “DamaD”. Međutim, propadalo je ono što se kao para vraćalo od prodaje knjiga. Inflacija, bogme, čini čuda i jede pare u dirigiranim lopovskim sistemima. Kao i rat, baca ili podiže ko ljude, ko neljude, jednostavno baš. Knjige koje smo štampali ne haju za to, eno ih, neke malo ožutjele, ali traju i doštampavaju se negdje i čitaju.

STAV: Vaša želja bila je da među Novopazarce promijenite naviku masovnog nečitanja, da li ste i koliko u tome uspjeli?

ŠARENKAPIĆ: Ne to, čovjek čita uvijek onoliko koliko treba. Postoje za to u društvima pametni sistemi. Najbolje je kada svako radi svoj posao, od škole do obdaništa. Cilj nam je bio drugo, osloboditi čovjeka straha od sebe i straha od drugog. Strah je bila bolest tog vremena. Trebalo je samo okuražiti ljude da misle svojom glavom, da se ne plaše reći i da se ne plaše onoga koji to sluša ili čita. Pa makar i da špija. Doći do škole, biblioteke, do doma, doći do radnika i profesora i, najvažnije, dosegnuti do mladih, jer su oni najranjiviji i najnemoćniji. Pomoći im da porastu. Umjetnost i istina djecu paze. Čuvaju ih bolje od staratelja.

STAV: Kakav je odnos bošnjačkih ustanova u Sandžaku prema ovdašnjim stvaraocima?

ŠARENKAPIĆ: Ne znam sad da li sam najbolje upućen u to. Ako ih ima, dobro je što ih ima, još ako rade, sreća naša velika. Ali u ono vrijeme, naprimjer, na Radiju Novi Pazar ni reklamu plaćenu za Mak nisu htjeli ili smjeli da prime od nas, zbog sumnjivog im “Soroša”, sponzora. Promocije knjiga i časopisa održavali smo uglavnom u kafani ili u hladovitom Hanu, pa se sa strane, za potrebe razne, tamo bilježilo ko je ili nije bio nama u gostima. A ko su bili naši prijatelji, želim ih ovom prilikom spomenuti, sa strane: Almir Zalihić, Husein Bašić, Milika Pavlović, Olga Zirojević, Ejub Štitkovac, Šeki Radončić, Dragan Banjac, Borka Pavićević, Miodrag Stanisavljević; domaći: Senko Rašljanin, Enes Dazdarević, Safet Bandžović, Sinan Gudžević i Refik Ličina. I oni koji nikako nisu mogli biti ovdje, a kojih smo se držali: Abdulah Sidran, Marko Vešović, Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Ferida Duraković. “DamaD” je dodjeljivao svojevremeno plaketu “Pero istine” za ličnu hrabrost pojedincima. Pero su dobili: Milika Pavlović, Husein Bašić, Nataša Kandić, Almir Zalihić, Borka Pavićević i Džengis Redžepagić.

STAV: Da li ste zadovoljni odnosom matice prema bošnjačkim pjesnicima i piscima izvan Bosne i Hercegovine? Šta bi konkretno tu trebalo promijeniti?

ŠARENKAPIĆ: Pisci, i uopće umjetnici, najkomotnije se osjećaju samo tamo gdje ih se razumije. Stani-pani, svako svije ili nađe svoje za stvaranje gnijezdo. Bio sam član Udruženja pisaca Srbije, a to 1991. ili 1992. godine prestao biti. Kada sam počeo živjeti i u Sarajevu, u Društvo pisaca BiH primljen sam po pozivu, kao i Vidosav Stevanović. Ja, kad se ovdje nakahrim, trknem u Sarajevo ili nekud gdje me familija povede. Dobro mi je gdje god ne zavisim od sadake nečije ili neke političke elite, od njihove (ne)volje. Hvala Bogu, živim kako mogu i ničeg se ne stidim. A prijatelja na sve strane. Šta ćeš više!? Puno je pisaca porijeklom iz Sandžaka u Bosni, to im je sada domovina, kao jezik. I trebalo bi osluhnuti šta za opći boljitak oni misle učiniti, ali najvažnije je znati šta politike naše hoće ili žele za kulturu uraditi u dvije zemlje. To se ne postiže za noć. Potrebni su valjani, održivi kulturni projekti i istrajni dalekovidi ljudi, a iza svega ozbiljni budžeti. Decenijama već tapkamo u mjestu, istrošili smo i vrijeme i snagu njegujući folkloristiku i estradu. U škole su nam ušli loši udžbenici i programi, kadrovici, nastavnici i još lošiji pisci koji neumorno promoviraju i veličaju samizdatske porodične sage, knjižurke koje nikad nije ni dotakla hladna urednička ruka. To je naša buduća lektira: prvo se samoobjavi knjiga pa tek onda, možda, nekakav iz knjige izvadak osvane u nekom lokalnom listu.

STAV: Šta bi, po Vama, mogao da bude objedinjujući faktor za bošnjačku kulturu u tzv. domovinskim zemljama, odnosno zemljama u okruženju Bosne i Hercegovine?

ŠARENKAPIĆ: Hajde, neka vlasti naprave ozbiljne projekte za kulturu i neka izdvoje, za početak, stalne pare samo za književni časopis, onda će vrijediti o tome pričati, o relacijama tih svebošnjačkih interesa. Časopis je mjesto gdje kultura stasava, bez toga, u kulturi bilježimo samo nagli porast djela, književnih sirotana bez osnovne njege, jer toliko se toga naštampalo, a o svemu ni traga, bar kad se ozbiljne časopisne kritike tiče. Ne računam u ozbiljne činioce nosioce mikrofona i njihove jalove medijske raporte, ni one hvalospjevne novinare koji napabirče po koju izjavu, načine nešto na licu mjesta i odu prije kraja predstave. Inicirao sam prije nekoliko godina održavanje simpozija o piscima ovog kraja i započeli “Novopazarske književne susrete”. Održana su tri, s piscima iz zemalja nastalih iz Jugoslavije. U saradnji s Centrom za kulturu u Rožajama održan je simpozij posvećen rožajskom i beogradskom piscu Ibrahimu Hadžiću. Potom s centrom u Raški, simpozij o Milisavu Saviću i, naravno, prije ovih, simpozij posvećen djelu Ismeta Rebronje. Sve je to trajalo tri godine, dok je u biblioteci direktor bio moj prijatelj i profesor Kosta Jovanović. Kad je on otišao u penziju, tu se stalo. Napravili smo bili projekt za književne novine, čak i dobili u obećanju gradonačelnika sredstva za štampanje. To je bio dobar početak da kultura dobije i da kultura dadne. Ali ukletstvo prati i bije male sredine, a one trpe. A kada vidim i čujem čemu mlade laterate podučavaju dok stasavaju, dođe mi da vrisnem: dalje od kalema i pisanja, djeco draga. Bestraga nam historije, sačuvajte zdravu glavu.

PROČITAJTE I...

Mi se imamo čime ponositi, ali, nažalost, nemamo za to vremena. U ovom trenutku imamo najozbiljnije nasrtaje na našu zemlju koji su toliko oslabili naše tkivo da je opstanak i naroda i zemlje upitan više nego 1992. godine. Ključni je problem u tome što smo uspavani, što smo prepustili da nam društvo kreiraju oni koji čuvaju ideologiju genocida, da ga oblikuju kriminalci i mediokriteti

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!