Ujedinjeni mržnjom prema Iranu

Bivši premijer Katara varšavsku konferenciju opisao je kao “svadbenu ceremoniju”, ciljajući na sada otvorenu “ljubav” arapskih autokratija (Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina) i Izraela. Koliko je konferencija bila neuspjeh SAD-a, toliko je uspjeh premijera Izraela. Na njegovom zvaničnom nalogu na Twitteru objavljeno je: “Ono što je važno glede ovog sastanka (...) jeste da je ovo otvoreni sastanak vodećih arapskih zemalja koje sjede s Izraelom u cilju unapređivanja zajedničkog interesa rata s Iranom”

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Oba međunarodna sastanka koja su obilježila prethodnu sedmicu tiču se budućnosti Bliskog istoka, ali i geopolitičkih odnosa uopće. Riječ je o navrat-nanos (ne)pripremljenoj (međunarodnoj) konferenciji pod američkim sponzorstvom u Varšavi s (orvelijanskim) nazivom “Mir i sigurnost na Bliskom istoku”, te o samitu trojke iz Astane (Ruske Federacije, Irana i Turske) u Sočiju.

Teško je zamisliti različitije događaje na približno istu temu. Dok se u Varšavi lup(et)alo u ratne bubnjeve i raspirivala antiiranska mržnja, u Sočiju se radilo na rješenju sirijskog krvoprolića.

Opsjednutost najagresivnijeg vanjskopolitičkog tima SAD-a svih vremena (titula koju nije lako zaslužiti s obzirom na američki intervencionizam) Islamskom Republikom Iranom jeste činjenica koju ne treba posebno dokazivati. Ima tu i elemenata patologije. Savjetnik za sigurnost američkog predsjednika John Bolton ne samo da je na platnom spisku terorističkog kulta “Mojahedin-e Khalq” (MEK) – marginine margine margina iranskog “disidentstva”, a zapravo okorjeli teroristi koje su SAD (i Izrael) preuzeli od Sadama Husseina 2003. godine – nego on vjerovatno živi u deluziji da ta banda može biti postavljena na čelo Irana ako se uradi promjena režima. Moguće je da je i osobno uvrijeđen što se pokazalo da je bio u krivu kada je 1. jula 2017. godine na jednom od skupova te manijakalne organizacije u Parizu predvidio da će prije 2019. godine slaviti promjenu režima u Teheranu. Uzgred, MEK je skinut s američke liste terorističkih organizacija za Obaminog vakta, činom tadašnje državne sekretarke Hillary Clinton.

Državni sekretar Mike Pompeo samo izgleda manje ostrašćen od Boltona, ali je to (ostrašćen) dovoljno da napravi bruku od konferencije, koja je postigla efekt potpuno suprotan od željenog. Umjesto da doprinese izolaciji Irana, konferencija je pokazala da niko pristojan nije voljan da u toj raboti učestvuje. Naglasak na pristojan.

DODVORAVANJE IMPERIJI

Donald Rumsfeld je 2003. godine podijelio Evropu na “staru”, čitaj: nevoljnu da učestvuje u američkim agresivnim ratovima, i “novu”, čitaj: vazale željne dokazivanja lojalnosti imperiji koja ih je uzela pod svoje. Konferenciju ovog tipa nemoguće je organizirati u “staroj” Evropi. To se, uostalom, pokazalo nedolaskom evropskih lidera na skup u Varšavi – bili su uredno pozvani – a čak je i Federica Mogherini imala važnija posla. Rusija je bojkotirala, a od regionalnih zemalja nisu se pojavili Katar, Liban, Palestina i Turska.

Objavljivanje pa uklanjanje “bisera” sa zvaničnih naloga izraelskog premijera Benjamina Netanyahua na društvenim mrežama jesu pikanterije varšavske konferencije (na društvenim mrežama nazvane “samit”, uprkos činjenici da je Netanyahu bio jedini predsjednik vlade na tom skupu u Varšavi). Prvo je objavljen njegov tvit na engleskom (jedan od serije): “Ono što je važno glede ovog sastanka (…) jeste da je ovo otvoreni sastanak vodećih arapskih zemalja koje sjede s Izraelom u cilju unapređivanja zajedničkog interesa rata s Iranom.” Ubrzo je taj tvit uklonjen, pa postavljen identičan, u kojem je rat s Iranom zamijenjen “borbom protiv Irana”.

Najsjajniji dragulj jeste ipak video od 25 minuta sa, za novinare i javnost, zatvorenog panela na kojem su učestvovali ministri inostranih poslova Saudijske Arabije (Adel Al-Jubeir), Ujedinjenih Arapskih Emirata (Abdullah Bin Zayed) i Bahreina (Khalid Bin Ahmed Al-Khalifa), dok je moderator bio bivši izaslanik SAD-a za Bliski istok (za vakta Billa Clintona) Dennis Ross. Taj klip ugledao je svjetlost dana na Netanyahuovom zvaničnom YouTube kanalu, da bi poslije vrlo kratkog vremena bio sklonjen. No, svako iole internetski pismen zna da ono što se jednom pojavi na njemu (internetu) ne može nestati.

Ukratko, na tom panel-razgovoru tri inoministra zaljevskih zemalja zvučali su kao najekstremniji izraelski cionisti (nisu svi cionisti izraelski) braneći Izrael, a napadajući i kriveći za stanje u regiji (i šire – univerzumu) jedino i isključivo Iran. Pedeset dvije godine izraelske okupacije, krađa palestinske zemlje, izgradnja nelegalnih naselja na okupiranoj teritoriji, ilegalna blokada Gaze i ubijanje nenasilnih demonstranata, sve su to samo “sitnice” Bliskog istoka. Ako ne vjerujete, pitajte Khalida Bin Ahmeda Al‑Khalifu, bahreinskog ministra vanjskih poslova. Po njemu (i ostalima), najveći problem jeste Iran.

Cijela varšavska konferencija bila je nadmetanje u orvelovskom novogovoru, počev od njenog naziva. Saudijski ministar inostranih poslova definitivno je postavio letvicu tako visoko da će Bolton, pompezni Pompeo pa čak i Netanyahu imati problema da je preskoče. Slušanje diplomatskog predstavnika režima koji je poslao tim specijalaca / ubica da ubije i iskasapi tijelo novinara, (umjerenog) disidenta, u vlastitom konzulatu kako priča o “neprihvatljivom” i “prihvatljivom” i izražava želju da Iran postane “normalna” zemlja, ostavlja slušaoca bez teksta. Jednostavno, količina licemjerja i kognitivne disonance nepojmljiva je i onima oguglalim na cinizam (geo)politike.

Paradoks svijeta u kojem živimo jeste da je ubistvo saudijskog novinara Kašogija izazvalo veće reakcije “međunarodne zajednice” od toksičnog djelovanja Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata u regiji, počev od puča u Egiptu i održavanja krvnika Sisija na vlasti, pa do razaranja Libije i Jemena. O prodaji Palestinaca, o čemu poslije ove konferencije nema nikakve dvojbe (ako je bilo prije), i gnječenju “bratskog” Katara da ne govorimo.

Bivši premijer Katara Hamad bin Jasim varšavsku konferenciju opisao je kao “svadbenu ceremoniju”, ciljajući na sada otvorenu “ljubav” arapskih autokratija i Izraela. Koliko je konferencija bila neuspjeh SAD-a, toliko je Netanyahuov uspjeh. Cionistički san da ostvare “normalne” odnose s arapskim zemljama tu je nadohvat ruke (to što u tim zemljama žive ljudi koji se ne slažu s politikom svojih diktatora nema veze). Pred izbore u Izraelu (april ove godine) Benjaminu to može biti adut. Puštanje snimka vjerovatno je imalo za svrhu da pokaže kako mu zaljevski satrapi “jedu iz ruke”.

SOČI – NASTAVAK ASTANA PROCESA

Za vrijeme trajanja cirkusa u Varšavi, nekih 1.600 kilometara jugoistočno, u Sočiju, održavao se četvrti sastanak ruskog, iranskog i turskog predsjednika Putina, Rouhanija i Erdoğana u okviru procesa iz Astane. Zapravo, to je prvi sastanak druge runde razgovora.

Astana proces i samiti (prije ovog, Soči, novembar 2017, Ankara, april 2018, i Teheran septembar 2018. godine) proistekli iz njega nisu nikad bili laki. Činjenica da tri zemlje s vrlo različitim interesima održavaju taj proces dvije godine jeste izvjestan uspjeh. Nesaglasnost oko određenih pitanja, pa čak i tenzije između lidera, često su bili očigledni. Treba se samo sjetiti tog “slučajnog” TV prenosa cijelog samita u Teheranu, kada je pitanje Idliba bilo na stolu. S obzirom na položaj igrača, logično je da to uvijek izgleda kao dvojica na jednog – Rusija i Iran su zemlje pod američkim embargom, a Turska je, pak, članica NATO pakta. Ni ovog puta nije izgledalo drugačije. Međutim, također je činjenica da su ti samiti proizveli opipljive rezultate kada je riječ o redukciji nasilja i stabilizaciji sukoba, naprimjer, Idlib se nije pretvorio u klanicu i izvor novog vala izbjeglica.

Ovog je puta tenzija bila vidljiva po pitanju zone sigurnosti koju Turska ima namjeru uspostaviti nakon (a možda i prije) povlačenja američkih trupa iz Sirije. Ni Rusija ni Iran ne gledaju blagonaklono na to. Iran je po tom pitanju tvrđi od Rusije, ali “rješenja” koja nudi su somnabulije i svode se na želju da se Damask dogovori s derivatom kriminalno-terorističkog kulta (PKK) koji je (još) saveznik SAD-a. No, sve je to za sada račun bez krčmara jer američkog povlačenja još nema. Turska jasno stavlja do znanja da Moskva i Teheran nisu adrese s kojima će rješavati pitanje teritorije istočno od Eufrata, odnosno da je jedini sagovornik za to Washington, koji je poslije one bombastične najave o povlačenju američkih trupa iz Sirije potpuno netransparentan.

Dogovor o zajedničkim rusko-turskim patrolama u Idlibu jeste najopipljiviji rezultat samita u Sočiju. Ta je odluka, pak, ostavila Iran izoliranim, jer je Rouhani insistirao da Idlib mora biti stavljen pod kontrolu Damaska. Rouhani je iskoristio pozornicu za pres‑konferenciju u Sočiju da se nadvikuje s konferencijom u Varšavi, što je sasvim razumljivo, ali komično. Ono što nije razumljivo jeste nestrpljenje da se sve preda pod kontrolu Damaska (bez ikakvog obzira na izbjeglice) i prilično tvrd stav prema turskoj ulozi i interesima u Siriji.

Sljedeći sastanak trojke bit će u Turskoj krajem marta ili početkom aprila.

“Iz perspektive zaljevskih zemalja, Turska je sada regionalna sila koja mora biti ograničena. Kao takva, Ujedinjeni Arapski Emirati pojačali su svoju kampanju protiv Turske i Erdogana kroz lobiste i think-tankove u Washingtonu”, piše Burhanettin Duran u Daily Sabahu, u tekstu koji povlači paralele između Varšave i Sočija. Samo u Washingtonu? Ima takvih “lobista” i u Sarajevu.

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!